Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-525/17 (D. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-525/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-525/17, rješavajući apelaciju Draška Barišića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Draško Barišić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 176139 15 Gž od 23. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Draško Barišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176139 15 Gž od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica (J. B.) po osnovu sticanja u bračnoj zajednici stekla pravo suposjeda sa dijelom ½ na određenom zemljištu (bliže opisanom u izreci prvostepene presude), pravo vanknjižnog suvlasništva sa ½ dijela na započetom porodično-stambenom objektu (bliže opisanom u izreci prvostepene presude), trajno pravo sukorištenja na parceli na kojoj je započeta izgradnja porodično-stambenog objekta, što je apelant dužan priznati i trpiti upis tog svojinskog prava tužiteljice u javnim evidencijama. Također je utvrđeno da tužiteljici pripada pravo suvlasništva sa ½ dijela na određenim pokretnim stvarima koje predstavljaju bračnu tekovinu (putničkom motornom vozilu i auto prikolici), te je apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM.
2. U obrazloženju odluke, između ostalog, prvostepeni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu je dužna da protivnoj strani naknadi troškove. Prvostepeni sud je istakao da kako je apelant u cijelosti izgubio parnicu da je dužan tužiteljici da nadoknadi troškove parničnog postupka. Prvostepeni sud je ukazao da je tužiteljicu zastupao punomoćnik iz Centra za pružanje besplatne pravne pomoći, na koje se shodno članu 395. ZPP-a primjenjuje Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, te je prvostepeni sud obračunao visinu troškova u skladu sa navedenom Tarifom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je odredbom člana 272. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) propisana zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine. Okružni sud je dalje naveo da je stavom 2. istog člana propisano da sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju bračne imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome u radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (član 273. stav 1. PZ - svaki supružnik može zahtijevati da mu se odredi veći dio od pripadajuće polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika). Okružni sud je istakao da imajući u vidu da je zakonska pretpostavka da bračnim supružnicima pripada po ½ zajedničke imovine, kakav tužbeni zahtjev je postavila tužiteljica, da je teret dokaza bio na apelantu za njegove tvrdnje da je njegov udio u sticanju zajedničke imovine veći od ½ dijela. Okružni sud je zaključio da imajući u vidu da je predmetna imovina stečena u toku trajanja bračne zajednice, da je apelant bio u stalnom radnom odnosu, a da je tužiteljica u toku trajanja bračne zajednice bila zaposlena određeni period, da je vodila brigu o domaćinstvu, te o vaspitanju i podizanju djece, po ocjeni Okružnog suda apelant nije dokazao da je udio u sticanju predmetne imovine veći od ½ , tako da je Okružni sud prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da su parnične stranke jednako doprinijele sticanju predmetne imovine i da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ dijela. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilna odlučio o troškovima parničnog postupka kada je, s obzirom na uspjeh tužiteljice, dosudio joj troškove u iznosu od 2.000,00 KM cijeneći da se radi o troškovima koji su bili nužni i potrebni za vođenje parnice. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, kada su utvrdili da su apelant i tužiteljica jednako doprinijeli sticanju predmetne imovine, te kad su apelanta obavezali na plaćanje troškova parničnog postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP-a i PZ-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman