Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/17 (D. V.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1004/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1004/17, rješavajući apelaciju Drage Vukovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Vuković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002695 14 Rev od 21. decembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 002695 14 Rev od 21. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Unsko-sanski kanton) da mu na ime naknade toplog obroka, naknade troškova za odvojeni život od porodice i na ime troškova stanovanja za period od 1. januara 2006. do 31. decembra 2008. godine, te na ime naknade putnih troškova za 2006., 2007. i 2008. godinu isplati pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene presude).

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da iz stanja spisa proizilazi da je apelant (tužitelj) u utuženom vremenskom periodu obavljao dužnost sudije Općinskog suda u Bihaću i da je predmet spora zahtjev kojim traži pojedinačna prava iz radnog odnosa (naknadu toplog obroka, naknadu troškova za odvojeni život od porodice i naknadu troškova stanovanja za precizirani vremenski period i naknadu putnih troškova za precizirane godine). Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na odredbe Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine i Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i drugim naknadama), odbili u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite jer, i po ocjeni tog suda, navedeni zakoni ne propisuju prava na novčana potraživanja koja apelant traži tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je naveo da neosnovan apelantov ponovljeni prigovor da apelant ima pravo na naknadu predmetnih potraživanja prema Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaća (u daljnjem tekstu: Uredba), jer je primjena te Uredbe i bilo kojeg drugog zakonskog propisa u ovoj oblasti isključena donošenjem Zakona o plaćama i drugim naknadama (član 17.). Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio odluku U-28/11 od 25. januara 2012. godine (objavljena 28. marta 2012. godine u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/12) kojom je utvrđeno da navedeni Zakon o plaćama i drugim naknadama u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da je neosnovano pozivanje apelanta na navedenu odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom da ta odluka nema retroaktivno dejstvo, pa kako je navedena odluka donesena 2012. godine, slijedi da apelantov zahtjev neosnovan, te da se na njegov slučaj primjenjuje zakon koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme nastanka njegovog potraživanja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da izraženi stav u presudama redovnih sudova nema uporište u odredbi člana 17. Zakona o plaćama i naknadama, pozivajući se na odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine, s obzirom da su drugostepena presuda i osporena presuda Vrhovnog suda donesene nakon navedene odluke.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2320/16 od 22. decembra 2016. godine, tač. 2. i 13. i AP- 5178/15 od 20. aprila 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/17 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio