Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4706/15 (N. I. iz Dervente)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4706/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4706/15, rješavajući apelaciju Nebojše Ilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Ilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 042569 15 Kž od 31. avgusta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 K 042569 14 K od 15. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nebojša Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ-u Doboj, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 20. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 042569 15 Kž od 31. avgusta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 042569 14 K od 15. juna 2015. godine.
2. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se do donošenja odluke o apelaciji naložilo njegovo puštanje na slobodu. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4706/15 od 17. juna 2015. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) zatraženo je 21. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno javno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. juna do 3. jula 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.
7. Okružno javno tužilaštvo podiglo je protiv apelanta optužnicu broj T15 0 KT 0001121 10 od 23. decembra 2013. godine zbog počinjenog krivičnog djela silovanje iz člana 193 stav 1 KZRS.
8. Rješenjem broj 84 0 K 042569 13 Kps od 3. januara 2014. godine sudija za prethodno saslušanje Osnovnog suda potvrdio je optužnicu Okružnog javnog tužilaštva, a 29. maja 2014. godine optužnica je dostavljena apelantu.
9. Podneskom od 9. juna 2014. godine apelantov branilac obavijestio je Osnovni sud da je apelant 4. juna 2014. godine pristupio u njegov ured tražeći da ga zastupa u navedenom predmetu. Takođe, naveo je da je izvršio uvid u stanje spisa i fotokopirao dokumentaciju i da su time njegove radnje u tom predmetu okončane, te je predložio da ga se postavi kao advokata po službenoj dužnosti, u smislu člana 53 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
10. Ročište za izjašnjenje o krivici Osnovni sud je zakazao za 6. novembar 2014. godine.
11. Podneskom od 31. oktobra 2014. godine apelantov branilac je obavijestio Osnovni sud da je apelanta upozorio na činjenicu ga sud nije imenovao kao advokata po službenoj dužnosti, kao i da ga zbog preuzetih obaveza ne može zastupati na ročištu za izjašnjenje o krivici. Takođe, u apelantovo ime je predložio da Osnovni sud odluči o zahtjevu za postavljanje branioca po službenoj dužnosti.
12. Ročište za izjašnjenje o krivici održano je 6. novembra 2014. godine, na kojem se apelant izjasnio da nije kriv, a glavni pretres održan je 25. februara, 1. aprila, 13. maja i 10. juna 2015. godine.
13. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 K 042569 14 K od 15. juna 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo silovanje iz člana 193 stav 1 KZRS. Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci.
14. U obrazloženju presude Osnovni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Osnovni sud je naveo da iz iskaza oštećene S. P. (u daljnjem tekstu: oštećena) proizilazi da nakon što je ostala sama u stanu s apelantom da je apelant počeo vrijeđati, a kada je htjela da napusti tu prostoriju apelant je uhvatio za ruke i bacio na kauč i nastavio vrijeđati, opkoračio je nogama i udarao je pesnicama po glavi od čega su i ostale modrice. Pokušala se odbraniti, opirala se, gurala, vrištala i plakala, a u toj borbi je i otkinula njegov lančić, a nakon toga apelant joj je naredio da se skine, što nije htjela, gurajući ga i govoreći da će ga prijaviti, ali to nije vrijedilo jer joj je čak i prijetio da će je ubiti, zbog čega se preplašila. Zatim, apelant je pokušao imati odnos s njom, ali nije uspio, pa joj je naredio da skuha kavu, a nakon toga je ponovno pokušao imati odnos s njom, ali nije uspio, a zatim joj je rekao da se okrene i tada su imali polni odnos. Nakon izvjesnog vremena apelant je zatražio da se okrene prema njemu pa je ljubio, opirala se, ali joj je ponestalo snage i ponovo su imali polni odnos. Nije mogla pobjeći jer je stan bio zaključan, u jutarnjim časovima zamolila je apelanta da je pusti kako bi se obratila ljekaru, s obzirom na to da se nije osjećala dobro, nakon čega je apelant odveo u Dom zdravlja u Derventi i zaprijetio joj da ljekaru ne smije ispričati što se među njima desilo, jer će je u suprotnom ubiti, zbog čega je oštećena tek nakon odlaska kući ispričala svojim roditeljima što se desilo i navedeni događaj prijavila policiji. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je na osnovu priložene medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine prim. dr Lj. C., kao i usmenog izlaganja vještaka, utvrdio da su prilikom pregleda oštećene pronađeni podljevi na lijevoj i desnoj podlaktici i na lijevom uglu donje vilice, da su te povrede svaka za sebe predstavljale laku tjelesnu ozljedu i da su vjerovatno bile nanesene djelovanjem drugog lica. Vještak je takođe dodao da nepostojanje povreda na polnim organima kod oštećene ne isključuje obljubu kod ženskih lica. Dalje, Osnovni sud je naveo da istinitost iskaza oštećene na određen indirektan način potvrđuju nalazi i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr V. K. i psihologa dr Lj. S., iz kojih je nedvojbeno utvrđeno da je oštećena zaista pretrpjela posttraumatski stresni poremećaj prolongirane stresne reakcije koji su u direktnoj vezi s traumatskim događajem, pri čemu je isključena mogućnost da bi oštećena bila sklona izmišljanju događaja, a sama mogućnost glume jednog takvog traumatskog događaja veoma je teška. Takođe protivi se pravilima logike i zdravorazumskog rasuđivanja činjenica da bi oštećena sedmicama, pa i mjesecima nakon kritičnog događaja tražila psihološku pomoć iz čiste samovolje i bez ikakvog razloga. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da je u cijelosti poklonio vjeru nalazima i mišljenjima vještaka, koji su dati u skladu s pravilima struke i vještine, na osnovu vjerodostojne medicinske dokumentacije, odnosno na osnovu direktnog pregleda oštećene.
15. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je polni odnos s oštećenom bio dobrovoljan i da je nije niti jednom udario, Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru tim apelantovim tvrdnjama jer je iskaz oštećene ocijenjen kao jasniji, uvjerljiviji, potpuniji, te je konzistentan s ostalim dokazima sprovedenim tokom postupka, odnosno nalazima i mišljenjima vještaka te medicinskom dokumentacijom. Tako se iskaz oštećene da je apelant udarao dovodi u vezu s nastalim povredama, koje u potpunosti odgovaraju apelantovom ponašanju koje je oštećena detaljno opisala. Da je takvo ponašanje u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalim povredama, odnosno da je jedino apelant mogao oštećenoj nanijeti te povrede, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka dr Lj. C. koji je izjavio da su povrede vjerovatno nanesene djelovanjem drugog lica. Kod utvrđenja ove činjenice Osnovni sud je ocijenio i iskaz svjedoka M. P., majke oštećene, koja je izjavila da je na licu kćerke uočila povredu kada je došla kući, iz čega proizilazi da je oštećena zaista imala povrede već kod dolaska kući iz Dervente, a te povrede su zatim i konstatovane u Domu zdravlja Modriča. U vezi s prigovorim apelantove odbrane da povrede oštećene nisu konstatovane prilikom prve posjete Domu zdravlja Derventa, Osnovni sud je naveo da je prihvatio pojašnjenje oštećene koja je navela da je bilo strah prijaviti povrede jer je apelant stajao na vratima i vrata su bila malo otvorena, a i sam doktor R. K. nije isključio takvu mogućnost, nego je izričito naveo da su se dešavali slučajevi da vrata ostanu otvorena. Činjenica da je oštećena prvi pregled tražila u jutarnjim časovima 17. januara 2010. godine i da je najavila da je potrebno da obavi daljnje preglede opovrgava apelantov paušalan i ničim potkrijepljen navod da je prijavu silovanja inicirao neko drugi. Dalje, kod ocjene vjerodostojnosti kontradiktornih iskaza apelanta i oštećene, Osnovni sud je naveo da je posebno imao vidu činjenicu da su iskazi oštećene prilikom ispitivanja pred PS Derventa, Okružnim javnim tužilaštvom i na glavnom pretresu apsolutno kategorični, određeni i uvjerljivi u dijelu koji se odnosi na apelantovo ponašanje kritične prilike, pri čemu je njen iskaz pred sudom dat uz posebnu dozu iskrenosti i emocija. S druge strane, apelantov iskaz ne odlikuje se ni približnom razinom uvjerljivosti, određenosti pa ni usklađenosti s onim što je izjavio pred PS Derventa u istrazi. U pogledu apelantovih tvrdnji kojima je ukazivao na protek vremena od trenutka kada se desio prijavljeni događaj do same prijave, Osnovni sud je naveo da je oštećena preduzela sve što je u njenoj moći da što je moguće prije dođe do nadležnih organa i prijavi slučaj silovanja, a to je u konačnici i učinjeno istoga dana kada se događaj i desio. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je apelant opisanim radnjama ispunio sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.
16. Presudom Okružnog suda broj 84 0 K 042569 15 Kž od 31. avgusta 2015. godine apelantova žalba je odbijena, a žalba Okružnog javnog tužilaštva uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o krivičnoj sankciji tako što je apelantu za počinjeno krivično djelo silovanje iz člana 193 stav 1 KZRS izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
17. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije, s obzirom na zaprijećenu kaznu, imao branioca od trenutka dostavljanja optužnice, Okružni sud je naveo da je opravdana primjedba apelantovog branioca da apelantu nije postavljen branilac od trenutka dostavljanja optužnice, što je propust sudije za prethodno saslušanje. Međutim, uvidom u spis prvostepenog suda proizilazi da je apelant braniocu dao punomoć prije zakazivanja ročišta za izjašnjenje o krivici, da se apelant na ročištu izjasnio da je imao priliku da razgovara s braniocem na dan izjašnjenja, te da je saglasan da se ročište o izjašnjenju o krivici održi i bez prisustva branioca. Tom prilikom apelant se izjasnio da nije kriv, nakon čega mu je tokom postupka postavljen branilac po službenoj dužnosti, iz čega se može zaključiti da se radi o relativno bitnoj povredi postupka, koja nije ugrozila ni jedno od apelantovih prava na odbranu, a koja je naknadno ispravljena postavljanjem izabranog branioca za branioca po službenoj dužnosti, pa se apelant na glavnom pretresu branio uz pomoć branioca.
18. Odlučujući o apelantovim žalbenim navodima kojima je osporavao pravilnosti i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud naveo je da je prvostepeni sud na osnovu svih sprovedenih dokaza, kako subjektivne tako i objektivne prirode, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i izveo ispravne zaključke da je apelant, u vrijeme i na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostepene presude, počinio radnje koje su pravilno pravno kvalifikovane kao krivično djelo silovanje iz člana 193 stav 1 KZRS. Naime, prvostepeni sud je pravilno prihvatio iskaz oštećene, kao i nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine Lj. C. i medicinsku dokumentaciju o povredama oštećene, jer su navedeni dokazi s razlogom ocijenjeni kao logični, uvjerljivi i saglasni. Takođe, prvostepeni sud je iscrpno razmotrio prigovore apelantove odbrane kojima je osporavao iskaz oštećene i sprovedene materijalne dokaze i na pouzdan i prihvatljiv način obrazložio zašto te prigovore nije prihvatio, odnosno zašto je te dokaze prihvatio i doveo ih u vezu s ostalim sprovedenim dokazima. U pogledu određenih nejasnoća i neusklađenosti vezanih za različito iskazivanje o vremenu kada je oštećena prvi i drugi put bila na ljekarskom pregledu, Okružni sud je istakao da je ocjenom iskaza oštećene u vezi s ostalim sprovedenim dokazima prvostepeni sud pravilno zaključio da je prvi pregled oštećene bio 17. januara 2010. godine oko 10.00 časova, te da je pregled obavio doktor R. K. koji je naveo da mu se čini da je to bilo oko podne. U pogledu neusklađenosti povreda oštećene, prvostepeni sud takođe pravilno zaključuje da su u medicinskoj dokumentaciji konstatovane gotovo identične povrede, s određenim gotovo nebitnim razlikama, pri čemu je prvi pregled u Domu zdravlja Modriča obavljen u 14.00 časova, a drugi pregled u Domu zdravlja Derventa u 16.45 časova, a da okolnost da doktorica ginekolog, obraćajući posebnu pažnju na moguće povrede u području genitalija, nije konstatovala sve povrede koje su prethodno konstatovali ostali ljekari, ne predstavlja kontradiktornost, pogotovo što su ljekari saslušani i neposredno i usmeno objasnili svoja zapažanja. Nadalje, prvostepeni sud nije pravilno prihvatio apelantovu odbranu da je polni odnos s oštećenom bio dobrovoljan i da oštećenu nije niti jednom udario, s obzirom na to da iskazi oštećene i njene majke, dovedeni u vezu s konstatovanim povredama, potvrđuju apelantovo ponašanje koje je oštećena detaljno opisala, a koje je u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalim povredama. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je kod takvog stanja stvari i rezultata sprovedenih dokaza, koji su s razlogom prihvaćeni kao vjerodostojni, čiji kredibilitet apelantova odbrana i žalba ničim nisu doveli u pitanje, u prvostepenoj presudi s pravom utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivice na apelantovoj strani.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer tužilaštvo nakon apelantovog hapšenja i saslušanja 17. januara 2010. godine u periodu dužem od tri godine nije preduzimalo istražne radnje s ciljem prikupljanja dokaza, pa zbog proteka vremena nije mogao da provjeri tvrdnje oštećene na čijem iskazu su redovni sudovi isključivo zasnovali osporene odluke i na iskazu drugih svjedoka koji se zbog proteka vremena nisu mogli sjetiti svih detalja predmetnog događaja. Takođe, apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao branioca u trenutku dostavljanja optužnice i prilikom izjašnjenja o krivici, a drugostepeni sud je konstatovo da se radi samo o relativno bitnoj povredi postupka iako apelantu nije bila data mogućnost da uloži prethodne prigovore na optužnicu. Takođe, apelant ističe da je dao punomoć advokatu i da je advokat, nakon što je izvršio uvid u spis i kopirao dokaze tužilaštva, zahtijevao od Osnovnog suda da se postavi za advokata po službenoj dužnosti, što je sud odugovlačio sve do zakazivanja glavnog pretresa 17. februara 2015. godine. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje u pogledu povreda koje su utvrđene kod oštećene, te ističe da su vještaci nalaze dali nakon pet godina, zbog čega smatra da njihovi nalazi nisu vjerodostojni. Zbog toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu analizirali sve izvedene dokaze i da u svojim zaključcima, posebno drugostepeni sud, nisu dali obrazloženje koje zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je naveo da su sve navodne povrede na koje je ukazao apelacijom bile predmet svestrane provjere i ocjene toga suda, zbog čega u cijelosti ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka u obrazloženju osporene presude, te smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
21. Osnovni sud je istakao da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno, da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da je apelantu omogućen pravičan i zakonit postupak u kojem je imao branioca, pravo da predlaže dokaze koji su prihvaćeni, kao i da osporava dokaze suprotne strane, što je koristio tokom postupka. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud smatra da postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružno javno tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud dao razloge o svim odlučnim činjenicama koje je prihvatio i drugostepeni sud, a da su apelacioni navodi u suštini navodi žalbe protiv prvostepene presude o kojima se izjasnio drugostepeni sud, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Okružno javno tužilaštvo je navelo da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku koji je okončan 31. avgusta 2015. godine, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju ne može raditi o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Okružno javno tužilaštvo smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje niti u jednom njegovom segmentu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv polnog integriteta Silovanje Član 193.
(1) Ko drugog prinudi na obljubu ili neku drugu polnu radnju upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo te ili njemu bliskog lica, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Pravo na odbranu Član 7. st. 1. i 2.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.
Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13. st. 1. i 2.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrasan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53. st. 3. i 6.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(6) U slučaju postavljenja branioca, osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branioca sa predočene liste, branioca će postaviti sud.
Preduzimanje radnji od branioca Član 58.
(1) Branilac mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njegovih prava.
(2) Prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti.
Okončanje istrage Član 233.
(1) Tužilac okončava istragu kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegij tužilaštva.
(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
Podizanje optužnice Član 241. stav 1.
(1) Kada u toku istrage tužilac utvrdi da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremiće i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.
Odlučivanje o optužnici Član 243. st. 4. i 5.
(4) Nakon što se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobiva status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu.
(5) Sudija za prethodno saslušanje dostaviće optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 časa nakon potvrđivanja optužnice. Sudija za prethodno saslušanje obavijestiće optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjenju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnom pretresu.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 84 0 K 042569 15 Kž od 31. avgusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 31. avgusta 2015. godine, a da je apelant podnio apelaciju 16. oktobra 2015. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po sopstvenom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; […]
32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanje, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje prilikom utvrđivanja povreda oštećene, kao i da je zbog proteka vremena trajanja istrage bio onemogućen da provjeri tvrdnje oštećene na čijem iskazu su redovni sudovi zasnovali osporene odluke i iskaze drugih svjedoka koji se nisu mogli sjetiti svih detalja predmetnog događaja. Takođe, apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer u trenutku dostavljanja optužnice i prilikom izjašnjenja o krivici nije imao branioca.
34. U vezi s apelantovim navodima iz kojih proizilazi da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i da je dužina trajanja istrage bila od uticaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, između ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi pred Okružnim sudom, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio radnje opisane izreci presude detaljno analizirao iskaz oštećene, te ga doveo u vezu s iskazima drugih svjedoka, medicinskom dokumentacijom i nalazima i mišljenjima vještaka, kao i s apelantovim iskazom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno razmotrio apelantove prigovore kojima je ukazivao na protivrječnosti na koje ukazuje i u apelaciji, a koji se odnose na vrijeme kada je oštećena prvi put pregledana i u pogledu nanesenih povreda, te apelantovim tvrdnjama kojima je osporavao nalaze i mišljenja te svjedočenja vještaka medicinske, neuropsihijatrijske, te psihološke struke. Dalje proizilazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je sprovedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je dužina trajanja istrage bila od uticaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani, tj. tim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. U vezi s apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao branioca u trenutku dostavljanja optužnice i prilikom izjašnjenja o krivici, Ustavni sud najprije ukazuje da pravo na odbranu kako je garantovano članom 6 stav 3 tačke c) i d) Evropske konvencije pretpostavlja procesnopravnu ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku i sadrži: pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i pravo optuženog na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Navedena prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. U tom kontekstu i podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj se posmatra domaće zakonodavstvo. Takođe, prema praksi Evropskog suda, u slučaju da stav optuženog u prvoj fazi policijske istrage podrazumijeva određene posljedice, član 6 podrazumijeva, u pravilu, pomoć branioca i u prethodnoj fazi (vidi presudu John Murray, Izvještaj 1996-I, stav 63). Međutim, postupak treba posmatrati i ocjenjivati u cjelini. Ukoliko se svi dobijeni dokazi, bez obzira na način pribavljanja, kasnije razmatraju i ocjenjuju u sudnici u prisutnosti optuženog i branioca, koji onda imaju priliku da se očituju o njima, pri čemu i dato priznanje mora biti dokazano (vidi Predstavka 9370/81, XV United Kindom), tada činjenica da je optuženi saslušan prije podnošenja optužnice bez prisutnosti branioca ne može imati značaj ocjene cjelokupnog postupka nepravičnim. Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uslovom da „žalbeni sud“ može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Quaranta protiv Švajcarske, presuda od 24. maja 1991. godine, str. 18).
38. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučujući o apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu istakao da je opravdana primjedba apelantovog branioca da apelantu nije postavljen branilac od trenutka dostavljanja optužnice, što je propust sudije za prethodno saslušanje, ali da iz stanja u spisu proizilazi da je apelant braniocu dao punomoć prije zakazivanja ročišta za izjašnjenje o krivici, da se apelant na ročištu izjasnio da je imao priliku da razgovara s braniocem na dan izjašnjenja, te da je saglasan da se ročište o izjašnjenju o krivici održi i bez prisustva branioca, nakon čega se izjasnio da nije kriv. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da se radi o relativno bitnoj povredi postupka, koja nije ugrozila ni jedno od apelantovih prava na odbranu, a koja je naknadno ispravljena postavljanjem izabranog branioca za branioca po službenoj dužnosti, pa se apelant na glavnom pretresu branio uz pomoć branioca.
39. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je protiv apelanta bila podignuta optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo silovanje iz člana 193 stav 1 KZRS, za koje se može izreći kazna zatvora od dvije do deset godina i da je apelant shodno odredbi člana 53 stav 3 ZKPRS morao imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice (29. maja 2014. godine). Međutim, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu zapaža da je apelant branioca izabrao odmah nakon dostavljanja optužnice (4. juna 2014. godine), da je taj branilac izvršio uvid i fotokopiranje spisa, a zatim podnescima od 9. juna 2014. godine i 31. oktobra 2014. godine obavijestio Osnovni sud da je njegovo postupanje u tom predmetu okončano i u apelantovo ime predlagao da ga se postavi za branioca po službenoj dužnosti, o čemu sudija za prethodno saslušanje nije donio odluku. U vezi s tim, Ustavni sud uprkos propustima sudije za prethodno saslušanje ukazuje da je odredbom člana 58 stav 2 ZKPRS propisano da prava i dužnosti branioca ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće ne razriješi branioca njegovih prava i dužnosti, iz čega dakle proizilazi da je apelant, suprotno apelacionim navodima, imao branioca koji bio dužan da preduzima sve radnje u postupku. Osim navedenog, razmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovnim sudovima i u apelaciji nije isticao razloge koji su mogli biti predmet osporavanja podnošenjem prethodnih prigovora na optužnicu i da bi uslijed tih propusta bila dovedena u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Takođe, iz stanja u spisu proizilazi da se apelant na ročištu za izjašnjenje o krivici, nakon prethodnih konsultacija s istim braniocem, izjasnio da nije kriv. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelantovo pravo na odbranu nepovratno povrijeđeno uslijed propusta sudije za prethodno saslušanje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelantu taj branilac postavljen za branioca po službenoj dužnosti i da je u daljnjem toku postupka imao mogućnost da predlaže dokaze i očituje se na dokaze tužilaštva, što je i činio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da propustima sudije za prethodno saslušanje da apelantu u trenutku dostavljanja optužnice postavi branioca i da na njegov zahtjev izabranog branioca postavi za branioca po službenoj dužnosti, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije, na koje apelant ukazuje u apelaciji.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Osim toga, u predmetnom postupku propustima sudije za prethodno saslušanje nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman