Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-689/17 (J.K.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-689/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-689/17, rješavajući apelaciju J. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 071788 15 Rev od 20. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP-689/17 i AP-792/17
1. J. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kopra, Republika Slovenija, podnijela je 21. februara 2017. godine putem Edine Jahić, advokata iz Sarajeva, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 071788 15 Rev od 20. decembra 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-689/17. Apelantkinja je 27. februara 2017. godine putem Mirze Telalovića, advokata iz Tuzle, podnijela apelaciju Ustavnom sudu kojom je osporena naprijed navedena presuda Vrhovnog suda. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP- 792/17.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-689/17.
3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 071788 12 Gž 3 od 19. marta 2015. godine kojom je uvažena žalba tuženih (Kablovska televizija „HS“ d.o.o. Sarajevo, E. H. i S. G.) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se obavežu tuženi da joj omoguće da lično ili putem opunomoćenika uz ovjerenu punomoć nesmetano pristupi u poslovne prostorije prvotužene svakog radnog dana u vremenu od 08:00 do 16:00 sati, da joj omoguće nesmetan uvid i kopiranje poslovnih knjiga i spisa, zaliha i blagajničkog poslovanja, naročito spiska pretplatnika, izvješća o naplati pretplate, izvješća poslovnih banaka i stanja na transakcijskim računima, kartice kupaca i dobavljača, knjige ulaznih i izlaznih faktura, poslovne ugovore sa kupcima i dobavljačima, ugovore sa bankama, kao i sve druge ugovore kojima se stvaraju obaveze za prvotuženog, bilanse stanja i uspjeha, izvješća o obračunatom i plaćenom PDV-u i drugim obavezama.
4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelantkinja traži sudsku zaštitu uskraćenog subjektivnog prava da kao član društva prvotuženog (apelantkinja vlasnica udjela od 30% u odnosu na ukupan osnivački kapital prvotuženog - Kablovska televizija „HS“ d.o.o. Sarajevo), koji nema nadzorni odbor, neposredno nadzire poslovanje prvotuženog, poslovne knjige i spise, zalihe i blagajničko poslovanje i sačini bilans društva za svoje potrebe, što podrazumijeva ostvarenje njenog prava sadržanog u odredbama člana 349. Zakona o privrednim društvima. Vrhovni sud je naveo da je zaštita navedenog subjektivnog prava u sudskom postupku moguća samo ostvarenjem kumulativnih uslova: – da je po članu društva upravi društva istaknut konkretan zahtjev za neposredno nadziranje poslovanja društva, poslovnih knjiga i spisa, zaliha i blagajničkog poslovanja i da sačini bilans društva za svoje potrebe i da mu uprava društva to onemogući. Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja i zaključaka drugostepenog suda proizlazi da apelantkinja nije dokazala da je ovlastila D. P. da u njeno ime poduzima tačno određene radnje koje se odnose na uvid i kopiranje poslovnih knjiga prvotuženog, što je bio prvi formalno-pravni uslov za odlučivanje o tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja, dakle, nije uputila zahtjev upravi prvotuženog, bilo lično, bilo putem punomoćnika, za neposredno nadziranje poslovanja društva, poslovnih knjiga i spisa, zaliha i blagajničkog poslovanja i da sačini bilans društva za svoje potrebe nije uputila, niti je prvotuženi uskratio apelantici pravo neposrednog nadziranja poslovanja društva i poslovnih knjiga i spisa, itd., iz kog razloga se apelantkinjin tužbeni zahtjev pokazuje neosnovanim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da neosnovano apelantkinja ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ukazujući da zakon daje mogućnost vlasniku udjela da dođe do informacija i dokumenata i da su ostvarene pretpostavke za postupanje tuženih radnjama sadržanim u tužbenom zahtjevu i omogućavanjem apelantkinji na taj način neposredno pravo nadziranja, iz razloga što na osnovu naprijed navedenog za takav zaključak ne predstoje materijalno-pravne pretpostavke.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, iz razloga što nije razlučio bitne od nebitnih činjenica. Apelantkinja navodi da je sasvim jasno da je tražila da joj tuženi omoguće realizaciju prava iz člana 349. Zakona o privrednim društvima i da joj je to onemogućeno. Osim toga, apelantkinja smatra da je pravni nonsens da sudovi onemogućavaju vlasniku udjela da vrši nadzor nad poslovanjem (dijelom) svog privrednog društva. Apelantkinja u suštini smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud, smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluka dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman