Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/17 (I. U.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1362/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1362/17, rješavajući apelaciju Izudina Unkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izudin Unkić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 P 016395 15 Gž od 19. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izudin Unkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 016395 16 Rev od 9. februara 2017. godine kojom je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 016395 15 Gž od 19. avgusta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2890/16 od 22. decembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-4321/16, konstatuje se da je navedena Presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 P 016395 14 P od 24. oktobra 2014. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu tužene V.U. i M.U. (u daljnjem tekstu: tužene) da mu po osnovu sticanja bez osnova i naknade štete, solidarno isplate određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, između ostalog, da je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tužena V.U. bili u braku, da su u braku stekli tuženu M.U. i A.U. (djecu), da je brak razveden, da je apelant obavezan da doprinosi za izdržavanje djece, te da je pravosnažnom presudom utvrđeno da apelant nije biološki otac tužene M.U.. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da obaveza izdržavanja teče sve dok se pravosnažnom presudom ne obori zakonska pretpostavka o očinstvu bračnog druga majke djeteta, odnosno razvedenog bračnog druga majke djeteta. Okružni sud je naveo da je apelantova obaveza izdržavanja kao oca tužene M.U. trajala do njene 26 godine i da je nesporno da je apelant uredno izvršavao svoju obavezu u smislu člana 233. Porodičnog zakona. Međutim, činjenica da je apelant nakon 25 godine djeteta pokrenuo postupak utvrđivanja očinstva u kojem je utvrđeno da apelant nije biološki otac djeteta, prema stavu Okružnog suda, ne daje osnova da apelant traži nazad ono što je dao na ime izdržavanja. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant doprinosio izdržavanju M.U. u vrijeme kada još nije bila oborena pretpostavka da je on njen otac, te da je i bio u obavezi da doprinosi izdržavanju s obzirom da je u matičnoj knjizi bio upisan kao njen otac. Okružni sud je naveo da je u vrijeme kada je utvrđeno da apelant nije otac tužene M.U. prestala i njegova zakonska obaveza da doprinosi za izdržavanje. Pri tome, Okružni sud je naveo da je tačno da je zakonska odredba kojom je propisano i dozvoljeno osporavanje očinstva, ustanovljena i namijenjena zaštiti nesumnjivih imovinskih i moralnih interesa muža, majke odnosno upisanog oca djeteta u matične knjige. Međutim, ukoliko bi se i ukinula odluka suda kojom je dosuđeno izdržavanje zbog promijenjenih okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka, takva prava i obaveze ne mogu djelovati prije podnošenja takvog zahtjeva u smislu člana 263. Porodičnog zakona. Okružni sud je ukazao da je zahtjev neosnovan i u odnosu na tuženu V.U. iz razloga što lice koje je imalo troškove na ime izdržavanja može zahtijevati naknadu tih troškova od lica pozvanog na plaćanje zakonskog izdržavanja samo u onom obimu koji odgovora obavezi tog lica. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelant nije snosio obavezu izdržavanja koju je imala tužena V.U. pa da bi eventualno mogao tražiti ono što je dao po tom osnovu, već je doprinosio za izdržavanje u obimu njegove zakonske obaveze.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju otpao osnov za davanje izdržavanja, te da nije bilo niti osnova za davanje izdržavanje od samog početka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1362/17 (I. U.) | Sudska praksa | Aktio