Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1250/15 (M. M.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Legitimno očekivanje
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u pravo na dom
  • Uporedive situacije
  • Pojam doma
  • Član II/5 Ustava BiH
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1250/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1250/15, rješavajući apelaciju Milana Mašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Mašića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 011274 14 Uvp od 16. oktobra 2014.

godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanu Mašiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Milanu Mašiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Mašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 011274 14 Uvp od 16. oktobra 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011274 10 U od 6. februara 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/2-23-5405/10 od 23.

novembra 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-P-61/00 od 7. oktobra 2010.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beavertona SAD podnio je 20. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 011274 14 Uvp od 16. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011274 10 U od 6. februara 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/2-23-5405/10 od 23. novembra 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-P-61/00 od 7. oktobra 2010. godine. Apelant je 28. marta 2017. godine dopunio apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 12. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su u periodu od 19. do 30. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Uprava u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Tok postupka

5. Zaključkom Uprave broj 23-04/II-23-P-61/00 od 17. maja 2003. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana, pobliže navedenog u izreci tog zaključka (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji je apelant podnio 27. jula 2000. godine.

6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog zaključka Uprave, koju je Ministarstvo uvažilo Rješenjem broj 27/2-23-2116/04 od 6. oktobra 2004. godine, te poništilo zaključak Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. S obzirom na to da Uprava nije u zakonom propisanom roku postupila po rješenju Ministarstva, apelant je 29. juna 2010. godine podnio žalbu zbog ćutanja administracije. Postupajući povodom apelantove žalbe, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3252/10 od 26. avgusta 2010. godine naložilo Upravi da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja odluči o apelantovom zahtjevu.

Osporene odluke

8. Nakon toga Uprava je Rješenjem broj 23-04/II-23-P-61/00 od 7. oktobra 2010. godine odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

9. Uprava je u obrazloženju rješenja konstatovala da iz ugovora o korišćenju stana zaključenog 15. decembra 1987. godine proizilazi da je Voin Jarčević (u daljnjem tekstu: V.J.) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, konstatovala je da iz ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog 1. septembra 1986. godine, proizilazi da su V.J. kao primalac izdržavanja i apelant kao davalac izdržavanja zaključili navedeni ugovor. Takođe, utvrdila je da je za vrijeme trajanja ratnih dejstava predmetni stan devastiran i da nije uslovan za stanovanje. Zatim, konstatovala je da iz materijalnih dokaza (pobliže navedenih u obrazloženju rješenja) proizilazi da je apelant od 17. decembra 1987. godine imao prijavljeno prebivalište-boravište na adresi predmetnog stana, da je upisan u birački spisak Opštine Novo Sarajevo iz 1992. godine, da je 1991. godine popisan u Zavodu za statistiku prilikom popisa stanovništva i da je prilikom bodovanja predmetnog stana evidentiran kao njegov korisnik. Takođe, Uprava je konstatovala da iz izvoda iz matične knjige umrlih proizilazi da je V.J. preminuo 21. septembra 1992. godine u Domu za stare Nedžarići, te da iz akta KJU „Gerontološki centar“ Sarajevo proizilazi da je V.J. kao korisnik navedene ustanove u njoj boravio u periodu od 7. avgusta 1986. godine, pa do dana smrti, odnosno 21. septembra 1992. godine. Pored toga, Uprava je konstatovala da iz iskaza svjedoka - zastupnika Centra za socijalni rad Zinete Ribić i dostavljenih materijalnih dokaza proizilazi da je V.J. živio sam i da je bio korisnik stalne socijalne pomoći Centra za socijalni rad, a nakon toga ga je taj centar i smjestio u Dom za stare Nedžarići kao samca, bez srodnika, jer nije imao nikoga za izdržavanje, a da je troškove njegovog smještaja i izdržavanja snosio Centar za socijalni rad. Imajući u vidu navedeno, Uprava je ocijenila da nije postojala ekonomska zajednica u istom stanu između V.J. i apelanta, konstatujući da iz sprovedenih materijalnih dokaza proizilazi da je apelant živio u predmetnom stanu, a V.J. u Domu za stare u Nedžarićima, gdje je i umro. Uzimajući u obzir navedeno, te činjenicu da je V.J. bio primalac stalne socijalne pomoći, Uprava je ocijenila da, bez obzira na zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju, apelant nije bio član porodičnog domaćinstva V.J. na predmetnom stanu u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima. Shodno tome, Uprava je s pozivom na odredbu člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH odlučila kao u izreci rješenja.

10. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Uprave, koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj 27/2-23-5405/10 od 23. novembra 2010. godine.

11. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatovalo da je Uprava donijela pravilnu i zakonitu odluku. U vezi sa tim, Ministarstvo je ukazalo da, prema odredbama čl. 3 i 18.b Zakona o prestanku primjene, zahtjev za povrat stana može podnijeti nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva koji je takav status stekao prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, te da navedena lica imaju pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Ministarstvo je zaključilo da je, prema navedenim propisima, apelant pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana mogao ostvariti kao član porodičnog domaćinstva V.J. i da je u tom smislu ugovor o doživotnom izdržavanju morao biti ispunjen kao jedan od uslova propisanih odredbom člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ministarstvo je dakle konstatovalo da je u konkretnom slučaju uslov za sticanje statusa člana porodičnog domaćinstva V.J. da se apelant u stan uselio na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju i da je sa nosiocem stanarskog prava živio i stanovao neprekidno u predmetnom stanu više od pet godina. Međutim, Ministarstvo je konstatovalo da se iz izvedenih dokaza i podataka u spisu predmeta ne može zaključiti da je postojala trajna zajednica življenja i stanovanja između apelanta i V.J. kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Naprotiv, Ministarstvo je konstatovalo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da takva zajednica između apelanta i V.J. uopšte nije postojala, već da je V.J. u periodu od 7. avgusta 1986. godine, pa do dana smrti, odnosno 21. septembra 1992. godine, boravio u KJU „Gerontološki centar“ Sarajevo, pri čemu je troškove njegovog smještaja i izdržavanja snosio Centar za socijalni rad Opštine Novo Sarajevo. Dakle, po ocjeni Ministarstva, apelant nije stekao status zakonitog korisnika predmetnog stana.

12. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 011274 10 U od 6. februara 2014. godine.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio da su i osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu prava. Pri tome je ukazao da je očigledno da po zaključenju ugovora o doživotnom izdržavanju pa do smrti V.J. između apelanta i V.J. nije postojala ekonomska zajednica života za vrijeme propisano članom 6 Zakona o stambenim odnosima, pa apelant nije stekao status člana porodičnog domaćinstva V.J. kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

14. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 09 0 U 011274 14 Uvp od 16. oktobra 2014. godine.

15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelant nikada nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, jer je neupitno da nosilac stanarskog prava u predmetnom stanu nikada nije stanovao zbog čega apelantu, u smislu člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene, nije moglo ni pripadati pravo na povrat stana. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Vrhovni sud je konstatovao da, imajući u vidu činjenicu da je apelant s porodicom koristio sporni stan do 1993. godine, kada ga je iz objektivnih razloga napustio i otišao u inostranstvo, taj stan predstavlja njegov dom i da je osporenom odlukom došlo do miješanja u ovo njegovo pravo. Međutim, ocijenio je da je do miješanja došlo u skladu sa zakonom, jer su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama koje nisu bile proizvoljne. Pored toga, ocijenio je da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom na to da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant u suštini smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Tvrdi da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Navodi da nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ni član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, „ali da je bio lice iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima“. Zatim, ukazuje da mu je primjenom odredaba člana 16 st. 1 i 6 Zakona o upravnom postupku u konkretnom slučaju oduzeto pravo službene upotrebe jezika i pisma (srpskog jezika) i da je prvostepeni postupak vođen nezakonito. Takođe, ukazuje da je predmetni postupak trajao 15 godina, što, po njegovom mišljenju, prelazi kriterijum razumnog roka za odlučivanje. Dalje, apelant tvrdi da predmetni stan predstavlja njegov dom u kojem je živio prije izbijanja ratnih sukoba na području BiH i smatra da je u konkretnom slučaju upravo zbog toga njegovom zahtjevu trebalo biti udovoljeno. U vezi sa tim, apelant ukazuje da je u drugim slučajevima koji se, po njegovom mišljenju, odnose na istu činjeničnu i pravnu situaciju podnosiocu zahtjeva za vraćanje u posjed stana udovoljeno. U prilog tome dostavio je Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000394 od 24. novembra 2009. godine i Presudu Kantonalnog suda broj U-19/04 od 29. novembra 2004. godine.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud i Kantonalni sud smatraju da osporenim odlukama suda nije došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čije povrede apelant ukazuje u apelaciji.

18. Ministarstvo u suštini ponavlja razloge iz osporenog rješenja. Ukazuje da je u konkretnom slučaju rješavano isključivo o apelantovom pravu na vraćanje u posjed predmetnog stana i da je pravilno utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za vraćanje u posjed. Takođe, Ministarstvo smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 16. st. 1. i 6.

(1)Upravni postupak vodi se na bosanskom jeziku i hrvatskom jeziku, a kao sredstva komuniciranja mogu se koristiti i ostali jezici.

(6) U upravnom postupku službeno pismo je latinica.

20. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

23. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(1) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(2) Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

[...]

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 011274 14 Uvp od 16. oktobra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2015. godine a apelacija je podnesena 20. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

31. Iz apelacionih navoda u suštini proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka.

32. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i redovni sudovi dali detaljna, jasna, logična i argumentovana obrazloženja za svoj zaključak da apelantu u smislu člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, jer apelant nikada nije bio član porodičnog domaćinstva V.J., nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da nosilac stanarskog prava u tom stanu nikada nije ni stanovao. Dovodeći u vezu obrazloženja organa Uprave i redovnih sudova sa sadržajem odredaba člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene i člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima na koje su se organi Uprave i redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima vezanim za primjenu člana 16 st. 1 i 6 Zakona o upravnom postupku, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je tim odredbama propisano da se upravni postupak vodi na bosanskom jeziku i hrvatskom jeziku, a kao sredstva komuniciranja mogu se koristiti i ostali jezici, kao i da je u upravnom postupku službeno pismo latinica. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant zapravo smatra da je nadležni organ Uprave postupak trebalo da vodi na srpskom jeziku, što nije propisano citiranim zakonskim odredbama. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelantu u konkretnom postupku onemogućeno da kao sredstvo komuniciranja koristi srpski jezik, odnosno da je postupak vođen nezakonito. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1) Relevantna načela

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana od 27. jula 2000. godine, a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 011274 14 Uvp od 16. oktobra 2014. godine. Dakle, iz navedenog proizilazi da je cjelokupan postupak trajao više od 14 godina.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, naročito obim dokaznog postupka, da se u konkretnom slučaju nije radilo o jednostavnom predmetu. Ustavni sud nadalje zapaža da iz činjenica predmeta ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je apelant nastojao da ubrza postupak podnošenjem žalbe zbog ćutanja administracije. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je cjelokupan postupak trajao više od 14 godina i da je dužina tog postupka a priori van razumnog roka i da bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu, a za šta odgovornost snose, prije svega, prvostepeni organ Uprave i Kantonalni sud pred kojima se postupak najduže i vodio.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini u parničnom postupku razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud je zaključio da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTSBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

39. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se navedeni razlozi analogno mogu primijeniti i u konkretnom slučaju zbog čega se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1062/16. Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanihh ljudskih prava i osnovnih sloboda.

41. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište organa Uprave, te Kantonalnog suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na poštivanje doma

43. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju :

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

44. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud, inter alia, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, i Różański protiv Poljske, presuda od 18. maja 2006. godine, stav 60).

45. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8 Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, inter alia, , Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. novembra 2012. godine, st. 89 i 90).

46. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba», što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. maja 2004. godine, tačka 81).

47. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» je nezavisan pojam koji ne zavisi od klasifikacije u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, stav 33).

48. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li taj stan predstavlja apelantov dom prema stavu 1 člana 8 Evropske konvencije. U skladu s praksom Evropskog suda, «dom» pojedinca, u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije, mjesto je koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi, Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92, Loizidou u protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996- VI, aplikacija broj 15318/89, Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvještaj od 27. februara 1996. godine, aplikacija broj 23238/94, Evropski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelant više godina prije izbijanja ratnih sukoba na području BiH, pa sve do 1993. godine živio u predmetnom stanu, a koji je za vrijeme ratnih dejstava devastiran. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant podnošenjem zahtjeva za povrat predmetnog stana iskazao namjeru da se u njega vrati. Stoga, Ustavni sud smatra, a kako je to konstatovao i Vrhovni sud u svojoj presudi, da je taj stan predstavljao apelantov dom u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije.

49. Ustavni sud dalje smatra da osporene odluke organa Uprave i redovnih sudova povodom predmetnog stana predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije.

50. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su organi Uprave i redovni sudovi zaključili da apelantu, u smislu člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, jer apelant nikada nije bio član porodičnog domaćinstva V.J., nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, (a koje lice, odnosno član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pored nosioca stanarskog prava, prema odredbi člana 3 Zakona o prestanku primjene, ima pravo na povratak u stan) s obzirom na to da je neupitno da nosilac stanarskog prava u predmetnom stanu nikada nije ni stanovao, pa dakle da apelant, u smislu navedene zakonske odredbe, nije ni mogao biti član njegovog porodičnog domaćinstva. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na temelju "zakona" koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

51. Konačno, Ustavni sud treba ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na dom, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo «neophodnu mjeru u demokratskom društvu» u vezi s jednim od ciljeva navedenih u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, presuda Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Serija A, broj 45, stav 43), što implicira potrebu da se utvrdi postojanje ravnoteže između prava pojedinca i javnog interesa primjenom principa proporcionalnosti.

52. U vezi sa tim, Ustavni sud smatra da javni ili opšti interes koji se ogleda kroz dosljednu primjenu relevantnih zakonskih odredaba koje regulišu pitanje povrata stanova bez sumnje preteže nad apelantovim pravom, pogotovo što apelant u predmetnom postupku nije dokazao da u odnosu na predmetni stan ima bilo kakvo pravo zasnovano na zakonu. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantovog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.

53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama organa Uprave i redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

54. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

55. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

56. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Odluka o dopustivosti broj AP 31/09 od 20. decembra 2011. godine, stav 20, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

57. Ustavni sud zapaža da se apelantov zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njegove „postojeće imovine“, već apelantovog nastojanja da stekne određenu imovinu. U vezi s tim Ustavni sud ističe da apelant, za kojeg je utvrđeno da nije lice kojem se, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, predmetni stan može vratiti u posjed, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim zahtjevom (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1449/15 od 18. jula 2017. godine, tač. 59-63). Ovo iz razloga što je u postupku pred organima Uprave i redovnim sudovima utvrđeno da apelant nikada nije bio član porodičnog domaćinstva V.J., nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, pa nisu ispunjeni uslovi za vraćanje u posjed predmetnog stana apelantu iz odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantovu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant nema «opravdan zahtjev»u vezi sa pozivanjem na povredu ovog prava.

Nediskriminacija

59. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

60. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

61. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da se iz navoda apelacije može zaključiti da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na dom.

62. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

63. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama o različitom postupanju Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u odnosu na druga lica koja su podnijela zahtjeve za povrat u posjed stana. Ustavni sud zapaža da je u prilog tome apelant dostavio dvije presude navedenih sudova iz kojih proizilazi da su predmeti u tim konkretnim slučajevima vraćeni prvostepenom organu na ponovni postupak, dakle, koje nisu konačne meritorne odluke. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na dom, Ustavni sud konstatuje da apelant nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, odnosno da je različito tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom.

Ostali navodi

64. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđen član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kojim odredbama je regulisano pravo izbjeglica da se slobodno vrate u svoje domove. Međutim, imajući u vidu zaključke iz ranijih tačaka ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je upravni postupak i upravni spor pred organima Uprave i redovnim sudovima trajao više od 14 godina i nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

66. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su organi Uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa.

67. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na «dom», garantovano članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije, budući da je miješanje organa Uprave i sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

68. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije s obzirom da apelant, za kojeg je nesporno utvrđeno da nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana, zbog čega predmetni stan ne predstavlja apelantovu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na dom, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo, odnosno da je apelant tretiran drugačije u odnosu na druga lica u istoj situaciji .

70. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu.

71. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

72. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1250/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio