Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-789/17 (D. V. i E. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-789/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-789/17, rješavajući apelaciju Derve Vrača i Eldina Vrača, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dervo Vrače i Eldin Vrače protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 107904 16 Kž 2 od 30. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dervo Vrače i Eldin Vrače (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Asmira Redžić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: broj 43 0 K 107904 16 Kž 2 od 30. novembra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odbijena je žalba baranitelja apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 107904 15 K 2 od 16. juna 2016. godine kojom su apelanti kao optuženi, u ponovnom postupku, oglašeni krivim da su počinili krivično djelo samovlašće iz člana 370. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje djelo im je izrečena uvjetna osuda. Apelantima kao optuženima je utvrđena kazna zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, a koja se neće izvršiti ukoliko isti u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude ne počine novo krivično djelo. Istom presudom apelanti su obavezani da plate troškove krivičnog postupka, te da oštećenoj Obradović Studenki na ime pričinjene štete solidarno isplate iznos od 1.580.00 KM, dok je sa viškom zahtjeva preko dosuđenog oštećena upućena na parnični postupak.
2. U prethodno vođenom postupku, Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 107904 15 Kž od 25. decembra 2015.godine uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva Zenica podnesena protiv Presude Općinskog suda Zenica broj 43 0 K 107904 14 K od 5. marta 2015. godine kojom su apelanti oslobođeni od optužbe zbog krivičnog djela lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH i krivičnog djela samovlašća iz člana 370. stav 1. KZ F BiH, te je navedena presuda potvrđena u dijelu odluke koja se odnosi na oslobađanje apelanta kao optuženih za krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH, dok je ukinuta u dijelu koji se odnosi na oslobađanje optuženih za krivično djelo samovlašće iz člana 370. stav 1. KZ F BiH, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud u ponovnom postupku, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i dao valjane razloge za zaključak da su apelanti počinili navedeno krivično djelo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a koje razloge u cjelosti prihvata i taj sud. S tim u vezi, prvostepeni sud je u ponovnom postupku, uz suglasnost stranaka, od dokaza optužbe i odbrane prihvatio ranije date izjave svih svjedoka, te ponovo saslušao oštećenu Obradović Studenku i po prijedlogu odbrane ponovo je saslušao apelanta kao optuženog (Dervo Vrače). Dalje, u obrazloženju prvostepene presude je navedeno da, nasuprot naprijed navedenom, taj sud nije prihvatio dokaz saslušanja vještaka medicinske struke dr. Emina Kadribašić, njen nalaz od 29. januara 2014.godine sa medicinskom dokumentacijom na ime Obradović Studenke iz razloga što je sud mišljenja da je izvođenje ovog dokaza bilo nepotrebno. S tim u vezi je navedeno da što se tiče prigovora o neprihvaćanju medicinske dokumentacije na ime oštećene i nalaza vještaka medicinske struke, treba istaći da tjelesno povređivanje nije elemenat krivičnog djela samovlašća iz člana 370. KZ F BiH, nego je dovoljna i sama upotreba sile, a koja je svakako, postojala na strani oba apelanta kao optuženih (na strani Eldina Vrače u udaranju laktom oštećene u predio između stomaka i grudnog koša kada mu se usprotivila da iznese laptop, a na strani Derve Vrače zadavanje šamara oštećenoj otvorenom šakom, zbog sprečavanja oštećene da Eldin Vrače iznese iz radnje njen laptop). Kantonalni sud je mišljenja da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude iznio dovoljno ubjedljivih ocjena i razloga zbog čega određene dokaze prihvata kao vjerodostojne, a druge ne prihvata, odnosno zbog čega nije mogao uvažiti odbranu optuženih u njenom esencijalnom dijelu da optuženi nisu učinili predmetno krivično djelo. U obrazloženju, Kantonalni sud dalje navodi da je mišljenja da nije osnovan žalbeni prigovor branitelja apelanata (optuženih) za izvođenje dokaza saslušanjem vještaka medicinske struke dr. Emine Kadribašić sa uvidom u medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na oštećenu Obradović Studenku. Naime, Kantonalni sud je podsjetio da je u ranijem žalbenom postupku pred ovim sudom potvrđena odluka prvostepenog suda u dijelu odluke o oslobađanju od optužbe apelanata kao optuženih za krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZ FBiH. S tim u vezi, Kantonalni su zaključuje da je pravilna odluka prvostepenog suda kada je odbio ponovo izvođenje istih dokaza, s obzirom da je u tom dijelu postupak pravosnažno okončan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da im nije omogućeno da iznesu sve dokaze za koje su smatrali da idu u prilog njihovim tvrdnjama da oštećena nije dala istinit iskaz, odnosno jer je sud odbio prijedlog odbrane da se kao dokaz izvrši uvid u Nalaz službe hitne medicinske pomoći i Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te pročita iskaz vještaka sa ročišta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog kojih je odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem vještaka medicinske struke i uvidom u medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na oštećenu, o čemu se dodatno izjasnio drugostepeni sud odlučujući o žalbeni navodima apelanata iznesenim u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman