Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/17 (S. M.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-558/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-558/17, rješavajući apelaciju Seada Muminovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Muminović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 018619 13 Rev od 29. novembar 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 018619 13 Rev od 29. novembar 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je stekao pravo (su)vlasništva građenjem na dijelu ¼ porodične kuća (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), da se izdvoji taj suvlasnički dio iz ostavinske mase prednika stranaka (apelanta i tuženih F. M. i M. M.).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant svoja novčana sredstva uložio u dogradnju sprata porodične kuće njegovih roditelja, a koja kuća je upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo apelantovog oca, a muža, odnosno oca tuženih, sa dijelom 1/1. Vrhovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je za finansiranje građevinskih radova u dogradnju sprata kuće apelant imao usmenu saglasnost svoga oca, da se finansiranje apelanta odnosilo na izvođenje građevinsko – zanatskih radova za završetak sprata porodičnog objekta roditelja apelanta. Vrhovni sud je konstatovao da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo, odredbe člana 27. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu ZVPO) i odredbe članova 123. i

126. Zakona o parničnom postupku, kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je pojasnio da novčanim ulaganjima u dogradnju sprata kuće, na postojeći izgrađeni objekt svog oca i majke, apelant nije bio graditelj u smislu odredbe člana 27. ZVPO-a, te da apelant nije mogao steći pravo (su)vlasništva građenjem na predmetnoj nekretnini primjenom odredbi člana 27. ZVPO-a. Vrhovni sud je naglasio da apelant nije mogao steći pravo (su)vlasništva građenjem na predmetnoj nekretnini posebno imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova da apelant u toku postupka nije dokazao da je njegov otac, kao tadašnji vlasnik kuće i zemljišta, svojom saglasnošću za dogradnju sprata apelantu dao i suglasnost da takvo finansijsko ulaganje omogući apelantu i stvarno pravo, udio na predmetnoj kući u omjeru finansijskog ulaganja u odnosu na vrijednost cijele kuće kada bude završena. Vrhovni sud je ocijenio da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini po bilo kom drugom pravnom osnovu predviđenom za stjecanje prava (su)vlasništva propisanih odredbama članova od 23. do 41. ZVPO-a. Vrhovni sud je zaključio da je apelant kao investitor dogradnje sprata na porodičnoj kući mogao imati obligaciono pravne zahtjeve prema vlasniku nekretnine, a da u konkretnoj parnici takav zahtjev nije postavio. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su Vrhovni sud i drugostepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu apelanta.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/17 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio