Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2319/17 (E. B.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Trajanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2319/17

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2319/17, rješavajući apelaciju Eldara Brekalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Eldara Brekalovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 631385 17 Kž 2 od 2. juna 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 631385 17 Kv 4 od 25. maja 2017. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao neosnovana apelacija Eldara Brekalovića izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 631385 17 Kž 2 od 2. juna 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 631385 17 Kv 4 od 25. maja 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Eldar Brekalović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 631385 17 Kž 2 od 2. juna 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 k 631385 17 Kv 4 od 25. maja 2017. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi se mjera pritvora ukinula do donošenja konačne odluke suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Tužilaštvo i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Prije donošenja osporenih rješenja apelantu je određen pritvor rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 1. marta 2017. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: ZONDINOM KS) u vezi sa članom 31. i sve u vezi sa članom 54. KZ, a zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH ( u daljnjem tekstu: ZKP). Kantonalno tužilaštvo je podiglo optužnicu 22. marta 2017. godine protiv (A.Š.) i apelanta zbog navedenih krivičnih djela, koja je potvrđena, te je apelantu rješenjem Općinskog suda od 27. marta 2017. godine pritvor produžen za naredna dva mjeseca zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP.

Osporena rješenja

6. Općinski sud donio je Rješenje broj 65 0 K 631385 17 Kv 4 od 25. maja 2017. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, pa je apelantu (ranije osuđivanom, koji se nalazi u pritvoru) produžio pritvor za naredna dva mjeseca koji može trajati do 25. jula 2017. godine ili do druge odluke suda s tim što će vijeće izvršiti kontrolu pritvora. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantovog advokata za ukidanje pritvora A.Š. i apelantu.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je najprije utvrdio postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Osnovana sumnja, prema stavu suda, proizlazi iz činjenice da je optužnica protiv optuženih podignuta i potvrđena, ali i da postoje dokazi na osnovu kojih je sud i ranije ocjenjivao i utvrđivao postojanje osnovane sumnje na koje se sud pozvao na strani 3. rješenja. Nadalje, Općinski sud navodi da je, zbog odlučivanja o opravdanosti produženja mjere pritvora, izvršio uvid u zapisnik sa glavnog pretresa, te je naveo dokaze koje je analizirao ( zapisnik o uviđaju, službene zabilješke, izjave svjedoka, nalaz vještaka i dr.) koji, po mišljenju suda, na saglasan način potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo izazivanje opće opasnosti u vezi sa krivičnim djelom iz člana 52. ZONDINOM KS u vezi sa članom 31. i sve u vezi sa članom 54. KZ. U odnosu na posebni pritvorski uvjet iz člana 146. stav 1. tačka

c) ZKP, Općinski sud je utvrdio da je objektivni uvjet po ovom osnovu ispunjen (visina zaprijećene kazne). U vezi sa naročitim okolnostima sud navodi da je imao u vidu ličnost optuženih, kao i vrstu krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. S tim u vezi, navedeno je da optuženi krivična djela vrše u kontinuitetu, duži vremenski period, da su oba optužena ranije osuđivana (između ostalog, A.Š. za isto krivično djelo - nedozvoljeno držanje i nošenje oružja i municije, dok je apelant ranije osuđivan za krivično djelo izazivanje opće opasnosti, kao i da je osuđivan zbog krivičnog djela iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ). Analizom prethodnih osuda sa krivičnim djelima u konkretnom predmetu sud je ustanovio da su optuženi osobe koje su u dužem vremenskom periodu u sukobu sa zakonom i na koje izrečene kazne ne utječu s ciljem popravljanja njihovog ponašanja i prestanka činjenja djela, pa nastavljaju sa činjenjem i ponavljanjem krivičnih djela, bez inicijative za uspostavljanje normalne socijalne funkcije kroz pronalaženje stalnog zaposlenja i udaljavanje iz kriminalne sredine. O ličnosti optuženih posebno govori okolnost da su u ovom predmetu optuženi međusobni sukob, umjesto na društveno prihvatljiv način, rješavali međusobnim pucanjem iz vatrenog oružja na javnom mjestu u vremenu kada se može očekivati veći broj ljudi na ulici. Imajući u vidu prirodu i težinu krivičnih djela za koje su optuženi ranije osuđivani, kao i iste okolnosti vezane za krivična djela koja im se u konkretnom postupku stavljaju na teret, prema ocjeni suda, postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti neko od krivičnih djela.

8. Slijedom navedenog, Općinski sud nalazi da na strani optuženih i dalje postoje naročite okolnosti koje se odnose na samu prirodu i način izvršenja krivičnih djela, te iskazanu upornost i kontinuitet u vršenju krivičnih djela, a imajući u vidu i utvrđenu osnovanu sumnju da su optuženi počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret. Ocjenjujući raniju osuđivanost u vezi sa načinom na koji su izvršili krivična djela za koja su optuženi (upotreba vatrenog oružja), mjesto učinjenja krivičnog djela (naseljeno mjesto, Jukićeva ulica, Sarajevo), vrijeme učinjenja ( oko 16.45), te okolnosti koje se ogledaju u činjenici da je A.Š. iz automatske puške ispalio više hitaca u apelanta, da je apelant, zatim, ispalio više hitaca iz pištolja u pravcu A.Š., nakon čega je došlo do kratke razmjene vatre u kojoj je apelant zadobio lake tjelesne povrede, a na koji način su optuženi izazvali opasnost za život ljudi, što proizlazi i iz izjave svjedoka, Općinski sud je utvrdio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka c) ZKP koje ukazuju na opasnost da će optuženi ponoviti krivično djelo ako budu na slobodi. Općinski sud se pozvao na obaveze koje nameće Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali i ZKP. Međutim, ipak je ustanovio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjere pritvora. Općinski sud je na prijedlog odbrane za puštanje iz pritvora odgovorio kroz obrazloženje datog rješenja. Također, Općinski sud je posebno odgovorio na apelantove navode (da sud naročite okolnosti da će ponoviti krivično djelo zasniva na opisu djela za koja se apelant tereti), ističući da ne može zanemariti ovu okolnost, te da to može smatrati naročitim okolnostima koje sud mogu uputiti na zaključak da se radi o osobi za koju se osnovano sumnja da je iskazala upornost pri vršenju krivičnih djela, a što predstavlja okolnost koja opravdava bojazan da će ponoviti krivično djelo.

9. Kantonalni sud donio je Rješenje broj 65 0 K 631385 17 Kž 2 od 2. juna 2017. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu (i A.Š.) i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant nije osporio postojanje osnovane sumnje, već samo posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Kantonalni sud je naveo da je žalba neosnovana, te da su u prvostepenom rješenju dati razlozi za odluku koju je Kantonalni sud ponovio u rješenju. Kantonalni sud je zaključio da, i po njegovoj ocjeni, imajući u vidu prirodu i težinu krivičnih djela za koje su optuženi ranije osuđivani, kao i iste okolnosti vezane za krivična djela koja im se u ovom postupku stavljaju na teret, postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da će ponoviti neko od krivičnih djela. Kantonalni sud je, također, naveo da je ukazivanje apelanta da je ovaj posebni pritvorski razlog bez konkretizacije, da je apelant slabog zdravstvenog stanja, da pobijano rješenje sadrži identične razloge kao prethodna, da je apelant već tri mjeseca u pritvoru, te pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda paušalno ili neosnovano, bez konkretizacije u odnosu na konkretan predmet i lice. Kantonalni sud navodi da ne postoji zakonska smetnja da se navedu i okolnosti koje su postojale u vrijeme određivanja ili ranijeg produženja pritvora, a koje su i dalje zakonski razlozi za produženje pritvora, te nije upitno da i dalje mogu postojati identični razlozi kao i u ranijim rješenjima. Također, između ostalog, Kantonalni sud navodi da apelantovo slabo zdravstveno stanje nije razlog za prestanak pritvora, jer može koristiti zdravstvenu zaštitu u pritvoru, da navedeno vrijeme trajanja pritvora nije odlučno da se ne produži pritvor. Kantonalni sud zaključuje da su u prvostepenom rješenju, a imajući u vidu cjelokupni sadržaj obrazloženja i datih razloga, dati konkretni razlozi o neprimjenljivosti izricanja blažih mjera zabrane, te kako prvostepeno rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, po nalaženju vijeća ovog suda, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP, što je prihvatio i Kantonalni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da ne osporava postojanje osnovane sumnje, već samo pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant, prije svega, ukazuje da je već tri mjeseca u zatvoru, čime se gubi fakultativni karakter pritvora, te je na ovakav način povrijeđeno i apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti produženjem pritvora. Apelant, također, navodi da je sud samo formalno razmotrio izricanje blažih mjera zabrane, opet bez konkretizacije. Također, apelant ukazuje da je, zbog nedostatka adekvatnog obrazloženja (u drugostepenom rješenju), odbrani uskraćeno pravo da dobije odgovore na jasno istaknute žalbene prigovore, kao i da su osporena rješenja paušalna i donesena pogrešnom primjenom prava. Apelant navodi da osporena rješenja sadrže gotovo identična obrazloženja kao ranija. Apelant u apelaciji ukazuje na veći broj primjera iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda. Također, apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud ukinuti apelantu mjeru pritvora, a zbog toga što je apelant narušenog zdravlja uslijed ranjavanja, a sve zbog nezakonitih rješenja o pritvoru, te da bi se daljnjim boravkom u pritvoru apelantu nanijela nenadoknadiva šteta.

b)Odgovor na apelaciju

12. Općinski sud je istakao da osporeno rješenje u svom obrazloženju sadrži sve odgovore i razloge za odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe kod kojih ostaje u cijelosti.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je svoju odluku zasnovao u skladu sa odredbama ZKP.

14. Tužilaštvo je istaklo da su neosnovani i netačni apelantovi navodi izneseni u apelaciji, kao i da je sud dao konkretne razloge za svoju odluku. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da apelantu nije uskraćena ljekarska pomoć u pritvoru, te ističe da apelant nije prijavio A.Š. ( iako je znao ko je pucao na njega) da bi naknadno ponovo izazvao sukob sa A.Š., jer je nakon događaja došao kod njega na kućnu adresu kako bi ga ucijenio. Nakon povrede apelantu je ukazana ljekarska pomoć, otpušten je iz bolnice kući, te je tek dva dana nakon toga lišen slobode.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje mjera zabrane Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje

18. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

19. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena rješenja o produženju pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.

20. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje.

U odnosu na ostale navode

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(…)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije

26. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za produženje pritvora, pri čemu ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje, već samo pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant ukazuje da su dati razlozi gotovo identični ranije datim razlozima (iz ranije donesenih rješenja), bez konkretizacije u odnosu na apelanta i paušalni, doneseni pogrešnom primjenom zakona, kao i da je sud samo formalno ispitao mogućnost izricanja blažih mjera.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

29. Imajući u vidu da apelant ne dovodi u pitanje osnovanu sumnju, Ustavni sud je neće ni razmatrati. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi pri produženju mjere pritvora pogrešno zaključili da postoje uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

30. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010).

31. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi da je sud imao u vidu raniju osuđivanost apelanta (u dva navrata, od toga jednom za isto krivično djelo - izazivanje opće opasnosti), te je ocijenio da optuženi (uključujući apelanta) u dužem vremenskom periodu čine krivična djela, da su u sukobu sa zakonom a ranije kazne očigledno ne utječu na njihovo ponašanje. Sud navodi da su međusobni sukob, umjesto na društveno prihvatljiv način, rješavali pucanjem. Također, sud je ocijenio i okolnosti konkretnog slučaja, odnosno način izvršenja krivičnih djela za koja su optuženi (za šta postoji osnovana sumnja), te ističe da su apelant i A.Š. pucali jedan na drugog vatrenim oružjem u centru grada (Sarajevo, Jukićeva ulica), ukazujući na vrijeme događaja, odnosno kada se mogao očekivati veći broj ljudi, na koji način su izazvali opasnost za život ljudi, a što u svojoj ukupnosti za sud predstavlja naročitu okolnost koja ukazuje na postojanje opasnosti da će, ukoliko budu pušteni, ponoviti neko od krivičnih djela. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi apelantove ranije osude doveli u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, odnosno načinom izvršenja krivičnih djela za koja se apelant osnovano sumnjiči, a osnovanu sumnju apelant ne dovodi u pitanje. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska osnovana sumnja da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti krivična djela, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o osnovanoj sumnji koji nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu, odnosno da je u konkretnom predmetu pogrešno primijenjeno domaće pravo.

32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi i da su redovni sudovi, oslanjajući se na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, način njegovog izvršenja, te već iznesene okolnosti u vezi s apelantovom ličnošću, zaključili da mjere zabrane ne bi bile svrsishodne. Ustavni sud u datom obrazloženju za produženje pritvora nalazi sasvim dovoljno razloga iz kojih proizlazi zaključak da se mjerama zabrane ne bi postigla predložena svrha u okolnostima konkretnog slučaja. Također, imajući u vidu da je apelant kroz obrazloženje apelacije „provukao“ navod o povredi prava na presumpciju nevinosti (jer je eksplicitno naveo povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije) u vezi sa produženjem pritvora apelantu, Ustavni sud, imajući u vidu zaključak da su osporena obrazloženja dala jasne i konkretne razloge za produženje pritvora apelantu u ovom trenutku, ne nalazi da je na bilo koji način sam sadržaj rješenja povrijedio pravo na pretpostavku nevinosti, odnosno da je na ovakav način pritvor dobio karakter „obligatornosti“.

33. Također, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da razlozi za pritvor koji su u početku bili dovoljni s vremenom gube svoj smisao, odnosno pritvor se u svakom slučaju mora svesti na najkraću moguću mjeru, jer pritvor nije „kazna“. Ipak, imajući u vidu da konkretna rješenja o produženju koja su sada osporena apelacijom sadrže jasne i dovoljne razloge iz kojih proizlazi postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da bi apelant, ukoliko bude pušten, ponovio krivično djelo, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa, u ovom trenutku, što ukazuje da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud je razmotrio praksu na koju se apelant pozvao, ali ona ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo.

37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2319/17 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio