Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1423/17 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1423/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1423/17, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 116275 16 Rev od 24. januara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 116275 16 Rev od 24. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužitelja (F. I.), te su nižestepene presude preinačene tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos (na ime pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti brata).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se u reviziji tužitelja osnovano navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli zaključak da između tužitelja i njegovog brata u vrijeme njegove pogibije nije postojala trajnija zajednica života. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je između tužitelja i njegovog brata postojala izrazita emocionalna povezanost i bliskost, koji zaključak se temelji na utvrđenoj činjenici da su oni puno vremena provodili zajedno, kako u slobodno vrijeme, tako i na poslu, budući da su obojica bili zaposleni kod apelanta. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da je prilikom odlučivanja od najvećeg značaja bila činjenica da braća nisu živjela na istoj adresi, odnosno u istom domaćinstvu, zbog čega su nižestepeni sudovi zaključili da između njih nije postojala trajnija zajednica života. Vrhovni sud je ocijenio da pravni zaključak nižestepenih sudova da tužitelj nema pravo na traženu naknadu je zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je pojasnio da u situaciji kada relevantna odredba člana

201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ne propisuje šta se smatra trajnijom zajednicom života, o tome odlučuje sud u svakom pojedinom slučaju. Vrhovni sud je konstatovao da je u slučaju tužitelja i njegovog brata, a da to proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, bila dominantna njihova emocionalna povezanost i bliskost, koja u toku postupka nije dovedena u pitanje. Vrhovni sud je zaključio da činjenica da su braća svaki dan provodila vrijeme na poslu zajedno, i to u rudniku, gdje su zbog opasnosti kojoj su bili izloženi, svakodnevno i intenzivno brinuli i strahovali za život drugoga, stvorila je između njih određenu vrstu trajnije zajednice, koja nije vezana za prostor stanovanja, nego za prostor i vrijeme koje su oni provodili na poslu, koja se može smatrati trajnijom zajednicom života u smislu odredbe člana 201. stav 2. ZOO-a. Vrhovni sud je naglasio da je ta činjenica u konkretnom slučaju naglašavala i pojačavala njihovu već postojeću bliskost i povezanost u toj mjeri, da je tužitelj u svakodnevnom životu osjećao i još uvijek osjeća duševne bolove zbog gubitka brata, koji se može poistovjetiti sa gubitkom koji u slučaju smrti osjećaju članovi porodice koji žive u istom domaćinstvu. Zbog toga je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 201. stav 2. ZOO-a u konkretnom slučaju zaključio da tužitelj ima pravo na pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove zbog smrti brata, te budući da odgovornost tuženog za nastalu štetu nije sporna, jer se radi o šteti koja je nastala u vezi sa opasnom djelatnošću, u smislu odredbe člana 173. ZOO-a.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant obrazlaže, u suštini, da smatra da nije zakonito proizvoljno tumačiti pojam zajednica života, jer to nije „stvar tumačenja“ nego opštepoznata stvar, pa da je osporena odluka Vrhovnog suda proizvoljna i neutemeljena na zakonskim propisima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1423/17 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio