Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/17 (G. Š.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1028/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1028/17, rješavajući apelaciju Gorana Šikarca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Šikarac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 142547 15 Rev od 24. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Šikarac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 142547 15 Rev od 24. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, raskinuti su ugovori o kupoprodaji stana i poslovnog prostora, zaključeni između tužitelja (S. U. i Z. U.) i tuženih (apelant i drgotužene G. Š.) 5. avgusta 2009. godine pa su apelant i drugotužena obavezani da, na ime vračanja onoga što su u ispunjenju ugovora primili, tužiteljima isplate određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da saglasno odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u dvostranom ugovoru, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije drugačije određeno, da zahtijeva ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u članovima 125. - 132. Z00-a, da raskine ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu. Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju, saglasno zaključenim ugovorima od 5. avgusta 2009. godine, sporni stan i poslovni prostor trebali biti izgrađeni i predani u posjed tužiteljima (nakon obavljenog tehničkog pregleda i prijema) najkasnije do 31. decembra 2009. godine. Vrhovni sud je ukazao da kako apelant i drugotužena nisu u cijelosti ispunili navedenu obavezu, da su tužitelji stekli pravo da zahtijevaju raskid ugovora zbog neispunjenja i vraćanje sredstava plaćenih na ime kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je ocijenio da se neosnovano revizijom prigovara da se u konkretnom slučaju radi o neznatnom neispunjenju ugovorne obaveze pa da se zato ugovori ne mogu raskinut. Vrhovni sud je naveo da se „naše pravo“ opredijelilo da ima mjesta raskidanju ugovora kako zbog potpunog neispunjenja tako i zbog njegovog djelimičnog neispunjenja. Vrhovni sud je istakao da je u članu

131. Z00-a sadržana odredba koja govori o tome da nema mjesta raskidu ugovora zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze. Vrhovni sud je pojasnio da je to pravilo inspirisano načelom savjesnosti i poštenja koje treba da se ostvaruje u obligacionim odnosima, a poštovanjem tog načela treba onemogućiti neosnovano raskidanje ugovora. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da apelant i drugotužena nisu ispunili svoje obaveze samo u neznatnom dijelu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da vodeći računa o prirodi i svrsi zaključenih ugovora da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije ostvaren cilj zbog koga su tužitelji zaključili sporne ugovore (da postanu vlasnici kupljenih nekretnina). Vrhovni sud je pojasnio da obzirom da nije izvršen tehnički pregled i prijem objekta i da nije izdata upotrebna dozvola za isti, tužitelji su onemogućeni da se u javnim knjigama upišu kao vlasnici predmetnog stana i poslovnog prostora, te da stoga imaju pravo da traže raskid ugovora, jer se djelimično izvršenje ugovorne obaveze treba cijeniti ne samo u kvantitativnom već i u kvalitativnom smislu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno cijenili dokaze, odnosno da ih nisu cijenili u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo jer se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog djela obaveze. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i o povredi ostalih prava na koja se apelant pozvao, odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni drugih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1028/17 (G. Š.) | Sudska praksa | Aktio