Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/17 (A. Z.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Trajanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2210/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2210/17, rješavajući apelaciju Amira Zukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 58. i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Amira Zukića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Senka Nožica i Ahmed Žilić, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj 65 0 K 595527 17 Kv 17 od 15. maja 2017. godine. Također, apelant je podnio apelaciju i „iz razloga što Općinski sud i Kantonalni sud [...] nisu postupili po Odluci Ustavnog suda broj AP 1332/17 od 22. maja 2017. godine i omogućili posjete supruge i djece apelantu“. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „ukinuti“ osporena rješenja, te odluči da se “apelant ima smjesta pustiti na slobodu“. Apelant je 30. juna i 4. jula 2017. godine dopunio apelaciju. Apelant je 17. jula 2017. godine obavijestio Ustavni sud da je 14. jula 2017. godine Općinski sud donio Rješenje o produženju pritvora apelantu za naredna dva mjeseca.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo, Kantonalni sud i Općinski sud su 15, 19. i 22. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, kao i dodatne tražene informacije 29. juna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine apelantu (i osumnjičenom S.F.) je određen pritvor zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač.

b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

ZKPFBiH).

6. Odlučujući o žalbama apelanta i osumnjičenog S.F., Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u prvostepenom rješenju pravilno zaključeno da postoje okolnosti koje ukazuju da na strani apelanta postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

7. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kps od 13. marta 2017. godine potvrdio optužnicu Tužilaštva broj T09 0 KTK 0104948 16 od 10. marta 2017. godine protiv apelanta i S.B., S.T., N.T., R.K., E. DŽ. i S.F. (u daljnjem tekstu: drugi optuženi).

8. Nakon potvrđivanja optužnice, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine apelantu, te drugim optuženim produžio pritvor za naredna dva mjeseca koji je po tom rješenju mogao trajati do 15. maja 2017. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, a ostalim optuženim zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen proizlazi iz činjenice potvrđivanja optužnice, kao i iz dokaza dostavljenih uz optužnicu koji su navedeni na str. 15. do 29. tog rješenja.

9. Općinski sud je našao osnovanim prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKP. Općinski sud je zaključio da okolnosti ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili pomagače. Naime, sud je ocijenio da su svjedoci A.S. i A.S. u svojim izjavama naveli kako je apelant preko svog vozača S.F. pozvao na hitan razgovor A.S., direktora KPZ Sarajevo, u čijoj se pritvorskoj jedinici nalazio E. Dž., kao i da je apelant lično zahtijevao da A.S. prenese E. Dž., za kojeg je znao da će 16. februara 2017. godine biti ispitan u Tužilaštvu (iako za navedeno nije mogao znati), da ne potpisuje ono što mu bude ponuđeno prilikom ispitivanja. Iz navedenog, prema ocjeni suda, proistječe da je apelant pokušao utjecati na saizvršioca E. Dž. radi umanjenja njegove inkriminacije, a znajući da ga je ranije inkriminirao kao lice koje mu je davalo naredbe. S obzirom na način počinjenja djela, koji je podrazumijevao korištenje položaja moći, te da se radi o licima koja se međusobno poznaju, uz činjenicu pokušaja da utječe na E. DŽ. sud je našao da postoji realna opasnost da bi apelant boravkom na slobodi i dalje posredno ili neposredno pokušao da utječe na svjedoke, saizvršioce ili saučesnike, te je prijedlog Tužilaštva osnovan.

10. U odnosu na razloge iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, imajući u vidu šta se apelantu stavlja na teret, odnosno zaprijećenu kaznu zatvora, ispunjen je opći – objektivni uvjet po ovom osnovu. Po mišljenju suda, ispunjen je i drugi uvjet - postojanje naročitih okolnosti. Iz dokaza koji su prikupljeni od Tužilaštva, sud nedvojbeno zaključuje da je u jednom kratkom vremenskom periodu zadokumentiran veliki broj radnji osumnjičenih lica, a koje mogu imati obilježja krivičnih djela, kao i da je poduzimanje ovih radnji od osumnjičenih bilo kontinuirano i učestalo na šta, prema mišljenju suda, upućuju iskazi osumnjičenog E. Dž. i iskazi svjedoka iz kojih proizlazi da je apelant, koristeći svoj utjecajni položaj, u više navrata kontaktirao sa osumnjičenim E.Dž., kako bi on zaposlio A.Š. Općinski sud je ukazao na pronađene ceduljice sa imenima lica sa kojima je kontaktirao apelant. Općinski sud je ocijenio da je apelant na takvoj poziciji da postoji realna opasnost od ponovnog činjenja krivičnog djela, jer je krivično djelo činjeno u kontinuitetu duži vremenski period. Ova okolnost se, prema mišljenju Općinskog suda, mora tretirati kao naročita okolnost u odnosu na sve osumnjičene, te zbog činjenice da se radi o organiziranoj grupi osumnjičenoj za počinjenje više krivičnih djela u dužem vremenskom periodu, postoji opasnost od ponavljanja.

11. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih optuženih, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kž 7 od 30. marta 2017. godine kojim je žalbe kao neosnovane odbio. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret potvrđenom optužnicom, a koja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, kao i nakon detaljne analize prvostepenog suda o čemu je dato jasno i obrazloženo rješenje. Dalje, Kantonalni sud je ispitao i posebne pritvorske razloge za produženje pritvora optuženim, pa je u odnosu na apelanta i razloge iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, imajući u vidu specifičnost predmeta (krivičnog djela) i svojstva apelanta, kao i obrazloženje prvostepenog rješenja naveo da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti iz kojih proizlazi opravdana bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, ili druge optužene, kako bi se oni u ponovnom krivičnom postupku ponašali u skladu sa njegovim uputama. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao uvjerljive razloge i za pritvorski osnov iz tačke 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno da je pravilno utvrdio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali optuženi, za slučaj da budu pušteni na slobodu, ponoviti krivično djelo, te ponovio razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja u ovom dijelu, te našao da je neosnovan prigovor optuženih da okolnosti nisu konkretizirane, da se ne mogu ispitati i da se radi o pretpostavkama.

Rješenja o zabrani posjeta i korištenja telefona

12. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 65 0 K 595527 16 Kpp 2 od 9. marta 2017. godine apelantu su zabranjene posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Također, istim rješenjem je apelantu zabranjeno korištenje telefona u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda Zenica za vrijeme trajanja mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ili do druge odluke suda. Stavom III istog rješenja izričito je navedeno da se „ove zabrane (…) ne odnose na kontakt sa braniocima, te pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniocima“. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 595527 17 Kv 13 od 17. marta 2017. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Odluka Ustavnog suda broj AP 1332/17 od 22. maja 2017. godine

13. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1332/17 od 22. maja 2017. godine djelomično usvojio apelaciju koju je podnio apelant. Naime, tom odlukom je utvrđena povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i ukinuta su rješenjā Općinskog suda br. 65 0 K 595527 17 Kv 13 od 17. marta 2017. godine i 65 0 K 595527 16 Kpp od 9. marta 2017. godine u dijelu koji se odnosi na posjete porodice (supruge i djece) apelanta za vrijeme trajanja mjere pritvora. Istodobno, odbijena je kao neosnovana apelacija podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 K 59552717 KŽ 7 od 30. marta 2017. godine i rješenjā Općinskog suda br. 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, 65 0 K 595527 16 Kv 10 od 24. februara 2017. godine i 65 0 K 629624 17 Kpp od 20. februara 2017. godine (rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora) u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, te ostala u toj odluci navedena prava. Također, tom odlukom je odbačena kao preuranjena apelacija izjavljena protiv rješenja i iz osnova bliže navedenih u izreci.

Osporena rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora

14. U međuvremenu Općinski sud je, vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora, donio Rješenje broj 65 0 K 59552717 Kv 17 od 15. maja 2017. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju neophodnost trajanja mjere pritvora prema apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH (a prema drugim optuženim zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH), te je apelantu produžen pritvor za dva naredna mjeseca koji, po tom rješenju, može trajati do 15. jula 2017. godine ili do druge odluke suda. Istim rješenjem odbijen je prijedlog za ukidanje pritvora apelantu i trojici optuženih osoba (R.K., E.DŽ. i S.F.) koji su podnijeli njihovi branioci.

15. Općinski sud je istakao da je protiv apelanta potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je radnjama opisanim u toj optužnici počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH, primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 382. st. 2. i 3. KZFBiH, protivzakonito posredovanje iz člana 382. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZFBiH u vezi sa članom 28. KZFBiH i krivično djelo iz člana 52. stav 1) tačka a) Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo, sve u vezi sa članom

54. KZFBiH. Istaknuto je da osnovana sumnja da su apelant i drugi optuženi počinili navedena krivična djela proizlazi iz činjenice potvrđivanja optužnice Tužilaštva broj T09 0 KTK 0104948 16 od 10. marta 2017. godine, shodno odredbi člana 243. stav 3. ZKPFBiH, a sud je posebno utvrđuje iz dokaza dostavljenih uz optužnicu (16-32. str.).

16. Dalje, Općinski sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Što se tiče ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i druge saučesnike, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju naročite okolnosti ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Naime, iz iskaza svjedoka A.S. i A.S. proizlazi da je apelant, posredstvom optuženog S.F., pozvao na hitan razgovor A.S., direktora KPZ Sarajevo, u kojem KPZ se u to vrijeme nalazio optuženi E.Dž., te da je tokom navedenog razgovora apelant zahtijevao da A.S. prenese E.Dž. poruku da ne potpisuje ono što mu bude ponuđeno prilikom ispitivanja. Općinski sud je ocijenio okolnost da je apelant imao saznanja o tome da optuženi E.Dž. treba biti saslušan u Tužilaštvu 16. februara 2017. godine, koju informaciju nije mogao dobiti redovnim putem, te da je, izbjegavajući da optuženog E.Dž. kontaktira posjetom u pritvoru ili na drugi uobičajeni način, ostvario komunikaciju sa samim direktorom ustanove u kojoj se mjera pritvora optuženom izvršava. Navedeno ukazuje, suprotno navodima odbrane, da poruka koju je apelant uputio E.Dž. nije bezazlena i bez težine, jer da se zaista radi o poruci takve vrste, apelant ne bi poduzimao sve navedene radnje da izbjegne mogućnost dokazivanja da je ona zaista upućena optuženom E.Dž., već bi je saopćio optuženom redovnim i uobičajenim putem. Istaknuto je da je, koristeći svoj društveni ugled i utjecaj, a djelujući sa pozicije moći, apelant lično poduzimao konkretne radnje kojima zahtijeva i traži od drugog optuženog da se na određeni način ponaša i postupa u ovom krivičnom postupku, i to za vrijeme dok se ovaj nalazio u pritvoru iz čega, prema mišljenju suda, proizlazi konkretna, stvarna i opravdana opasnost da će boravkom na slobodi i dalje posredno ili neposredno pokušati utjecati na svjedoke ili druge optužene, kako bi se oni u ovom krivičnom postupku ponašali u skladu sa njegovim uputstvima.

17. U tom kontekstu je ukazano, s obzirom na apelantov prigovor da je u konkretnom slučaju podignuta optužnica, te da su materijalni dokazi prikupljeni u istrazi osiguranii, odnosno da su svjedoci i saučesnici već saslušani, da član 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ne propisuje da se ona ima primijeniti samo tokom istrage, a budući da opasnost od štetnog utjecaja optuženog na krivični postupak može postojati u svakoj njegovoj fazi, uključujući i period nakon podizanja optužnice. Naglašeno je da je opasnost od mogućeg utjecaja na svjedoke, saizvršioce i saučesnike u fazi nakon potvrđivanja optužnice manja nego u istrazi, ali je i dalje stvarna i postojeća, pri čemu sud ima u vidu da glavni pretres u ovom predmetu nije započeo, da pred sudom nisu saslušavani svjedoci, te da postoji veliki interes javnosti za ovaj krivični predmet, što kod svjedoka čije je saslušanje predloženo u optužnici, a radi se o gotovo stotinu svjedoka različitog životnog doba, stepena obrazovanja i socijalnog porijekla, može stvoriti osjećanje nesigurnosti i izloženosti pritisku iz kog razloga oni neće biti u mogućnosti dati svoje iskaze pred ovim sudom slobodno, iskreno i bez straha. Stoga je ocijenjeno da u odnosu na apelanta postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

18. Što se tiče postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, Općinski sud je istakao da je objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, nesporno ispunjen, jer se apelant i drugi optuženi terete za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Pored navedenog, po ocjeni Općinskog suda, ispunjen je i drugi kumulativni uvjet, koji podrazumijeva postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi ponoviti ili dovršiti krivično djelo. Imajući u vidu da zakon izričito ne navodi koje su to „naročite okolnosti“, Općinski sud je istakao da ih je neophodno u svakom pojedinom slučaju utvrditi na način da je svaki slučaj potrebno posebno procijeniti, te činjenično ocijeniti datu situaciju. Navodi da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela se moraju ocijeniti u kontekstu okolnosti predmeta, prošlosti i karaktera osumnjičenog.

19. Navedeno je da iz dokaza koji su prikupljeni od Tužilaštva nedvojbeno proizlazi da je u jednom kratkom vremenskom periodu zadokumentiran veliki broj radnji optuženih lica, a za koje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, kao i da je poduzimanje ovih radnji od optuženih bilo kontinuirano i učestalo. Vršeći uvid u prikupljene dokaze, a posebno izjave svjedoka i nalaze posebnih istražnih radnji - presretnute telekomunikacije, vijeće Općinskog suda osnovano sumnja da su apelant i drugi optuženi u više navrata jedni kod drugih i kod trećih lica posredovali pri zapošljavanju, polaganju ispita i prijema u institucijama ili privrednim društvima u Federaciji, i to koristeći svoj lični status, poznanstva i društvene veze. S tim u vezi je navedeno da je apelant redovno komunicirao sa optuženim S.B., i to samo putem SMS-poruka (188 puta u roku od pet mjeseci), ne računajući telefonske pozive ostvarene između njih, pri čemu je optuženi S.B. apelantu redovno dostavljao informacije o tome koja lica traže zaposlenje. Navedeno je potkrijepljeno dokazima koji se odnose na intenzivnu komunikaciju navedenih optuženih kako između sebe, tako i sa svjedocima kojima obećavaju zaposlenje u zamjenu za novčanu korist. Nadalje, Tužilaštvo je sudu prezentiralo i brojne iskaze svjedoka koji potvrđuju da ovakvo ponašanje optuženih nije izolovano za konkretan slučaj, već je to modus operandi optuženih za zapošljavanja u javna preduzeća, a zauzvrat tražeći novac. Ovo potvrđuju iskazi svjedoka koji su u predmetnom rješenju detaljno izloženi u bitnim elementima svoga sadržaja iz kojih iskaza jasno i nedvosmisleno proizlaze pojedinačne radnje svakog od optuženih, ali i njihova međusobna povezanost u vršenju krivičnih dijela, koja se proteže i na optuženog E.DŽ., koji sa drugim optuženima nije udružen, ali njegove radnje jasno reflektiraju dogovore i postupanja drugih optuženih, koji jesu udruženi radi činjenja krivičnih djela. Općinski sud je zaključio da se u ovim inkriminiranim aktivnostima optuženih izražava kontinuitet (maj - 26. august 2016. godine i ranije, a ranije proizlazi iz iskaza svjedoka S.Č., A.Č., Š.H., te brojnih drugih, tj. ova lica potvrđuju da su osumnjičeni inkriminirane radnje na identičan način radili i prije navedenog perioda), upornost i koordinacija (veliki broj dokumentiranih telefonskih razgovora upotrebom posebnih istražnih radnji, te dokazano dokumentirano slanje većeg broja poruka između apelanta i optuženog S.B., dovršena posebna istražna radnja simuliranog davanja potkupnine, saglasne izjave više svjedoka) i iskazana drskost (imajući u vidu da oni zahtijevaju novac kao nagradu u posredovanju pri zapošljavanju u preduzeće u kojem nemaju vlasnička prava, već se radi o javnim preduzećima, ili učinjenje neke druge usluge a za koju optuženi nisu formalno nadležni).

20. Nadalje, Općinski sud je naveo da sadržaj presretnutih telekomunikacija putem posebnih istražnih radnji dovodi do zaključka da su sporne radnje optuženih bile uhodane, da su svaki od njih posebno, a posebno optuženi kojima se na teret stavlja udruživanje radi izvršenja krivičnih djela, imali uspostavljenu mrežu komunikacije, te da je ta komunikacija u pogledu rječnika i razumijevanja između učesnika bila ležerna, da su se u pojedinim razgovorima spominjali i iznosi novca kao naknada za uslugu posredovanja iz čega sud, također, izvodi zaključak da su sporni postupci bili standardna praksa, odnosno predstavljali su cijele operacije. Ovo naročito što iz analiziranih dokaza nedvojbeno proizlazi da su optuženi osnovano sumnjivi da su u dužem vremenskom periodu poduzeli niz krivičnopravnih radnji (kako je detaljno obrazloženo kroz obrazloženje osnovane sumnje) u kojima se stječu obilježja bića krivičnih djela kako im se stavljaju na teret, te na taj način pokazujući upornost u kršenju zakona, konkretno KZFBiH. Navedeno je Općinskom sudu pokazatelj da oni pokazuju sklonost ka vršenju krivičnih djela, pa u vezi s tim proizlazi opravdana bojazan da bi oni puštanjem na slobodu nastavili sa ustaljenim inkriminiranim ponašanjem.

21. Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir i navode odbrane da su pojedini optuženi u međuvremenu izgubili službeno svojstvo, odnosno funkcije koje su imali prije vođenja ovog krivičnog postupka (optuženi E.Dž., a potencijalno i S.B.), zbog čega ne mogu ponoviti krivično djelo koje im se stavlja na teret. Međutim, Općinski sud je našao da su ovakve tvrdnje odbrane netačne i u suprotnosti sa prezentiranim dokazima, budući da su optužnicom za ista, odnosno istovrsna krivična djela optužena i lica koja nemaju službeni status ili funkciju, jer ona i nije conditio sine qua non za izvršenje krivičnih djela koja se optuženima stavljaju na teret, odnosno srodnih krivičnih djela, budući da ih mogu vršiti i osobe od društvenog utjecaja koji ne proizlazi iz funkcije, odnosno službenog svojstva. Navedene i obrazložene okolnosti za vijeće Općinskog suda predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo ukoliko se nađu na slobodi. Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, u kontekstu pritvorskih razloga iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, nije moguće zabraniti u cijelosti telefonsku i drugu komunikaciju optuženima, odnosno sa sigurnošću onemogućiti optužene da posredno ili neposredno koriste sredstva komunikacije, a koja je imala ključnu ulogu u izvršenju djela, ako se ima u vidu modus izvršenja krivičnog djela za koje je Općinski sud našao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ga ponoviti.

22. Prilikom razmatranja svih izloženih okolnosti i argumenata, sud je naveo da je posebno imao u vidu da se optuženi osnovano sumnjiče da su izvršili krivično djelo koje spada u grupu koruptivnih krivičnih djela, te činjenicu da se osnovano sumnja da se predmetna korupcija odvijala u sferi zapošljavanja i obrazovanja, kao sferama u kojim nezakonitost najviše pogađa građane, a time i društvo u cjelini, a naročito u kontekstu ukupnih društvenih prilika u Bosni i Hercegovini. Uočavajući da je bit korupcije, kao procesa, narušavanje načela jednakosti građana i urušavanje pravne države i vladavine prava, a imajući u vidu u rješenju ranije date razloge za pritvorske osnove iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, sud je zaključio da je, zbog zaštite ovih navedenih društvenih vrijednosti, u ovoj fazi postupka pritvor optuženima neophodna i srazmjerna mjera.

23. Općinski sud je istakao da ranija osuđivanost optuženog/osumnjičenog kod donošenja zaključka o postojanju naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nije uvjet bez kojeg se pritvor po ovom osnovu ne može odrediti, niti činjenica da je osoba ranije osuđivana sama po sebi nije dovoljna da joj se po ovom osnovu odredi/produži pritvor. Kada su u pitanju okolnosti izvršenja krivičnog djela ili krivičnih djela za koje se optuženi osnovano sumnja da je počinio, a koje, prema stavu Općinskog suda, predstavljaju naročitu okolnost za produženje pritvora po osnovu razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, sud ističe da se činjenica da je optuženi osnovano sumnjiv da je poduzeo više krivičnopravnih radnji u kraćem vremenskom periodu, i to na način kako je ranije obrazloženo, sud može smatrati naročitim okolnostima koje sud mogu uputiti na zaključak da se radi o osobi za koju se osnovano sumnja da je iskazala upornost u činjenju krivičnih djela, što predstavlja okolnost koja opravdava bojazan suda da će optuženi ponoviti krivično djelo. Slijedom navedenog, vijeće ističe da sud prilikom odlučivanja o pritvoru ne može zanemariti navedenu okolnost a imajući u vidu preventivni karakter pritvora. Bojazan ne predstavlja nesumnjivo uvjerenje suda da će biti ponovljeno djelo, već određen stepen sumnje da će optuženi djelo ponoviti a koja sumnja je zasnovana na postojanju određenih okolnosti. S obzirom na to, sud nalazi da okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se optuženi osnovano sumnjiči može smatrati naročitim u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

24. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih.

25. Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je u ovoj fazi postupka prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da se za izvođenje takvog zaključka u ovoj fazi krivičnog postupka, kada se odlučuje o pritvoru, ocjenjuje postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica od kojih zavisi krivnja optuženih, što će biti predmet odlučivanja kod donošenja prvostepene odluke.

26. Nadalje, ocijenjeno je da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge za produženje pritvora apelantu temeljem pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje i Kantonalni sud smatra opravdanim. Suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo određene razloge u pogledu posebnih uvjeta za produženje pritvora optuženom, sadržane u odredbi člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje je ponovio i Kantonalni sud u svom rješenju.

27. Razmatrajući prigovor odbrane da je u konkretnom slučaju podignuta optužnica, te da su materijalni dokazi prikupljeni u istrazi osigurani, odnosno da su svjedoci i saučesnici već saslušani, osporenim rješenjem se pravilno ukazuje da odredba člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ne propisuje da se ona ima primijeniti samo tokom istrage, a budući da opasnost od štetnog utjecaja optuženog na krivični postupak može postojati u svakoj njegovoj fazi, uključujući i period nakon podizanja optužnice. Opasnost od mogućeg utjecaja na svjedoke, saizvršioce i saučesnike u fazi nakon potvrđivanja optužnice jeste manja nego u istrazi, ali je i dalje stvarna i postojeća, pri čemu je sud imao u vidu da glavni pretres u ovom predmetu nije započeo, da pred sudom nisu saslušavani svjedoci, te da postoji veliki interes javnosti za ovaj krivični predmet, što kod svjedoka čije je saslušanje predloženo u optužnici, a radi se o gotovo stotinu svjedoka različitog životnog doba, stepena obrazovanja i socijalnog porijekla, može stvoriti osjećanje nesigurnosti i izloženosti pritisku, iz kog razloga oni neće biti u mogućnosti dati svoje iskaze pred ovim sudom slobodno, iskreno i bez straha, što je sud obavezan da im omogući.

28. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i uvjerljive razloge i za produženje pritvora apelantu i drugim i na osnovu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno iteracijske opasnosti. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje okolnosti koje se odnose na ličnost apelanta i ostalih optuženih, prirodu i težinu krivičnih djela za koja su optuženi, spremnost da nastave sa vršenjem novih krivičnih djela, što, i po ocjeni Kantonalnog suda, upućuje na zaključak da u konkretnom slučaju egzistiraju naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo ukoliko budu pušteni na slobodu. Ponovljeno je da je iz dokaza koji su prikupljeni od Tužilaštva vijeće prvostepenog suda pravilno zaključilo da je u jednom kratkom vremenskom periodu dokumentiran veliki broj radnji optuženih lica a za koje radnje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, kao i da je poduzimanje ovih radnji od optuženih bilo kontinuirano i učestalo. Nadalje, ukazano je da iz brojnih iskaza svjedoka koji potvrđuju ovakvo ponašanje optuženih proizlazi zaključak da navedeno ponašanje optuženih nije izolovano za konkretan slučaj, već je to modus operandi optuženih za zapošljavanja u javna preduzeća, a zauzvrat tražeći novac, a iz kojih iskaza jasno i nedvosmisleno proizlaze pojedinačne radnje svakog od optuženih, ali i njihova međusobna povezanost u vršenju krivičnih dijela, što jasno reflektira dogovore i postupanja drugih optuženih, koji jesu udruženi radi činjenja krivičnih djela. Ocijenjen je pravilnim i zaključak prvostepenog suda da se u inkriminiranim aktivnostima optuženih izražavaju kontinuitet, upornost i koordinacija i iskazana drskost. Nadalje, sadržaj presretnutih telekomunikacija putem posebnih istražnih radnji dovodi do pravilnog zaključka suda da su sporne radnje optuženih bile uhodane, da su svaki od optuženih posebno, a posebno optuženi kojima se na teret stavlja udruživanje radi izvršenja krivičnih djela, imali uspostavljenu mrežu sporne komunikacije, te da je ta komunikacija u pogledu rječnika i razumijevanja između učesnika bila ležerna, da su se u pojedinim razgovorima spominjali i iznosi novca kao naknada za uslugu posredovanja iz čega sud pravilno, također, izvodi zaključak da su sporni postupci bili standardna praksa, odnosno predstavljali su cijele operacije.

29. Konačno, ocijenjeni su neosnovanim i navodi optuženih da su neki od njih u međuvremenu izgubili službeno svojstvo, odnosno funkciju koju su imali prije vođenja ovog krivičnog postupka, (optuženi E.DŽ., a potencijalno i S.B.), zbog čega ne mogu ponoviti krivično djelo koje im se stavlja na teret, kao i žalbeni prigovori da pojedini optuženi nemaju službeno svojstvo, odnosno funkciju, te je zaključeno da je prvostepeni sud osnovano utvrdio da su ovakve tvrdnje odbrane netačne i u suprotnosti na prezentiranim dokazima.

30. Slijedom toga, Kantonalni sud nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da navedene činjenice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

31. Ustavni sud, na temelju dostupnih informacija, konstatira da je glavni pretres u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih počeo 23. maja 2017. godine (vidi, www.oss.ba).

32. Osim toga, Ustavni sud konstatira da iz Rješenja broj 65 0 K 595527 17 K od 6. juna 2017. godine, koje je Ustavnom sudu dostavio Općinski sud 29. juna 2017. godine, proizlazi da je „apelantu dozvoljeno korištenje telefona u svrhu komuniciranja sa bračnim drugom i srodnicima, u skladu sa odredbama Pravilnika o kućnom redu u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda i pod nadzorom iste (stav I izreke rješenja), te da se apelantu dozvoljavaju posjete bračnog druga i srodnika, u skladu sa odredbama Pravilnika o kućnom redu u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda i pod nadzorom iste (stav II izreke rješenja)“. Također, iz odgovora Općinskog suda proizlazi da je nakon donošenja tog rješenja apelant podnio zahtjev da ga posjećuju supruga i djeca, koji je odobren.

33. Ustavni sud konstatira da iz informacije koju je apelantov opunomoćenik dostavio Ustavnom sudu 17. jula 2017. godine proizlazi da je Općinski sud 14. jula 2017. godine, vršeći kontrolu opravdanosti mjere pritvora apelantu, te odlučujući o prijedlogu apelantovih branilaca za ukidanje pritvora apelantu, donio Rješenje broj 65 0 K 595527 17 Kv 23 kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju neophodnost mjere pritvora apelantu zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Pritvor po tom rješenju može trajati do 14. septembra 2017. godine ili do druge odluke suda.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

34. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ističe da podnosi apelaciju i zbog „povrede prava na život“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog toga što Općinski sud i Kantonalni sud, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1332/17, nisu apelantu omogućili posjete supruge i djece.

35. Apelant navodi da „namjerno neće ponovno ukazivati na nepostojanje osnovnog uvjeta za primjenu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, a to je postojanje osnovane sumnje iz razloga što je Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj AP 1332/17 odbio te prigovore [jer] cijeni da to nije nužno u predmetnoj apelaciji“. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Naime, apelant ističe da redovni sudovi u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor. Apelant navodi da usporedbom Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine, kojim mu je pritvor produžen za dva mjeseca iz posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c), i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 595527 17 Kv od 15. maja 2017. godine, kojim je pritvor ponovno produžen zbog istih razloga, očigledno je da oba rješenja imaju identično obrazloženje u pogledu ispunjenosti posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c). Apelant ističe da Kantonalni sud u obrazloženju rješenja od 31. maja 2017. godine istrajava u tvrdnji da je posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ispunjen zbog navodnog utjecaja apelanta na saoptuženog E.DŽ. U vezi s tim, ističe da su od navodnog njegovog pokušaja da utječe na iskaz i ponašanje ovog saoptuženog prošla skoro četiri mjeseca za koje vrijeme je optužnica u ovom predmetu podignuta i potvrđena, prikupljeni su iskazi svih svjedoka (ukupno 96) i obimna materijalna dokumentacija, te je glavni pretres počeo. Apelant smatra da su se zbog početka suđenja promijenile okolnosti koje su postojale nakon podizanja optužnice, te da je stoga nedopustivo da se ispunjenost posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH kontinuirano, i nakon četiri mjeseca, obrazlaže na identičan način.

36. U pogledu posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelant ističe da iz obrazloženja pobijanog rješenja proistječe da sud nalazi ovaj pritvorski razlog ispunjenim samo na osnovu broja navodno izvršenih krivičnopravnih radnji, kontinuiteta, te iskazane upornosti i drskosti pri njihovom vršenju. Pritome apelant smatra da Kantonalni sud u potpunosti zanemaruje i ne ocjenjuje promijenjene okolnosti. U tom kontekstu ističe da mu se stavlja na teret da je počinio krivična djela na način da je protivzakonito posredovao i koristio svoj utjecaj kako bi zaposlio određena lica u javnom preduzeću „Elektroprivreda“. Međutim, šestooptuženi E.Dž., koji je obavljao funkciju izvršnog direktora za distribuciju JP „Elektroprivreda“, pušten je iz pritvora na osnovu Odluke Ustavnog suda broj AP 1333/17 od 22. maja 2017. godine. S obzirom da je šestooptuženi E.Dž. suspendiran sa mjesta izvršnog direktora za distribuciju JP „Elektroprivreda“, opravdano se postavlja pitanje na koji način će apelant ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti. Ispunjenje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne može se temeljiti na apstraktnim i teorijskim mogućim okolnostima, već je sud obavezan da ispunjenje ovog pritvorskog osnova potkrijepi naročitim i konkretnim okolnostima. Također, apelant tvrdi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju propustio da ocijeni njegovu raniju neosuđivanost. Ističe da u pobijanom rješenju sud kao razlog za produženje pritvora po ovom zakonskom osnovu nije ocijenio društveni utjecaj, položaj i status apelanta. Konačno, apelant je naveo da je onemogućen u uživanju ustavnih prava i prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, pa stoga predlaže da Ustavni sud hitno donese privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja, te da se „apelant ima smjesta pustiti na slobodu“.

37. Apelant je u dopuni apelacije od 30. juna 2017. godine zatražio da Ustavni sud prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu uzme u obzir i okolnost da je glavni pretres u krivičnom predmetu koji se vodi protiv njega počeo i da je do podnošenja dopune apelacije saslušano šest imenovanih svjedoka (13, 20. i 27. juna 2017. godine), te je u prilogu dopune dostavio prepis tonskog zapisnika sa glavnog pretresa od 13. i 20. juna 2017. godine. Ti svjedoci su saslušani na okolnosti tačke 1. optužnice protiv apelanta. Apelant navodi da je ta nova okolnost bitna, jer niko od saslušanih svjedoka nije spomenuo apelanta u bilo kom kontekstu, dakle, da apelant nije pokušao utjecati na nekoga od njih da ometa krivični postupak. U tom kontekstu apelant je ponovio da se nalazi u pritvoru već četiri mjeseca, koji se produžava na osnovu prvobitnih razloga koji su navedeni u rješenju od 20. februara 2017. godine, kada mu je određen pritvor. Smatra da je donošenjem osporenih rješenja redovni sud postupio suprotno svrsi odredaba člana 151. stav 1. ZKPFBiH kojom je propisano da sud kontrolu opravdanosti pritvora vrši u skladu sa trenutnim stanjem konkretnog krivičnog predmeta, to jest da „stvarno preispita provjeru pritvorskih razloga“. Apelant navodi da je u osporenim rješenjima vidljivo da su redovni sudovi smatrali da su razlozi za pritvor koji su dati prije više od tri mjeseca i dalje „relevantni“ i „dovoljni“ iako je riječ o razlozima zbog kojih je pritvor određen u istrazi na koji način su ti sudovi zanemarili protek vremena, početak i tok glavnog pretresa. Dalje, apelant je istakao da su njegovoj porodici dozvoljeni telefonski i lični kontakti sa njim, te da stoga odustaje od apelacionog zahtjeva u pogledu navoda o povredi prava na porodični život. Konačno, apelant je i u dopuni apelacije zatražio donošenje privremene mjere kojom će se ukinuti osporena rješenja, te apelant smjesta pustiti na slobodu. Apelant je 4. jula 2017. godine Ustavnom sudu dostavio i prepis tonskog zapisnika sa glavnog pretresa od 27. juna 2017. godine.

b)Odgovor na apelaciju

38. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer su u osporenom rješenju jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe na kojim je sud zasnovao svoju odluku.

39. Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja osporenog rješenja utvrdio da je Općinski sud pravilno zaključio da su ispunjeni zakonski razlozi za produženje pritvora apelantu, te je u tom kontekstu ponovio na osnovu kojih dokaza je navedeno utvrđeno. Navedeni dokazi su pobrojani i obrazloženi decidirano za svaku tačku optužnice od Općinskog suda i ocijenjeni su u međusobnoj povezanosti. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio i zašto su svi ostali apelantovi prigovori neosnovani, te je konačno naglasio da u svemu ostaje kod obrazloženja svog rješenja. Kantonalni sud je zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

40. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja detaljno iznijeli razloge za njihovo donošenje, te da su osporene odluke pravilne i zakonite. Pored toga, Tužilaštvo je istaklo da je po zahtjevu apelantovog branioca, sa kojim je saglasno i Tužilaštvo, da se apelantu omoguće nesmetani telefonski i lični kontakti sa suprugom i djecom u cijelosti udovoljeno od Općinskog suda. Naime, ukazano je da je Općinski sud na glavnom pretresu održanom 13. juna 2017. godine obavijestio apelanta i njegove branioce da se rješenjem suda dozvoljavaju nesmetani kontakti apelanta sa članovima porodice, kao i da je to rješenje proslijeđeno KPZ Zenica. Tužilaštvo je, također, istaklo da se u odnosu na apelaciju po kojoj je Ustavni sud donio Odluku broj AP 1332/17 od 22. maja 2017. godine, kojom su kao neosnovani odbijeni svi navodi apelanta, osim onih u pogledu povreda prava na porodični život, nije došlo do promjene niti jedne činjenice, a povreda prava na porodični život je u cijelosti otklonjena rješenjem Općinskog suda.

V.Relevantni propisi

41. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...)

VI.Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 595527 17 Kž 11 od 31. maja 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

45. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.. VII.Meritum

47. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, Serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311). Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu, u konačnici, produžen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 146. ZKPFBiH sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

49. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

50. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru počev od 20. februara 2017. godine, dakle, gotovo pet mjeseci, računajući do donošenja ove odluke. Također, Ustavni sud konstatira da je apelantu pritvor ponovno produžen rješenjem od 14. jula 2017. godine, koji po tom rješenju može trajati do 14. septembra 2017. godine ili nove odluke suda. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da rješenje od 14. jula 2017. godine nije pravomoćno, niti je osporeno, pa stoga neće ni biti predmet ispitivanja Ustavnog suda.

51. Naime, u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je, u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, produžena mjera pritvora, koji je po osporenim rješenjima u ovoj apelaciji mogao trajati do 15. jula 2017. godine ili do nove odluke suda. Budući da je 14. jula 2017. godine Općinski sud donio novo rješenje kojim je apelantu produžen pritvor, proizlazi da je pritvor koji je određen osporenim rješenjem, koje je predmet ispitivanja u ovom postupku, istekao.

52. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje da li je razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januara 1993., stav 30., Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110., ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

53. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jul 2001. godine).

54. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje, kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. ZKPFBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant u konkretnom slučaju osporava postojanje posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U prilog ovoj tvrdnji apelant, u suštini, ističe da su redovni sudovi u zaključku o postojanju posebnih uvjeta iz citirane zakonske odredbe zanemarili i da nisu ocijenili izmijenjene okolnosti koje su važile u vrijeme odlučivanja o produženju mjere pritvora na što, kako tvrdi, upućuje i činjenica da u svojim rješenjima ponavljaju iste razloge i obrazloženja, te, s tim u vezi, apelant ukazuje da se u pritvoru nalazi od 20. februara 2017. godine, od kada mu se mjera pritvora u kontinuitetu produžava.

55. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, dakle, apelantu odredio i produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 146. stav 1, i to: tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke ometati daljnju istragu, i tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.

56. U odnosu na posebne razloge iz člana 146. stav 1. tačka b), Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju, prije svega, ocijenili činjenicu da je apelant pokušao da utječe na tada osumnjičenog, a sada optuženog E.Dž. dok je bio u pritvorskoj jedinici, do kojih zaključaka se došlo iz izjava svjedoka. Osim toga, Općinski sud je naveo da se i u toku glavnog pretresa može utjecati na svjedoke i druge, pa iako je opasnost manja - ona postoji. S tim u vezi, redovni sud je naveo da se određeni svjedoci imaju tek saslušati, a imajući u vidu broj i starost svjedoka i interesovanje javnosti za predmet, može se stvoriti osjećanje nesigurnosti zbog kojeg neće biti u mogućnosti iskreno dati iskaz. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz uvida u rješenja koja su prethodila osporenom rješenju proizlazi da su identični razlozi navedeni i u Rješenju broj 65 0 K 595527 17 Kv 12 od 15. marta 2017. godine koje je Općinski sud donio nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (pobliže opisano u uvodnom dijelu činjeničnog stanja ove odluke) u kojem je apelantu određen pritvor nakon potvrđivanja optužnice i koji je mogao trajati naredna dva mjeseca, odnosno do 15. maja 2017. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog rješenja Općinskog suda, kao i rješenja istog suda od 15. marta 2017. godine proizlazi da je taj sud u oba rješenja ponovio razloge zbog kojih smatra da postoji opasnost od ometanja krivične istrage. Naime, u oba rješenja je sud naveo konkretnu činjenicu „da je apelant pokušao da utječe na tada osumnjičenog, a sada optuženog E.Dž. dok je bio u pritvorskoj jedinici“. S tim u vezi, Ustavni sud najprije zapaža da je u predmetnom krivičnom postupku otvoren glavni pretres, dakle, da se predmetni postupak nalazi u fazi kada se izvode dokazi optužbe i odbrane i da je rukovođenje daljnjim tokom postupka u “nadležnosti“ redovnog suda. Također, Ustavni sud podsjeća da je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, redovni sud, ukoliko odredi pritvor optuženom u toj fazi postupka, u daljnjem toku postupka svaka dva mjeseca isključivo nadležan da vrši kontrolu opravdanosti izrečene mjere pritvora. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je redovni sud dužan da poduzme i sve radnje iz svoje nadležnosti kako bi se otklonila eventualna mogućnost da optuženi utječe na svjedoke ili saučesnike u daljnjem toku postupka, a ne da stalno ponavlja da ta opasnost postoji dok ne čini ništa, mada ima zakonom propisanu mogućnost, da tu opasnost otkloni. Dakle, Ustavni sud smatra da je redovni sud, nakon otvaranja glavnog pretresa, dužan da poduzme radnje kojima bi se otklonila potencijalna opasnost od utjecaja na svjedoke od apelanta, budući da je ta opasnost postojala i prije potvrđivanja optužnice. Također, Ustavni sud zapaža da je redovni sud u oba rješenja ukazao na potencijalnu opasnost da apelant „može utjecati na svjedoke i druge“ u toku glavnog pretresa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju.

57. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).

58. Stoga, Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja koje su u specifičnim okolnostima apelantovog slučaju ponudili i Općinski i Kantonalni sud ne mogu prihvatiti kao „relevantni“ i „dovoljni“ za zaključak o postojanju naročitih okolnosti, u smislu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, koje ukazuju na osnovanu bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i optužene.

59. Dalje, Ustavni sud zapaža da je mjera pritvora apelantu produžena i zbog postojanja uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prema citiranoj odredbi, mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

60. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti krivično djelo, iako se apelantu potvrđenom optužnicom stavlja na teret niz krivičnih dijela, ocijenjeno prvenstveno u vezi sa osnovanom sumnjom da je apelant počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. U tom smislu ne dovodi se u pitanje opći uvjet iz citirane zakonske odredbe, tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri ili više godina. Dalje, redovni sudovi su ocijenili da postoje „naročite okolnosti“ koje ukazuju na to da će apelant ponoviti krivično djelo. U vezi sa naročitim okolnostima, Općinski sud je naveo da iz prikupljenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je u jednom kratkom vremenskom periodu zadokumentiran veliki broj radnji optuženih lica za koje se osnovano sumnja da predstavljaju radnje izvršenja krivičnih djela, kao i da je poduzimanje tih radnji od optuženih bilo kontinuirano i učestalo. S tim u vezi je navedeno da je apelant redovno komunicirao sa optuženim S.B. i to samo putem SMS-poruka (188 puta u roku od pet mjeseci), ne računajući telefonske pozive ostvarene između njih, pri čemu je optuženi S.B. apelantu redovno dostavljao informacije o tome koja lica traže zaposlenje.

61. Ustavni sud zapaža da se radi o ozbiljnim optužbama u vezi s kojima se u dosadašnjem toku postupka ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno sa ostalim optuženim počinio krivično djelo organizirani kriminal. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja nije moguće zaključiti na koji način ove okolnosti utječu na vjerovatnost da će apelant ponoviti krivično djelo, na čemu su redovni sudovi i temeljili postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pa tako i utjecati na daljnji tok krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orban protiv Hrvatske, presuda od 19. decembra 2013. godine, stav 58). Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da postoje bilo kakvi konkretni dokazi ili okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio da vrši krivična djela. Ovo tim prije imajući u vidu razloge na koje je već ukazano u ovoj odluci u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti ne mogu opravdati očigledno in abstracto zaključak iz osporenih rješenja da postoji osnovana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

62. Ustavni sud smatra da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u slučaju da bude pušten na slobodu izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti.

63. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

64. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, da u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi

65. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog onemogućavanja njegovoj supruzi i djeci da ga posjete za vrijeme trajanja mjere pritvora uprkos Odluci Ustavnog suda broj AP 1332/17, Ustavni sud primjećuje da je apelant u dopuni apelacije povukao taj dio zahtjeva, pa ga stoga Ustavni sud neće ni razmatrati.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u odluci o produženju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, pri tome ponavljajući iste razloge, odnosno stereotipna obrazloženja bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor.

67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/17 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio