Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1224/17 (R. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1224/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1224/17, rješavajući apelaciju Razije Bašić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razija Bašić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 128 0 P 008297 16 Rev 2 od 12. januara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Razija Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jajca, koju zastupa Hanadi Salkica, advokat iz Zenice, podnijela je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 128 0 P 008297 16 Rev 2 od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja (B. M. i drugih, bliže navedeni u prvostepenoj presudi) kojim su tražili da se obavežu tuženi JP „Direkcija cesta Federacije Bosne i Hercegovine“ Sarajevo i „Hering“ doo Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) da im solidarno naknade štetu nastalu usljed smrtnog slučaja (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je prvotuženi bio investitor radova, da je drugotuženi bio izvođač radova, da se desila saobraćajna nezgoda na način da je došlo do izletanja putničkog vozila i pada sa mosta, da su tom prilikom poginuli vozač DŽ. D. (suprug apelantice) i suvozač A. B.. Nadalje, da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su tuženi preduzeli sve potrebne zaštitne mjere da spriječe nastanak saobraćajne nezgode (sve bliže opisao u obrazloženju prvostepene presude), dok se vozač nije pridržavao ograničenja brzine i nije bio sposoban za bezbjednu vožnju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Takođe, da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 008884 11 Kžk od 28. oktobra 2011. godine, Z.Č. kao odgovorna osoba kod drugotuženog, oslobođen od optužbe da je počinio teško djelo protiv opće sigurnosti (bliže opisano u prvostepenoj presudi). Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su, na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da objektivno nema elemenata za zaključak da postoji subjektivna, niti objektivna odgovornost tuženih jer je saobraćajna nezgoda prouzrokovana isključivo krivicom, odnosno radnjom vozača vozila koju tuženi nisu mogli predvidjeti i čije posljedice nisu mogli izbjeći ili otkloniti (član 154. stav 1. u vezi sa članom l77. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili Ekspertizu Fakulteta za saobraćaj i komunkacije Sarajevo, kao i iskaz predsjednika komisije na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda. Takođe, Vrhovni sud je naveo da u elaboratu o uređenju gradilišta nije bilo predviđeno da se moraju postavljati betonski elementi cijelom dužinom mosta, te da je kod takvog stanja stvari na apelantici i ostalim tužiteljima bio teret dokazivanja da su tuženi po odgovarajućem pravnom propisu bili dužni da postave betonsku zaštitnu ogradu dužinom cijelog mosta (član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku), a što nisu dokazali.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je imajući u vidu odredbe Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, nesporno da je drugotužena izvodila radove, a da pri tome nije poduzela potrebne mjere radi osiguranja nesmetanog i bezbjednog saobraćaja, te da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman