Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3724/15 (M. L. i J. Š.)
Odluka donesena 25. 10. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3724/15
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3724/15, rješavajući apelaciju Miloslavke Lujić i Jadranke Škrbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miloslavke Lujić i Jadranke Škrbić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027759 15 Gž od 27. maja 2015. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelanticama Miloslavki Lujić i Jadranki Škrbić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Miloslavki Lujić i Jadranki Škrbić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miloslavke Lujić i Jadranke Škrbić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027759 15 Gž od 27. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027759 08 P od 27.
novembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miloslavka Lujić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Jadranka Škrbić (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Čelinca, koje zastupa Živko Škrbić iz Čelinca, podnijele su 23. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 027759 15 Gž od 27. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 027759 08 P od 27. novembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 20. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su u periodu od 24. marta do 5. aprila 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda prvoapelantice i drugoapelantice, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prvoapelantica i drugoapelantica su 23. augusta 1999. godine podnijele tužbu protiv Republike Srpske Krajine radi naknade štete nastale uslijed smrti bliskog srodnika - Predraga Lujića (sin prvoapelantice i brat drugoapelantice).
6. Osnovni sud je 15. marta 2006. godine dostavio spis predmeta nadležnom Pravobranilaštvu radi zaključenja vansudskog poravnanja saglasno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete).
7. Zaključkom Pravobranilaštva broj Un-620/06 od 17. oktobra 2006. godine obustavljen je postupak vansudskog poravnanja i spis predmeta vraćen Osnovnom sudu na daljnje postupanje.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 27759 08 P od 16. marta 2009. godine predmetna tužba je vraćena prvoapelantici i drugoapelantici na ispravku i dopunu u smislu odredbe člana 336. Zakona o parničnom postupku. Osnovni sud je od njih tražio da naznače osnov za nadležnost suda, pravilno označe tuženu stranu i ostale podatke u smislu odredbe člana 334. navedenog zakona.
9. Prvoapelantica i drugoapelantica su 31. marta 2009. godine postupile po rješenju Osnovnog suda od 16. marta 2009. godine i kao tuženu stranu označile Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena), te istakle zahtjev za naknadu materijalne štete (troškovi sahrane, davanja pomena, crnine i izgradnje spomenika) i nematerijalne štete (pretrpljene duševne patnje i bol) zbog gubitka bliskog srodnika.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-SU-13-001104 od 26. jula 2013. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev prvoapelantice i drugoapelantice za izuzeće postupajućeg sudije u ovom predmetu.
11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 027759 08 P od 27. novembra 2014. godine odbijen je kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev.
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka na nesumnjiv način utvrdio da je Predrag Lujić poginuo 4. avgusta 1995. godine kao dobrovoljac, pripadnik Vojske Republike Srpske Krajine, da nije bio na odsluženju vojnog roka, niti komandni kadar, a da Vojna pošta kojoj je pripadao nije bila, u vrijeme njegove pogibije, u sastavu ni pod komandom Vojske Republike Srpske. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan zato što tužena nije pasivno legitimirana u ovom sporu.
13. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 027759 15 Gž od 27. maja 2015. godine odbijena je žalba prvoapelantice i drugoapelantice i potvrđena prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je usvojio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Naime, Okružni sud je istakao da je pokojni Predrag Lujić rođen, živio i bio mobiliziran na području sadašnje Republike Hrvatske, a njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na području Republike Srbije, tako da nema osnova da se prvoapelantici i drugoapelantici prizna pričinjena (materijalna i nematerijalna) šteta. Činjenica da se drugoapelantica udala i nastanila na području Republike Srpske i prihvatila prvoapelanticu ne znači da je tužena pasivno legitimirana za naknadu štete koja im je pričinjena i koju su one pretrpjele. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je nesporno da su prvoapelantica i drugoapelantica pretrpjele duboke duševne boli zbog okolnosti da je njihov srodnik nestao u vihoru rata i da je trebalo osam godina da se identificiraju njegovi posmrtni ostaci, kao i okolnosti nedostatka uvjeta da ga sahrane u mjestu rođenja i prebivališta, nego su ga morale sahraniti u Republici Srbiji. Također je nesporno da je pok. Predrag Lujić bio mobiliziran i uključen u oružanim akcijama za odbranu „Jugoslavije“, ali to ne daje osnov prvoapelantici i drugoapelantici za naknadu tražene štete od tužene.
15. Zatim je Okružni sud istakao da je tačno da je pok. Predrag Lujić poginuo braneći „Jugoslaviju i Republiku Srpsku Krajinu“ koja je u to vrijeme egzistirala, kao i da su Skupština Republike Srpske Krajine i Skupština Republike Srpske u Prijedoru 31. oktobra 1992. godine zaključile Deklaraciju koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 17/92. Međutim, Okružni sud je naveo da je deklaracija uopćeno izjava kojom se u načelu na jasan i javan način nešto daje do znanja. U konkretnom slučaju je između navedenih skupština donesena Deklaracija o saradnji i težnjama za ujedinjenje Republike Srpske i Republike Srpske Krajine i da su po završetku rata politička tijela obiju „republika“ na referendumu trebala da odluče o daljnjim oblicima saradnje između navedene dvije „republike“, uključujući i mogućnost ujedinjenja. Iz tog razloga spomenuta deklaracija ne daje prvoapelantici i drugoapelantici osnov za naknadu štete, kao ni pasivnu legitimaciju tuženoj. Nasuprot tvrdnji žalbe, nasljednik, odnosno sukcesor „bivše Jugoslavije“ je Republika Srbija na području koje je i sahranjen srodnik prvoapelantice i drugoapelantice, a šteta je nastala događajem van teritorije tužene. Također, pokojni Predrag Lujić nije bio pod komandom oružanih snaga tužene, nego ga je mobilizirala Republika Srpska Krajina, što ukazuje da nema uzročno-posljedične veze između tužene i štete koja je pričinjena prvoapelantici i drugoapelantici, a u smislu odredbi čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), čime tužena nije pasivno legitimirana. Konačno, kako je srodnik prvoapelantice i drugoapelantice poginuo kao borac „Srpske Vojske Krajine“ koja nije organ tužene, to u pogledu predmeta spora nema materijalno-pravnog odnosa između parničnih stranaka. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda u pogledu nedostatka pasivne legitimacije i odgovornosti na strani tužene.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Prvoapelantica i drugoapelantica smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, povredu navedenih prava prvoapelantica i drugoapelantica vide u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. S tim u vezi apelantice navode da su netačne, proizvoljne, paušalne i kontradiktorne tvrdnje redovnih sudova da tužena u predmetnom sporu nije pasivno legitimirana i da im ne pripada pravo na naknadu štete.
17. Prvoapelantica i drugoapelantica, također, smatraju je da postupak u ovoj pravnoj stvari trajao neopravdano dugo, čime im je povrijeđeno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
18. Slijedom navedenog, prvoapelantica i drugoapelantica predlažu Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povrede prava na koja su se pozvale, kao i da im se dodijeli naknada kao kompenzacija zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije kojima se ukazuje da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo i na taj način onemogućio prvoapelanticu i drugoapelanticu na ostvarivanje njihove pravične naknade.
20. Osnovni sud je naveo da u postupku vođenim pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
21. Pravobranilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani, te da su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Pravobranilaštvo je istaklo da je pok. Predraga Lujića mobilizirala Republika Srpska Krajina, zbog čega nema uzročno-posljedične veze između tužene i štete koja je pričinjena prvoapelantici i drugoapelantici, te u pogledu predmeta spora nema materijalno-pravnog odnosa između parničnih stranaka.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174. stav 1.
1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 027759 15 Gž od 27. maja 2015. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena prvoapelantici i drugoapelantici 7. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Prvoapelantica i drugoapelantica smatraju da im je osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
31. U odnosu na navode prvoapelantice i drugoapelantice o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 23. augusta 1999. godine, a da je predmetni postupak okončan osporenom drugostepenom odlukom Okružnog suda od 27. maja 2015. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto duže od 15 godina i devet mjeseci. U tom periodu, predmet se prvobitno nalazio kod Osnovnog suda oko šest i po godina, tj. sve do 15. marta 2006. godine kada je ustupljen Pravobranilaštvu na postupanje u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava, podržavajući vlastitu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1807/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 22), da i period u kojem se predmet nalazio pred Pravobranilaštvom, posmatran s aspekta prvoapelantice i drugoapelantice, predstavlja period u kojem javna vlast nije odlučila o njihovom zahtjevu za naknadu štete. Spis predmeta se nalazio kod Pravobranilaštva oko sedam mjeseci, nakon čega je Osnovnom sudu trebalo više od osam godina da donese prvostepenu presudu (27. novembra 2014. godine), a Okružnom sudu oko pola godine da odluči u žalbenom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak a priori okončan van razumnog roka i da bi se njegova dužina trajanja mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, smatra da najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže vodio.
32. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Osnovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
33. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
34. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se poziva i na obrazloženje iz Odluke broj AP 2611/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga se i ova odluka dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da prvoapelantici i drugoapelantici treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 2611/15 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
37. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati prvoapelantici i drugoapelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
38. Prvoapelantica i drugoapelantica smatraju da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora zahtjev prvoapelantice i drugoapelantice za naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Ustavni su zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zauzeli stav da je osnovan materijalno-pravni prigovor (nedostatak pasivne legitimacije) koji je istakla tužena. Ovakav stav su redovni sudovi argumentirali time da tužena nije odgovorna za štetu u konkretnom slučaju budući da u smislu relevantnih odredaba ZOO (čl. 173. i 174) ne postoji uzročno-posljedična veza između tužene i štete (smrt bliskog srodnika) koja je pričinjena prvoapelantici i drugoapelantici jer pok. Predrag Lujić nije bio pod komandom oružanih snaga tužene, već Republike Srpske Krajine čije oružane snage nisu bile organ tužene. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je nemogućnost prvoapelantice i drugoapelantice da ostvare svoj zahtjev prema tuženoj posljedica nedostatka materijalno-pravnog odnosa između parničnih stranaka u konkretnom slučaju.
41. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno tvrdnjama prvoapelantice i drugoapelantice, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na štetu prvoapelantice i drugoapelantice.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo prvoapelantice i drugoapelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.
Pravo na imovinu
43. U pogledu navoda prvoapelantice i drugoapelantice da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da one kršenje navedenog prava u suštini vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su također neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
44. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Iako prvoapelantica i drugoapelantica nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirane, iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
47. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da prvoapelantica i drugoapelantica nisu ponudile relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama diskriminirane po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava prvoapelantice i drugoapelantice na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja osporene odluke Okružnog suda trajao oko 15 godina i devet mjeseci, a najveću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud pred kojim se postupak najduže vodio. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.
50. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prvoapelantica i drugoapelantica kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman