Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-875/17 (B. H. i N. H.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Neovlašteno lice
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-875/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-875/17, rješavajući apelaciju Behije Hadžić i Nijaza Hadžića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Behija Hadžić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Mal 024757 16 Gž od 13. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Hadžić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Mal 024757 16 Gž od 13. januara 2017. godine, zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Behija Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) i Nijaz Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnijeli su 3. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 Mal 024757 16 Gž od 13. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 I 024757 13 Mal od 18. oktobra 2016. godine u dijelu u kome je naloženo apelantkinji da tužitelju („Hypo Alpe Adria“ bank d.d. Mostar) po osnovu Ugovora o kreditu od 16. juna 2006. godine isplati zateznu kamatu u iznosu od 336,20 KM obračunatu do 24. juna 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 12% na isti iznos počev od 20. septembra 2016. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja bila jemac po ugovoru o kreditu koji je zaključen između tužitelja, kao davaoca kredita i E. Dž., kao primaoca kredita, da je kao sredstvo obezbjeđenja primalac kredita tužitelju predala mjenice, te lično osiguranje jemstvo na apelantkinjino ime koja je potpisala ugovor i mjenicu bez protesta, te potpisala izjavu o saglasnosti za slučaj neispunjenja da tužitelj može pokrenuti postupak naplate putem suda na osnovu mjenice po kojem je ostao neplaćeni dug u iznosu od 336,20 KM po osnovu zatezne kamate. Takođe je navedeno da su ove činjenice utvrđene na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (prvostepeni sud je naveo da je vještak na osnovu Ugovora o kreditu, otplatnog plana, otkaza ugovora o kreditu, potvrde o stanju duga od 20. maja 2013. godine, finansijske kartice E. Dž. za period od 30. septembra 2006. do 31. oktobra 2011. godine i period od 1. januara 2013. do 5. novembra 2015. godine i uzeo u obzir sve relevantne dokaze kako bi utvrdio visinu dospjelog duga, te obrazložio da se dug odnosi na zateznu kamatu). Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio relevantne odredbe člana 997. Zakona o obligacionim odnosima kojima je propisano da Ugovorom o jemstvu jemac se obavezuje prema vjerovniku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini, kao i odredbe člana 1004. istog zakona kojim je propisano da se od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je zahtjev tužitelja osnovan i po propisima mjeničnog prava (dug po mjenici iznosio 1.612,92 KM), da je mjenični dug dokazan i da je najveći dio tog duga isplaćen, a da je ostao neisplaćen samo dio u iznosu od 336,20 KM. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su bez značaja apelantkinjini žalbeni navodi o slijedu sudskih postupaka od pokretanja izvršnog postupka po mjenici pa do donošenja prvostepene presude. Naime, prvostepeni sud je naveo da je tužitelj podnio prijedlog za izvršenje koji je rješenjem odobren i da je u odnosu na E. Dž. navedeno rješenje postalo pravosnažno i izvršno, dok je na osnovu prigovora apelantkinje izvršni postupak odgođen, dok se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i po istom će se postupati po odredbama Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je istakao da je apelantkinja, koja je izjavila prigovor na rješenje o izvršenju u skladu sa odredbama čl. 52. i 53. Zakona o izvršnom postupku, pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantkinjini žalbeni navodi u odnosu na dosuđeno potraživanje i zateznu kamatu na isto, a utemeljeno na odredbama člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, iz razloga što se radi o neisplaćenom novčanom potraživanju. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 279. Zakona o obligacionim odnosima propisano da na dospjelu, a neplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno, dok je stavom 2. istog člana propisano da se na iznos neisplaćene kamate može zahtijevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. S obzirom da je glavni dug plaćen, a da je ostao dug po osnovu kamate iz zaključenog ugovora, prvostepeni sud je naveo da je dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana zahtjeva za isplatom, u skladu sa citiranom odredbom člana 279. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant se u iscrpnim apelacionim navodima, pored ostalog, poziva na različite odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o mjenici, te u suštini smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Dopustivost prima facie u odnosu na apelantkinju Behiju Hadžić
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Dopustivost u odnosu na apelanta Nijaza Hadžića
8. Ustavni sud zapaža da je apelaciju podnio i apelant Nijaz Hadžić, iako se u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 13. januara 2017. godine, nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima, već o građanskim pravima i obavezama drugih učesnika u parničnom postupku. S obzirom da apelant nije bio učesnik u predmetnom postupku pred sudovima, proizlazi da nije lice koje, u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman