Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-538/15 (M. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku · čl. 209
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-538/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 538/15, rješavajući apelaciju Mire Prskalo na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mire Prskalo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 030545 14 Rev od 2 od 2. prosinca 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Prskalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zdravko Rajić, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 5. veljače 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 030545 14 Rev od 2 od 2. prosinca 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, kao i od tužiteljâ Ante i Jele Mustapić (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužiteljica, odnosno tužitelji) zatraženo je 30. svibnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 8. lipnja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužitelji 12. lipnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prema navodima tužbe, drugotužiteljica Jela Mustapić je bila u radnom odnosu kod pravnog prednika drugotuženog Javnog stambenog poduzeća „Dom“, pa joj je na temelju Odluke broj 03-/86 od 17. rujna 1986. godine dodijeljen stan u izgradnji, površine 68 m , na Balinovcu, niz D, lamela II., čija je sadašnja adresa Trg Ivana Mišića broj 2, III. sprat, stan broj 9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Do početka rata stan nije bio završen, a drugotužiteljica je s obitelji napustila Mostar tijekom rata. Stan je završen nakon rata i tužiteljima je pripadalo pravo na zaključivanje ugovora o korištenju stana po članku Xe. stavak 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. od 11/98 do 32/02; u daljnjem tekstu: Odluka). Navedenom odredbom je određeno da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji imaju pravo na zaključivanje ugovora o korištenju stana i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korištenju stana, što je propisano i člankom 46.b stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Kako je dalje navedeno, tužitelji su u upravnom postupku ishodovali pravomoćno Rješenje Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša broj UPI-09-03-25-360/03 od 17. listopada 2006. godine, na temelju kojeg su s drugotuženim zaključili Ugovor o korištenju stana broj 521311 od 11. travnja 2007. godine. Nadalje, tužitelji su 12. travnja 2007. godine pod brojem 01-941/01 drugotuženom podnijeli zahtjev za otkup stana, uz dostavu sve potrebne dokumentacije prema Zakonu o prodaji stanova. Drugotuženi nije u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva zaključio s tužiteljima ugovor o otkupu stana i na temelju članka 7. spomenutog Zakona tužitelji su smatrali da u sudskom postupku trebaju dobiti presudu koja zamjenjuje kupoprodajni ugovor.
6. U vrijeme dok su tužitelji ostvarivali svoja prava na stan u upravnom postupku, prvotuženi „Urbing“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) je kao sljednik poduzeća RO ,,Dom“ Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) prodao stan apelantici Kupoprodajnim ugovorom broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine i ona je nakon izgradnje ušla u posjed stana. Kupoprodajni ugovor između prvotuženog i apelantice, drugotužiteljica smatra ništavim u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96; u daljnjem tekstu: ZOO) jer prvotuženi nije mogao raspolagati stanom koji je već bio dodijeljen drugotužiteljici, te tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništavost ugovora, a apelantici naloži da stan preda u posjed tužiteljima.
7. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 030545 07 P od 12. prosinca 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže da se utvrdi da je Kupoprodajni ugovor broj 04/1-381/99 od 9. ožujka 1999. godine zaključen između prvotuženog i apelantice ništav, da je apelantica dužna predati tužiteljima u posjed predmetni stan slobodan od ljudi i stvari, pa je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da poništi upis prava vlasništva po navedenom ugovoru. Nadalje, odbijen je zahtjev da se naloži drugotuženom kao prodavaču da s tužiteljima kao kupcima zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te kupnji zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini, kao i zajedničkog prava vlasništva na zemljištu koje služi redovitoj uporabi zgrade kao cjeline, kao i zajedničkog vlasništva na zemljištu ispod zgrade koje služi redovitoj uporabi za kupoprodajnu cijenu od 25.889,00 KM, koju su tužitelji dužni platiti u roku od 30 dana od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora - vrijednosnim papirima certifikatima, te da dâ izričitu privolu da se tužitelji mogu upisati kao suvlasnici s dijelom od 1/2 na stanu, kao i s pravom zajedničkog vlasništva na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, te kao zajednički vlasnici na zemljištu ispod zgrade koje služi redovitoj uporabi zgrade u KPU Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u roku od 30 dana jer će, u protivnom, takav ugovor zamijeniti ova presuda.
8. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 030545 09 Gž od 25. rujna 2009. godine priziv tužiteljâ je uvažen, pobijana presuda preinačena i tužbenom zahtjevu udovoljeno u cijelosti, a tuženi obvezani solidarno naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 6.903,43 KM.
9. Protiv drugostupanjske presude apelantica je pravodobno izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. Zakona o parničnom postupku (,,Službene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava i prekoračenja tužbenog zahtjeva, s prijedlogom da se revizija uvaži, drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili preinači tako da se priziv tužiteljâ odbije kao neutemeljen, uz naknadu troškova parničnog postupka dosuđenih po prvostupanjskoj presudi i troškova sastava revizije u iznosu od 820,00 KM.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. travnja 2010. godine apelantičina revizija je uvažena, drugostupanjska presuda preinačena tako što je sud odbio priziv tužiteljâ i potvrdio prvostupanjsku presudu, prihvaćajući pravno stajalište prvostupanjskog suda da kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog i apelantice 1999. godine nije bio protivan Ustavom Bosne i Hercegovine utvrđenim načelima društvenog uređenja, a ni prinudnim propisima, da su tužitelji stekli stanarsko pravo tek 17. listopada 2006. godine na temelju rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša HNK Mostar, tj. u vrijeme kada se ta prava nisu više mogla stjecati, pa da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba članka Xe. stavak 4. Odluke jer se ona odnosi na osobe koje se nalaze u posjedu stana i koriste ga u trenutku stupanja na snagu te Odluke.
11. Poslije toga, nakon što su tužitelji podnijeli apelaciju, Odlukom Ustavnog suda broj AP 2275/10 od 30. listopada 2014. godine usvojena je apelacija tužiteljâ i ukinuta Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 030545 09 Rev od 8. travnja 2010. godine jer je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te je Vrhovnom sudu naloženo da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa člankom II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
12. Ponovo odlučujući o apelantičinoj reviziji u granicama iz članka 241. ZPP, pri tome imajući u vidu obvezujuće pravne zaključke iz odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 030545 14 Rev 2 od 2. prosinca 2014. godine kojom je apelantičina revizija odbijena.
13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 030545 09 Gž od 25. rujna 2009. godine je pravilna i zakonita. Suprotno shvaćanju u reviziji, Kantonalni sud je ustanovio da su prvotuženi i drugotuženi dvojna poduzeća i pravni sljednici RO ,,Dom“ Mostar, između kojih nije izvršena diobna bilanca imovine, zbog čega su oba tužena pravilno označena kao tuženi - nositelji prava raspolaganja na predmetnom stanu, te da postoji pasivna legitimacija na njihovoj strani. Zbog toga, kod utvrđene činjenice da je tuženi ,,Urbing“ d.o.o. Mostar poduzeće u stečaju, i prema ocjeni Vrhovnog suda, tužitelji su svoj zahtjev za kupnju stana pravilno usmjerili na drugotuženog (JSP ,,Dom“ Mostar) koji je, na temelju pravomoćnog rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša o utvrđenju drugotužene kao nositelja stanarskog prava, zaključio s drugotužiteljicom ugovor o korištenju stana. U obrazloženju pobijane presude Kantonalni sud je ocijenio prizivne navode koji su bili od odlučnog značaja, kako je to propisano odredbom članka 231. ZPP. Isto tako, izreka drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju, a dani razlozi nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika sačinjenim u konkretnom postupku.
14. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neutemeljen je prigovor u reviziji da je Kantonalni sud, preinačavanjem prvostupanjske presude, prekoračio tužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što se sud kretao u granicama postavljenog zahtjeva, nije sudio mimo, a ni preko tužbenog zahtjeva, svoju odluku nije utemeljio na činjenicama drugačijim od onih koje su predložili tužitelji, dakle odlučio je u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP). Nadalje, Vrhovni sud smatra da nije utemeljen ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer je prema odredbi članka Xe. stavak 4. Odluke propisano da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji (kao u konkretnom slučaju), stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZOO) i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Vrhovni sud navodi da je ova odredba sadržajno regulirana i člankom 46.b stavak 3. navedenog Zakona o prodaji stanova.
15. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje da je prednik prvotuženog drugotužiteljici dodijelio sporni stan 17. rujna 1986. godine koji je bio u izgradnji, Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da tuženi ,,Urbing“ d.o.o. Mostar nije imao ovlaštenje i zakonsku osnovu raspolagati spornim stanom na tržištu na način da je apelantici taj stan otuđio ugovorom o kupoprodaji, kao i da je takvo postupanje bilo suprotno prinudnim propisima, pa je pravilno udovoljio zahtjevu za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i apelantice. Akt o dodjeli predmetnog stana je tužiteljima davao zakonitu osnovu za useljenje nakon što je drugotužiteljici pravomoćnim rješenjem organa uprave od 17. listopada 2006. godine utvrđeno da na spornom stanu ima svojstvo nositelja stanarskog prava, kao i da je s drugotuženim zaključila ugovor o korištenju stana, pa kako je drugotuženi odbio zaključiti s tužiteljima ugovor o kupoprodaji stana po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Kantonalni sud je primjenom članka Xe. Odluke pravilno ustanovio da je utemeljen zahtjev tužiteljâ za zaključenje kupoprodajnog ugovora s drugotuženim za kupoprodajnu cijenu od 25.889,00 KM, odnosno da presuda zamjenjuje taj ugovor. Pri tome, kako zaključuje Vrhovni sud, Kantonalni sud je pravilno ocijenio da se ne radi o retroaktivnoj primjeni članka Xe. Odluke, jer da je cilj zakonodavca bio da se zaštite prava osoba kojima su stanovi dodijeljeni na korištenje tijekom izgradnje, a nisu se uselile u takve stanove, a posebno da bi se zaštitile od nezakonitog postupanja davatelja stana na korištenje, kao što je to bilo u konkretnom slučaju. Kako je Kantonalni sud pravilno utvrdio da je kupoprodajni ugovor zaključen između ,,Urbinga“ d.o.o. u stečaju i apelantice ništav, to je apelantica pravilno obvezana tužiteljima predati predmetni stan u posjed jer ga koristi bez pravne osnove, a da se tužitelji mogu upisati kao suvlasnici s dijelom od ½. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
17. Apelantica smatra da vlasništvo na spornom stanu nije stekla na temelju ništavog pravnog posla odnosno kupoprodajnog ugovora od 9. ožujka 1999. godine, niti je Kantonalni sud u svojoj odluci od 25. rujna 1999. godine dao valjane i zakonite razloge za takvo utvrđenje, posebno ako se ima u vidu da se sasvim proizvoljno navodi da su Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova iz 2002. godine i odredbe članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova primjenjive u ovom predmetu, odnosno da je njihov cilj zaštita osoba kojima su stanovi dodijeljeni na korištenje tijekom izgradnje, a nisu se uselile u takve stanove, posebno zaštita od nezakonitog postupanja davatelja stana na korištenje, kakav je i konkretan slučaj.
18. Apelantica smatra da se proizvoljno navodi i da se donošenjem navedenih propisa derogiraju odredbe Zakona o stambenim odnosima glede stjecanja stanarskog prava i otkupa stanova, odnosno da Odluka u članku Xe. stavak 4. i članak 46.b stavak 3. navedenog Zakona daju bezuvjetno pravo osobama kojima je stan u izgradnji dodijeljen rješenjem do 6. prosinca 2000. godine da imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana prema Zakonu o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korištenju stana. Kako apelantica navodi, ovdje se postavlja pitanje, može li po ovakvom shvaćanju sudova, bez obzira što se osoba koja ima rješenje o dodjeli stana prije 6. prosinca 2000. godine ne nalazi u posjedu stana, niti ga koristi, izvršiti otkup takvog stana, te izvršiti uknjižba vlasništva u javne registre, bez obzira što predmetni stan ima vlasnika - trećetuženu od koje se traži i kojoj se nalaže da sporni stan preda u posjed tužiteljima, slobodan od osoba i stvari. Apelantica posebno naglašava da osporena odluka ne sadrži niti jednu zakonsku odredbu kojom bi se potvrdilo stajalište drugostupanjskog suda o ništavosti ugovora o kupoprodaji od 9. ožujka 1999. godine, već se sasvim proizvoljno i neutemeljeno tvrdi da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da tuženi Urbing d.o.o. Mostar nije imao ovlaštenje i zakonsku osnovu raspolagati spornim stanom na tržištu na način da je apelantici taj stan otuđio ugovorom o kupnji, kao i da je takvo postupanje protivno prinudnim propisima.
19. Apelantica predlaže da taj sud donese presudu da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje ili da se apelacija usvoji, osporena presuda preinači, revizija uvaži i drugostupanjska preinači i priziv tužiteljâ protiv Presude Općinskog suda Mostar broj P-030545 07 od 12. prosinca 2008. godine odbije.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u obrazloženju presude nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava, niti je u samoj odluci primjena prava bila proizvoljna.
21. U odgovoru tužiteljâ se navodi da je kupoprodajni ugovor od 9. ožujka 1999. godine ništav pravni posao. Dalje je navedeno da je drugotužiteljici stan u izgradnji dodijeljen na korištenje po osnovi Akta broj 03-/86 od 17. rujna 1986. godine kao uposlenici prednika „Urbinga“ d.o.o. Mostar iz radnog odnosa u 1986. godini, i to udruživanjem sredstava prednika RO ,,Dom“ Mostar i RO Transmisija gdje je bio zaposlen Ante Mustapić (suprug), te da je stan prije rata u cijelosti bio plaćen, ali nije bio završen.
22. Odredbe članka Xe. stavak 4. Odluke i članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova su prinudni propisi, pa je ugovor o kupnji stana od 9. ožujka 1999. godine, koji je apelantica zaključila sa ,,Urbingom“ d.o.o. Mostar, ništavan u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima. Kupoprodajni ugovor je ništavan i zato što se raspolagalo stanom kojim je onemogućeno tužiteljima da ostvaruju pravo na useljenje u stan, odnosno suprotan je prinudnoj odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima. Prema odredbama članka 103. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima zaključenje kupoprodajnog ugovora, koji je bio pravna osnova za stjecanje vlasništva, bilo je zabranjeno i apelantici jer kupoprodajnu cijenu za stan nije platila svojim, već državnim sredstvima, jer su joj državna poduzeća dala novčana sredstva za kupnju stana u privatnom vlasništvu, jer je apelantica pogodovala tim poduzećima, jer je bila uposlena na odgovornom mjestu Porezne uprave Grada Mostara, pa čak nije platila ni porez na promet nekretnina na kupoprodajni ugovor, a za što su sudionici postupka podnijeli i kaznene prijave. V.Relevantni propisi
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
24. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96) relevantne odredbe glase:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.
25. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 46.b stavak 3.
Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u gradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijam, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
26. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:
Članak Xe. stavak 4.
[…] Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 030545 14 Rev od 2 od 2. prosinca 2014. godine. Potom, apelantica je osporenu presudu primila 29. prosinca 2014. godine, a apelacija je podnesena 5. veljače 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, predaji stana u posjed i na zaključenje ugovora o prodaji stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Apelantica smatra da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njezinih prava na pravično suđenje i imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je drugostupanjska presuda pravilna i zakonita. Utvrđeno je da su prvotuženi i drugotuženi pravni sljednici RO ,,Dom“ Mostar, između kojih nije izvršena diobna bilanca imovine, zbog čega su oba tužena pravilno označena kao tuženi - nositelji prava raspolaganja na predmetnom stanu i da postoji pasivna legitimacija na njihovoj strani. Zbog toga su tužitelji svoj zahtjev za kupnju stana pravilno usmjerili na drugotuženog (JSP ,,Dom“ Mostar) koji je s drugotužiteljicom zaključio ugovor o korištenju stana. U obrazloženju pobijane presude Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud najprije cijenio navode koji su bili od odlučnog značaja i da je izreka osporene presude razumljiva i nije u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju, a dani razlozi nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika sačinjenim u konkretnom postupku. Posebno imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje da je prednik prvotuženog drugotužiteljici dodijelio sporni stan 17. rujna 1986. godine koji je bio u izgradnji. Utvrđenje Vrhovnog suda da je pravilan zaključak da tuženi ,,Urbing“ d.o.o. Mostar nije imao ovlaštenje i zakonsku osnovu raspolagati spornim stanom na tržištu na način da je apelantici taj stan otuđio ugovorom o kupoprodaji, kao i da je takvo postupanje bilo suprotno prinudnim propisima, Ustavni sud smatra da je u skladu s načelima prava na pravično suđenje.
37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio kao neutemeljen prigovor u reviziji da je drugostupanjski sud, preinačavanjem prvostupanjske presude, prekoračio tužbeni zahtjev jer se drugostupanjski sud kretao u granicama postavljenog zahtjeva i odlučivao u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Nadalje, u odnosu na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da nije utemeljen apelantičin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Konkretno, prema odredbi članka Xe. stavak 4. Odluke propisano je da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji kao u konkretnom slučaju, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem i pravo podnijeti zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Ova odredba je sadržajno regulirana i u članku 46.b stavak 3. navedenog Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Iz toga je Vrhovni sud zaključio da je, imajući u vidu navedene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, prednik prvotuženog drugotužiteljici dodijelio sporni stan 17. rujna 1986. godine koji je bio u izgradnji, pa tuženi ,,Urbing“ d.o.o. Mostar nije imao ovlaštenje i zakonsku osnovu raspolagati spornim stanom na tržištu na način da je apelantici taj stan otuđio ugovorom o kupoprodaji, kao i da je takvo postupanje bilo suprotno prinudnim propisima. Stoga je udovoljeno zahtjevu za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i apelantice. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud utvrdio da je akt o dodjeli predmetnog stana tužiteljima davao zakonitu osnovu za useljenje nakon što je drugotužiteljici pravomoćnim rješenjem organa uprave od 17. listopada 2006. godine utvrđeno da na predmetnom stanu ima svojstvo nositelja stanarskog prava, kao i da je s drugotuženim zaključila ugovor o korištenju stana, primjenom navedenih zakonskih propisa.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantičinu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
41. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Na temelju članka 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman