Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1462/17 (Z.F.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1462/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1462/17, rješavajući apelaciju Z. F., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. F.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 056390 14 Gž od 24. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. F. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Mal 056390 14 Gž od 24. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) da apelantu na ime naknade štete, za tri koze koje su eutanazirane zbog oboljenja od bruceloze, isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 45. i 46. Zakona o veterinarstvu Federacije BiH, propisano da mjeru ubijanja, eutanazije ili u određenim slučajevima klanja iz nužde zaraženih ili na zaraznu bolest sumnjivih životinja, kao i uništavanje kontaminiranih predmeta naređuje glavni federalni veterinarski inspektor, a da rješenje o pravu na naknadu štete i visini štete donosi Kantonalno ministarstvo na prijedlog komisije koja vrši procjenu vrijednosti životinje koju imenuje Kantonalno ministarstvu u čijem sastavu mora obavezno biti veterinarski inspektor u roku od 60 dana od dana izvršene mjere iz člana 45. stav 1. tog Zakona. Kantonalni sud je ukazao da je Pravilnikom o postupku isplate naknade za neškodljivo uklanjanje seropozitivnih životinja (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se vlasniku seropozitivnih životinja neće isplatiti nadoknada ukoliko, između ostalog, zahtjev za nadoknadu nije podnesen Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u roku od 21 dana od dana neškodljivog uklanjanja životinja. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, a kako to slijedi iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, tuženi u cijelosti postupio u skladu sa zakonom propisanom procedurom, da je Rješenjem glavnog federalnog veterinarskog inspektora od 1. februara 2011. godine naređeno apelantu provođenje mjere eutanazije tri koze zaražene brucelozom, da je obrazovana Komisija za procjenu vrijednosti životinja i predmeta, koja komisija je prisustvovala eutanaziji životinja i izvršili procjenu vrijednosti životinja prema trenutnoj tržišnoj vrijednosti, te apelanta poučila da shodno Pravilniku podnese zahtjev za isplatu nadoknade štete, koji zahtjev je apelant podnio 9. marta 2011. godine. Dakle, Kantonalni sud je konstatovao da je tuženi u cijelosti postupio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o veterinarstvu Federacije BiH i proveo zakonom predviđenu proceduru vezano za neškodljivo uklanjanje i eutanaziju zaraženih životinja i da u radnjama tuženog nije bilo nikakvih protivpravnosti i nepravilnosti, zbog čega je pravilno prvostepeni sud postupio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je naglasio da to što je apelant propustio da blagovremeno i shodno relevantnim odredbama Pravilnika podnese zahtjev za nadoknadu štete je propust samog apelanta koji se može staviti samo njemu na teret.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman