Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2505/17 (N.M.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2505/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2505/17, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 015848 17 Kž od 15. maja 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 015848 17 Kv 2 od 24. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 015848 17 Kž od 15. maja 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 015848 17 Kv 2 od 24. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda broj 03 0 K 015848 17 KPP od 28. marta 2017. godine apelantu i F. Z. određen je pritvor zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), u trajanju od mjesec dana, koji se ima računati od dana lišenja slobode (26. mart 2017. godine).
6. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 015848 17 Kv 2 od 24. aprila 2017. godine kojim je apelantu produžio pritvor za dva mjeseca i koji po tom rješenju može trajati do 24. juna 2017. godine ili do druge odluke suda.
7. Kantonalni sud je obrazložio da je osnovan prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora. Naime, „osnovana sumnja“ kao viši stepen sumnje da je apelant s drugim saizvršiocima počinio krivično djelo koje mu se naredbom za provođenje istrage od 30. novembra 2016. godine i naredbom o proširenju istrage od 18. aprila 2017. godine stavlja na teret zasnovana je na prikupljenim dokazima tokom dotadašnje istrage, koji upućuju na takav zaključak. Kantonalni sud navodi da je naredbom o provođenju istrage naređeno provođenje istrage protiv osumnjičenih apelanta i F. Z. zbog osnova sumnje da su 21. aprila 2016. godine na opisan način kao saučinioci preduzeli određene opisane radnje čime bi počinili krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s članom 31. KZ u sticaju s krivičnim djelom oduzimanje tuđe pokretnine iz člana 291. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ. Tužilaštvo je 18. aprila 2017. godine donijelo naredbu o proširenju istrage protiv apelanta zbog osnova sumnje da je noću 21. novembra 2016. godine zajedno s njemu poznatom osobom došao u kuću vlasništvo S. H. koji je bio sam u kući, a potom da su preduzeli određene opisane radnje, dakle kao saučinioci drugog usmrtili na okrutan način, čime bi počinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) KZ u vezi s članom 31. istog zakona. Kantonalni sud na stranicama od 5. do 7. nabraja dokaze iz kojih proizilazi osnovana sumnja, a dalje na stranicama od 7. do 13. detaljno analizira određene dokaze (nalaz i mišljenje vještaka, izjave svjedoka, brojnu materijalnu dokumentaciju i drugo) na kojima se temelji prijedlog za određivanje mjere pritvora apelantu, prikupljenih tokom dotadašnje istrage. Apelant, koji je ispitan na okolnosti naredbe o proširenju istrage (ali i ranije), branio se šutnjom.
8. Kantonalni sud je zaključio da je osnovana sumnja zasnovana na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je apelant kao izvršilac s njemu poznatim osobama počinio krivično djelo ubistvo. Nadalje, Kantonalni sud nije prihvatio prigovor apelantovog branioca da je u odnosu na rješenje o određivanju pritvora, u prijedlogu za produženje pritvora, Tužilaštvo izmijenilo pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, a da za to ne postoje kvalitetni dokazi, navodeći da je Tužilaštvo dostavilo dokaze koji upućuju na takav zaključak koji je taj sud izveo, pogotovo nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Kantonalni sud je naveo da za pravnu kvalifikaciju sud nije vezan ni tokom glavnog pretresa, a pogotovo ne u fazi istrage.
9. Kantonalni sud navodi da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti odnosno produžiti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U konkretnom slučaju, radi se o tzv. iteracijskoj opasnosti (opasnosti od ponavljanja „kriminalnog puta“), koja postoji kada osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, dovršiti započeto krivično djelo ili počiniti krivično djelo kojim prijeti, pa svrha tog pritvora nije krivično-procesne, već preventivne prirode i sastoji se u očuvanju javne sigurnosti. Sam zakonodavac je u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ograničio primjenu pritvora po tom osnovu, s obzirom na vrstu i težinu krivičnog djela, tako da bi se pritvor mogao odrediti po tom osnovu mora postojati opasnost od počinjenja krivičnog djela za koje je u zakonu zaprijećena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Razlog tog ograničenja je u načelu razmjernosti, jer bi oduzimanje prava na slobodu zbog počinjenja lakšeg krivičnog djela bilo nerazmjerno, odnosno mjera bi bila nerazmjerna cilju koji se želi postići, zbog čega je limitirajuće pravilo da se mora raditi o opasnosti od ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela kao onog za koje se tereti, pa je sud dužan utvrditi postojanje činjenica koje opravdavaju bojazan od recidiva istog ili istovrsnog djela. Naime, mogućnost ponavljanja krivičnog djela mora biti konkretna i takva da se razborito može predvidjeti i očekivati, a okolnosti na temelju kojih sud može utvrditi postojanje te opasnosti su različite. Kantonalni sud navodi da iz izvoda kaznene evidencije za apelanta proizilazi da je osuđivan za raznovrsna krivična djela. Kantonalni sud navodi presude, kazne i krivična djela za koja je apelant osuđen. Imajući u vidu apelantovu dotadašnju osuđivanost, između ostalog i za teške slučajeve krivičnog djela razbojništvo i razbojničke krađe, za koja mu je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Tuzli od 14. novembra 2001. godine izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina i 5 (pet) mjeseci, koju je osumnjičeni izdržao 21. novembra 2006. godine, te da je ova krivična djela izvršio upotrebom sile, „koju silu je u konkretnom slučaju primijenio prilikom usmrćenja oštećenog [S. H. ]“, kada i je S. H. prema nalazu vještaka medicinske struke trpio velike bolove i patnje u periodu najmanje od 5 do 10 minuta, kada je nastupila smrt. Kantonalni sud navodi, kada se ima u vidu ličnost apelanta, njegova ranija osuđivanost za kvalifikovane oblike krivičnih djela protiv imovine, kojom prilikom je uvijek neka osoba bila usmrćena, te činjenica da je nakon izdržane kazne od 13 godina i 5 mjeseci 2010. godine osumnjičeni nastavio vršiti krivična djela, kojom prilikom je počinio krivično djelo razbojništvo, a potom i više krivičnih djela teške krađe, za koja je proglašen krivim i osuđen na kazne zatvora, koje je izdržao 7. novembra 2016. godine, da bi samo dvije sedmice nakon izlaska iz zatvora počinio krivično djelo protiv koga Kantonalno tužilaštvo protiv njega provodi istragu, po stavu Kantonalnog suda sve navedene okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti neko od krivičnih djela iz ove grupe, pogotovo što se radi o nezaposlenoj osobi, bez stalnih prihoda za normalno funkcionisanje. Zbog navedenog, ispunjeni su i posebni uslovi da se apelantu produži mjera pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, u vezi s članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP.
10. Odgovarajući na navode apelantovog branioca, Kantonalni sud navodi da zakonska odredba za produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP ne zahtijeva raniju osudu za istovrsna krivična djela, nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivična djela. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je apelant prilikom izvršenja prethodnih krivičnih djela ta djela učinio upotrebom sile, koju je primijenio i u konkretnom slučaju prilikom usmrćenja oštećenog S. H., način izvršenja ovog krivičnog djela, posljedice koje su nastupile, da osumnjičeni nema zaposlenje i stalni izvor prihoda, sve te okolnosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi, s ciljem sticanja sredstava za život, mogao ponovo učiniti isto ili slično krivično djelo, s obzirom na to da se radi o izuzetno kriminogeno aktivnoj ličnosti.
11. Kantonalni sud je odgovorio i na prigovore branioca o ispunjenom objektivnom uslovu (zaprijećenoj kazni) za ovaj pritvorski razlog. Kantonalni sud je ispitao mogućnost izricanja blaže mjere po službenoj dužnosti, ali je zaključilo da se niti jednom drugom mjerom ne može osigurati apelantovo prisustvo, posebno ocjenjujući njegovu ličnost, krivično djelo za koje se protiv njega vodi istraga i razloge zbog kojih mu je pritvor određen.
12. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 015848 17 Kž od 15. maja 2017. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
13. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant nije osporio postojanje osnovane sumnje već samo posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Takođe, Vrhovni sud je našao da je Kantonalni sud dao detaljnu analizu svih okolnosti od značaja za zaključak da postoji iteracijska opasnost, te je osnov pronašao u izvodu kaznene evidencije za apelanta i u ranijoj osuđivanosti od 2001. godine do 2015. godine, te je s brojem, strukturom i načinom izvršenja krivičnih djela obuhvaćenih izvodom iz kaznene evidencije prvostepeni sud doveo u vezu način izvršenja i predmetnu posljedicu predmetnih krivičnih djela, kao i okolnost da je samo dvije sedmice ranije izašao iz zatvora, te je pravilan zaključak da sve te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje izazivaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti neko od krivičnih djela, a što je sve dodatno osnaženo okolnostima vezanim za ličnost osumnjičenog kao nezaposlenu osobu bez primanja.
14. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud ispitao mogućnost izricanja mjera zabrane, izvodeći osnovan zaključak da se samo mjerom pritvora može osigurati vođenje krivičnog postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „člana 12. Evropske konvencije“, odnosno „člana 12. Protokola 1“ koje dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da su iz osporenih obrazloženja izostali razlozi za postojanje osnovane sumnje i da je suština njegovog prava umanjena i data drugoj strani, na koji način je povrijeđeno pravo „na adekvatan pristup pred nezavisan i nepristrasan sud iz člana 12. Evropske konvencije kroz nejednak tretman i narušen odnos ravnopravnosti strana“. Apelant smatra da nisu dati razlozi za produženje pritvora po osnovu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, kao i da je na taj način povrijeđena jednakost pri postupanju, te član 15. ZKP. Apelant se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda i druge odluke i dokumente. Takođe, apelant ističe da je povrijeđen član „12. Protokola I Evropske konvencije kroz direktnu diskriminaciju u odnosu na stav Tužilaštva, na način da su jednu stranku tretirali manje povoljno.“ Iz apelacije proizilazi da ovaj prilično konfuzni navod apelant „veže“ za činjenicu da je osumnjičeni F. Z. „izostavljen iz prijedloga za produženje pritvora“. Apelant upućuje da je redovni sud propustio ocijeniti mogućnost izricanja blažih mjera.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana. Pri tome se ističe da žalba nije ukazivala na postojanje osnovane sumnje, kao i da je istraga „anulirala potreban nivo sumnje u odnosu na F.Z.“ Vrhovni sud takođe ukazuje da su neosnovani navodi da nije obrazložen osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
17. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. 3. Evropske konvencije, kako apelant ističe u apelaciji.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant je u apelaciji ukazivao na povredu člana 12. Evropske konvencije, odnosno člana 12. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dovodeći to u vezu s pravom na pravično suđenje.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
26. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i zakonom propisani razlozi za produženje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
29. Imajući u vidu da apelant osnovanu sumnju apelacijom dovodi u pitanje, ali vrlo paušalno, a to nije isticao u žalbi, Ustavni sud neće razmatrati pitanje osnovane sumnje, jer apelant ne može očekivati da određeno pitanje postavi pred Ustavnim sudom, a da prethodno nije dao šansu redovnom sudu da se izjasni o tome. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno zaključili pri odlučivanju o određivanju kao i o produženju mjere pritvora da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
30. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010).
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi da je na temelju izvoda iz kaznene evidencije utvrđeno da je apelant već bio osuđen, između ostalog za krivično djelo razbojništvo i razbojničke krađe izvršene upotrebom sile. Takođe, redovni sudovi su ocijenili broj, strukturu i način izvršenja krivičnih djela obuhvaćenih izvodom iz kaznene evidencije s konkretnim predmetom, odnosno krivičnim djelom iz istrage koja je u toku. Nadalje, redovni sudovi su ocijenili protek vremena od apelantovog izlaska iz zatvora do događaja iz konkretnog predmeta za koji se osnovana sumnja na počinjenje veže za apelanta. Redovni sudovi su ocijenili i apelantove lične prilike, što po njihovoj ocjeni sve skupa upućuje na zaključak da se radi o naročitim okolnostima koje ukazuju na bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao počiniti neko od krivičnih djela iz navedene grupe. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu.
32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi i da su redovni sudovi oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, način njegovog izvršenja, te već iznijete okolnosti u vezi s apelantovom ličnošću, zaključili da se izricanjem mjera zabrane ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka.
33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu člana 12. Evropske konvencije i člana 12. Protokola broj 1, ali iz sadržaja proizilazi da je u suštini naveo povredu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje, navodeći da mu „tokom ročišta radi produženja pritvora optužba nije dala dovoljno obavijesti niti bilo kakvo obavještenje zbog čega je F. Z. izostavljen iz prijedloga za produženje pritvora i zbog čega se optužba opredijelila za produženje pritvora isključivo apelantu“. Ovo sve apelant dovodi u vezu s povredom prava na jednakost.
35. Imajući u vidu apelacione navode, odnosno razloge zbog kojih na njih ukazuje, Ustavni sud primjećuje da su oni takvi da ne zaslužuju posebno razmatranje, jer niti postoji zakonska obaveza redovnog suda ili tužilaštva da navodi te razloge, niti su te činjenice od bilo kakvog značaja za apelantova prava, te ne mogu pokrenuti pitanje prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio neko od krivičnih djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman