Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3788/15 (S. I.)

Odluka donesena 25. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3788/15

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3788/15, rješavajući apelaciju Saliha Isakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Isakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 013984 15 Gž od 5. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 013984 11 P od 12. decembra 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salih Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Mirsada Bašić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 26. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 013984 15 Gž od 5. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 013984 11 P od 12. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 21. marta 2017. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i pravnog zastupnika M. Ć. i H. P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 24. marta 2017. godine, dok prvotuženi i drugotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 19. augusta 2011. godine podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotužene radi ispunjenja obaveza i upisa u katastar, te priznanja prava suvlasništva. U tužbi je naveo da je s prvotuženim 1999. godine zaključio ugovor o zajedničkom ulaganju kojim su ugovorili da zajednički ulože na jednake dijelove sredstva za kupovinu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Nadalje je naveo da su ugovorili da zajednički učestvuju na licitaciji, te da ukoliko jedan od ugovarača sam otkupi predmetnu nekretninu da je dužan drugom ugovaraču priznati suvlasništvo s 1/2 dijela. Kako je prvotuženi prodao predmetnu nekretninu drugotuženoj po osnovu kupoprodajnog ugovora iz 2004. godine, apelant je tražio od suda da donese presudu kojom će obavezati prvotuženog i drugotuženu da mu predaju u posjed jednu polovinu predmetne nekretnine i da mu na njoj priznaju pravo vangruntovnog vlasništva, odnosno suvlasništva.

6. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 013984 11 P od 12. decembra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant i prvotuženi 10. augusta 1999. godine zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju kojim su ugovorili da će, ulažući jednaka sredstva, otkupiti predmetnu nekretninu (koja je predmet aukcije), a da će je nakon toga podijeliti. Također su ugovorili način podjele predmetne nekretnine i da će svaki ugovarač uređivati svoj dio predmetne nekretnine kao dio suvlasništva, i to svako o svom trošku. Nadalje, Općinski sud je istakao da je iz Ugovora o prodaji predmeta aukcije od 11. augusta 1999. godine utvrdio da je prvotuženi sa zakonskim zastupnikom prodavca - „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša potpisao ugovor o kupoprodaji predmeta aukcije, čiji predmet je predmetna nekretnina. Također je među parničnim strankama nesporno da je prvotuženi predmetnu nekretninu naknadno prodao drugotuženoj (kupoprodajni ugovor od 12. marta 2004. godine) i da je ona sada u katastru nekretnina upisana kao posjednik s 1/1 djela. U međuvremenu je drugotužena pribavila urbanističku saglasnost za rekonstrukciju predmetne nekretnine i promjenu njene namjene iz jednog poslovnog objekta u dva poslovna objekta, te je od nadležnog organa pribavila odobrenje za rekonstrukciju predmetne nekretnine, a što se utvrđuje iz rješenja Općine Velika Kladuša od 23. juna 2009. godine i od 1. oktobra 2010. godine.

8. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju cijeni da apelant jeste s prvotuženim zaključio ugovor 10. augusta 1999. godine, ali da je ovaj ugovor pogrešno imenovan. Ovo iz razloga što se u ovom ugovoru ne ugovara zajedničko ulaganje u smislu ugovora o zajedničkom ulaganju poznatih u poslovanju u privredi, nego su ugovarači saglasni da nakon kupovine predmetnu nekretninu isplate na jednake dijelove prodavcu i da svaki ugovarač uredi svoj dio suvlasništva predmetne nekretnine, te ga pripremi za svoje potrebe i o svom trošku (čl. 2. i 3. ugovora). Nadalje, između ostalog, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je prvotuženom na ime njegovog dijela dao polovinu kupoprodajne cijene kako su stranke ugovorile u ugovoru o kupoprodaji (ugovor o zajedničkom ulaganju). Apelant je u svom iskazu (kao parnična stranka) tvrdio da je isti dan prvotuženom isplatio polovinu postignute cijene, međutim apelant to nije ničim dokazao. S tim u vezi je Općinski sud istakao da apelantov iskaz kao parnične stranke nije mogao prihvatiti jer je bilo očito da apelant svojim iskazom pokušava dovesti u zabludu sud, a druge dokaze, u smislu dokazivanja ovih činjenica, nije izvodio. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se prizna pravo vangruntovnog suvlasništva, Oćinski sud je naveo da je osnovan prigovor prvotuženog i drugotužene da mu oni to ne mogu priznati jer je u zemljišnoj knjizi predmetna nekretnina upisana kao državno vlasništvo s 1/1 djela, a vlasnik nije bio obuhvaćen ovom tužbom, dok je nekretnina u posjedu drugotužene po osnovu kupoprodajnog ugovora s prvotuženim od 12. marta 2004. godine.

9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva iz predmetne tužbe u odnosu na prvotuženog jer nije dokazao svoje učešće u kupovini predmetne nekretnine, niti da je nakon kupovine dao prvotuženom polovinu cijene koju je prvotuženi platio za predmetnu nekretninu. Isto tako, kako u dokaznom postupku apelant nije dokazao da je način stjecanja posjeda drugotužene na predmetnoj nekretnini bio nedopušten ili nezakonit, Općinski sud je naveo da je i prema drugotuženoj apelantov tužbeni zahtjev, također, neosnovan. Slijedom navedenog, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 013984 15 Gž od 5. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ocjenu svih izvedenih dokaza izvršio u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena svih izvedenih dokaza nije bila arbitrarna, a slobodnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda apelant ne može osnovano suprostaviti svoju ocjenu dokaza. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao u smislu odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. navedenog zakona da je na osnovu predmetnog ugovora stekao vangruntovno suvlasništvo, odnosno da je pretpostavljeni suvlasnik predmetne nekretnine. Također nije dokazao ni da je po drugom osnovu stekao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbi Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, kao ni pravo posjeda s dijelom 1/2 na predmetnoj nekretnini. Predmetnu nekretninu je kupio samo prvotuženi kao kupac na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog s „Agrokomercom“ d.d. Velika Kladuša, koju je zaključenjem ugovora o kupoprodaji (iz 2004. godine) prodao drugotuženoj koja je u posjedu predmetne nekretnine i upisana kao njen posjednik u katastru nekretnina. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu kako ga je apelant sadržajno opredijelio, a ni po osnovu odredbe člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na kojoj je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev jer nije dokazao da je vangruntovni suvlasnik predmetne nekretnine, a ni da je suposjednik. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da redovni sudovi u osporenim odlukama ne spominju odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, pri tome neosnovano i nezakonito tvrdeći da on nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno cijenili ugovor o zajedničkom ulaganju. S tim u vezi, apelant ističe da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti definirani navedenim ugovorom za ostvarenje njegovog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

b)Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da apelacione navode smatra neosnovanim i da taj sud ostaje pri obrazloženju datom u drugostepenoj osporenoj odluci, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije.

14. Općinski sud je naveo da je predmetnu apelaciju potrebno odbaciti jer se apelant suštinski žali na činjenično stanje na osnovu kojeg je sud donio odluke. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je očito da apelant, iz razloga što je nezadovoljan ishodom ovog spora, „pokušava“ očito nadomjestiti takav „gubitak“. Stoga je Općinski sud predložio „odbacivanje revizije ili odbijanje revizije apelanta“.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 17. stav 1.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 013984 15 Gž od 5. juna 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 17. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

24. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima bio apelantov zahtjev da se prvotuženi obaveže na ispunjenje ugovorne obaveze u smislu odredbe člana 17. ZOO, te da mu se prizna pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Cijeneći osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovom shvaćanju, ocijenili prvenstveno da ugovor koji je zaključio s prvotuženim 1999. godine (naslovljen kao ugovor o zajedničkom ulaganju) po svom sadržaju predstavlja ugovor o kupoprodaji. Navedeni stav u pogledu pravne naravi ugovora je obrazložen time što se njime nije ugovorilo zajedničko ulaganje na način kako se to ugovara u poslovanju u privredi. Slijedom toga, redovni sudovi su zaključili da apelant nije izvedenim dokazima u predmetnom parničnom postupku dokazao osnovanost svog zahtjeva u odnosu na prvotuženog kada je u pitanju ispunjenje obaveza iz kupoprodajnog ugovora. Ovakav stav su redovni sudovi argumentirali time da apelant nije dokazao u smislu relevantnih odredaba ZPP (član 7. stav 1. i član 123. stav 1) svoje učešće u kupovini predmetne nekretnine, niti je dokazao da je prvotuženom dao polovinu kupoprodajne cijene koju je ovaj isplatio prodavcu predmetne nekretnine. Također je zaključeno da apelant nije dokazao da je po nekom drugom osnovu stekao vangruntovno suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, odnosno da je njen pretpostavljeni suvlasnik. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu i činjenicu da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao državno vlasništvo 1/1, dok je neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu zasnivana na činjenici da apelant nije dokazao nezakonitost ili nedopuštenost njenog stjecanja (posjeda) predmetne nekretnine.

27. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, niti se ocjena dokaza doima očigledno proizvoljnom.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje tog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Općinski sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili osporene odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3788/15 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio