Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1144/15 (M. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1144/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1144/15, rješavajući apelaciju Mare Krvavac, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mare Krvavac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 048942 13 Rev od 9. prosinca 2014. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Mari Krvavac u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Mari Krvavac zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mare Krvavac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 048942 13 Rev od 9. prosinca 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru i presude Općinskog suda u Mostaru u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mara Krvavac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 13. ožujka 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 048942 13 Rev od 9. prosinca 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 048942 13 Rsž od 4. rujna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 048942 08 Rs od 20. prosinca 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Federalnog pravobraniteljstva Sarajevo, kao zakonskog zastupnika tužene Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 19. lipnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 22. lipnja do 3. srpnja 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 2. prosinca 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja i uplate zakonskih doprinosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 048942 08 Rs od 20. prosinca 2012. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 048942 13 Rsž od 4. rujna 2013. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kao pripadnik HVO-a, odnosno Vojske Federacije, u razdoblju od 23. prosinca 1995. godine do 15. listopada 1996. godine, kao i da se obveže tužena da apelantici putem Federalnog zavoda MIO izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje za vremensko razdoblje od 23. prosinca 1995. godine do 15. listopada 1996. godine u iznosu od 291,80 KM.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 15. listopada 1996. godine bila mobilizirana osoba -pripadnica Oružanih snaga RBiH. Također, navedeno je da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije zaključila ugovor o radu sa tuženom, niti je od tužene dobila rješenje o zasnivanju radnog odnosa u smislu odredbe članka 243. stavak 2. Zakona o državnoj upravi. Naime, Općinski sud je obrazložio da u bazi podataka vojnih osiguranika nema registriranih podataka o stažu i plaći za apelanticu, dok je aktima Ministarstva obrane BiH br.12-sl.- 237/10 od 31. ožujka 2010. godine i br.13-13-1-511-1/10 od 15. travnja 2010. godine potvrđeno da se apelantica nije vodila u financijskoj evidenciji bivšeg Federalnog ministarstva obrane BiH, odnosno da na apelantičino ime nije vršen obračun, niti isplata plaća kao profesionalnoj vojnoj osobi, službeniku ili namješteniku Oružanih snaga FBiH. Pored toga, ukazano je da iz akta Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata - Sektor za pitanje evidencija iz oblasti vojne obveze od 10. siječnja 2008. godine proizlazi da je apelantica u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 15. listopada 1996. godine bila mobilizirana u VP 1520 Mostar. Međutim, zaključeno je da navedena činjenica ne znači da je stupanjem u redove HVO-a apelantica stekla status aktivne vojne osobe, odnosno da je primljena u aktivnu vojnu službu. Time se smatra samo mobiliziranim građaninom, kao i svaki drugi građani koji su u tom razdoblju mobilizirani u HVO. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio, a što je kao pravilno prihvatio i drugostupanjski sud, da apelantica tijekom postupka na temelju izvedenih dokaza, sukladno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazala da je zasnovala i bila u radnom odnosu kod tužene, odnosno da je ostvarila prava koja proizlaze iz radnog odnosa, pa je primjenom odredaba članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijen apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti kao neutemeljen.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude, između ostalog, zaključio da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, dajući u obrazloženju presude jasne i valjane razloge u odnosu na tužbeni zahtjev apelantice koje u cijelosti prihvaća i taj sud, ocjenjujući da nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Naime, Kantonalni sud je, ocijenivši apelantičine prizivne navode neutemeljenim, odlučio kao u izreci presude sukladno odredbama čl. 8, 123, 126. i 226. ZPP.
9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 58 0 Rs 048942 13 Rev od 9. prosinca 2014. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak nižestupanjskih sudova, zaključio da apelantičina revizija nije utemeljena. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičin revizioni prigovor kojim ukazuje na potvrdu odredaba čl. 7. i 123. ZPP neutemeljen. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da iz sadržaja odredaba čl. 7. stavak 1. i 123. stavak 1. ZPP proizlazi da je dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih ovisi osnovanost zahtjeva stranaka, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje zahtjeve. Međutim, ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključke o nedokazanosti, odnosno neistinitosti njezine tvrdnje, pa će njezin zahtjev odbiti kao neutemeljen. Naime, kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (članak 8. ZPP), tada je dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP. Ta pravila obvezuju sud da uzme kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno dokaza. U smislu navedenog, Vrhovni sud smatra da teret dokazivanja može ležati na objema strankama, tako da tužitelj treba dokazivati činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, dok tuženi treba dokazivati činjenice na kojima temelji prigovor kojim osporava utemeljenost tužbenog zahtjeva.
10. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je apelantica u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 15. listopada 1996. godine bila mobilizirana za potrebe Oružanih snaga RBiH. S tim u svezi, Vrhovni sud je ukazao da je za usvajanje apelantičinog tužbenog zahtjeva bilo neophodno da apelantica dokaže da je zasnovala radni odnos kod tužene, te da joj je u spornom razdoblju tužena vršila obračun i isplatu plaće kao profesionalnoj vojnoj osobi, službeniku ili namješteniku Oružanih snaga FBiH. Vrhovni sud je zaključio da apelantica tijekom postupka svoju obvezu da dokaže točnost činjeničnih tvrdnji na kojima je zasnovala svoj tužbeni zahtjev, sukladno odredbama članka 7. stavak 1. i članka 123. stavak 1. ZPP, nije izvršila, budući da provedenim dokazima nije dokazala odlučnu činjenicu i to da je apelantica bila u radnom odnosu kod tužene i da joj je obračunavana i isplaćena plaća u spornom razdoblju. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredaba čl. 123. i 126. ZPP odbili apelantičin tužbeni zahtjev pri čemu su u obrazloženjima svojih odluka dali razloge koje kao pravilne prihvaća u cijelosti i taj sud.
11. Vrhovni sud je ocijenio da ostali apelantičini revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (članak 231. u svezi sa člankom 253. ZPP), pa ih sud kao takve nije posebno ni obrazlagao. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe članka 248. apelantičinu reviziju odbio kao neutemeljenu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelantica smatra da joj je, zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, budući da je spor iz osnova radnog odnosa, koji po zakonu ima prioritet u rješavanju, trajao više od šest godina. Apelantica u suštini smatra da je do povrede njezinog prava na pravično suđenje, prije svega, došlo uslijed proizvoljne ocjene dokaza, čime su redovni sudovi onemogućili apelantici da dokaže „površni rad Personalnog odjela Federalnog ministarstva obrane“. S tim u svezi, apelantica tvrdi da je „dokazom –karticom tekućeg računa“ koji je imala otvoren u UniCredit banci dokazala da je apelantica za razdoblje od 23. prosinca 1995. godine do 15. listopada 1996. godine primala plaću.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da u postupku koji je okončan osporenim presudama nisu povrijeđena apelantičina prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom na koja apelacijom ukazuje. Predloženo je da se apelacija kao neutemeljena odbije.
14. Kantonalni sud je izrazio stav o neutemeljenosti apelantičinih navoda, te se u cijelosti pozvao na obrazloženje koje je dano u osporenoj odluci tog suda.
15. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije neutemeljeni, jer su razlozi za donošenje osporene odluke navedeni u obrazloženju presude kod kojih u cijelosti ostaje. Smatra da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se u apelaciji neutemeljeno pozvala.
16. Tužena je u odgovoru na apelaciju, koji je dostavila posredstvom svog zakonskog zastupnika, istaknula da su neutemeljeni apelanticini navodi, jer su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja, te su stoga neutemeljeni navodi da je primjena procesnog prava bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 048942 13 Rev od 9. prosinca 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. siječnja 2015. godine, a apelacija je podnesena13. ožujka 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. lipnja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , točka 24), pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
a. U odnosu na osporene presude
26. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je izvršena ocjena dokaza, a sukladno tome, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
28. Dovodeći navedene stavove u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u konačnici odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da se apelantica nalazila u radnom odnosu kao pripadnica HVO-a, odnosno Vojske Federacije BiH u vremenskom razdoblju od 23. prosinca 1995. godine do 15. listopada 1996. godine, te da se tužena obveže da izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 291,80 KM. Redovni sudovi su zauzeli stav da apelantica, u smislu odredaba čl. 7, 123. i
126. ZPP, nije dokazala da je zasnovala radni odnos kod tužene, te da joj je u spornom razdoblju tužena vršila obračun i isplatu plaće kao profesionalnoj vojnoj osobi, službeniku ili namješteniku OSFBiH. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden sukladno relevantnim odredbama ZPP, odnosno da su svi provedeni dokazi u postupku pred sudom ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu članka 8. ZPP. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe članka 7. stavak 1. i članka 123. ZPP kojim je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, kao i da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti konačnu odluku. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da apelantica ničim nije dokazala da je zasnovala radni odnos kod tužene, odnosno da je bila u radnom odnosu kod tužene, niti da joj je u spornom razdoblju tužena vršila obračun i isplatu plaće kao profesionalnoj vojnoj osobi, službeniku ili namješteniku OSFBiH. Imajući u vidu navedeno, kao i citirane relevantne odredbe ZPP, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi da joj je zbog proizvoljne primjene procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b. Suđenje u razumnom roku
30. U odnosu na apelantičine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa 2. prosinca 2008. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 048942 13 Rev od 9. prosinca 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao šest godina i sedam dana od čega je pred prvostupanjskim sudom trajao u razdoblju od četiri godine i 18 dana, a revizioni postupak u razdoblju od jedne godine i tri mjeseca. Postupak pred drugostupanjskim sudom je završen u relativno kratkom vremenskom razdoblju (devet mjeseci). Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu koji je žurne prirode po samom zakonu.
31. Obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je postupak trajao pretjerano dugo za što redovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
32. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2907/16 od 10. svibnja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. svibnja 2017. godine i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „usprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obveze u svezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.
33. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 2907/16. Zbog istih razloga, i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
34. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
35. Obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležna tijela kojima je dan nalog u citiranoj Odluci broj AP 2908/16 poduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
36. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
37. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak, koji je po zakonu žurne prirode budući da se radi o radnom sporu, trajao dulje od šest godine pred redovnim sudovima. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti.
39. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantičinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
41. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman