Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1449/17 (Z. J.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1449/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1449/17, rješavajući apelaciju Zorana Jovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Jović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 050637 16 Gž od 16. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 050637 16 Gž od 16. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Triglav osiguranje“ a.d. Banja Luka) da mu na ime naknade nematerijalne štete (koju je kao saputnik u putničkom vozilu pretrpio, kao posljedicu zadobijenih tjelesnih povreda u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 25. novembra 2011. godine) isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti potraživanja, istakao da se zastarjelost potraživanja ima računali od dana pravosnažnosti rješenja u prekršajnom postupku protiv vozača D. Đ. (kojim je navedeni vozač oglašen odgovornim za nastanak predmetne saobraćajne nezgode) pa da od tog dana do dana podnošenja tužbe sudu nije protekao rok od tri godine propisan odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je ocijenio da takav stav nije pravilan. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju predmetna saobraćajna nezgoda u kojoj je apelant zadobio povrede dogodila 25. novembra 2011. godine, što znači da je apelant tada saznao za štetu koja mu je pričinjena. Okružni sud je naglasio da se apelant nalazio u vozilu kojim je upravljao D. Đ. na mjestu suvozača i da mu je bilo poznato kako je do nezgode došlo, odnosno da je istu prouzrokovao navedeni vozač ne pridržavajući se saobraćajnih propisa prilikom pokušaja da pretekne traktor, koji je bio u fazi skretanja u lijevo. Stoga, Okružni sud je zaključio da rok zastarjelosti ne može teći od dana pravosnažnosti prekršajnog rješenja, već od dana saznanja za štetu i učinioca, pa pošto je od navedenog događaja do podnošenja tužbe prošlo više od tri godine, da je samim tim osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut od strane tuženog. Okružni sud je istakao da osim toga sud u parničnom postupku nije vezan za rješenje suda u prekršajnom postupku, već za osuđujuću presudu u krivičnom postupku (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku), pa se rok zastarjelosti ima računati od dana nastanka nezgode, jer je apelantu već tada bilo poznato da je povređivanjem za njega nastala šteta, a i učinilac. Pored toga, Okružni sud je ukazao da iz iskaza apelanta proizlazi da je njegovo liječenje završeno u januaru 2012. godine, pa je i po tom osnovu nastupila zastarjelost potraživanja, budući da je tužbu podnio sudu 29. aprila 2015. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Okružni sud povredio navedeno pravo jer je subjektivno i pogrešno zaključio da je došlo do zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju. Apelant navodi da drugostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant znao za lice koje je prouzrokovalo štetu momentom nastanka štete, jer je to apelant doznao tek donošenjem rješenja u prekršajnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenom odlukom. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1449/17 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio