Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/15 (M. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-544/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-544/15, rješavajući apelaciju Milenka Vukelića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Vukelić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007744 14 Gž od 15. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Vukelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 007744 14 Gž od 15. decembra 2014. godine.
2. Ustavni sud je donio grupnu Odluku broj AP-544/15 od 10. oktobra 2016. godine, u okviru koje je apelaciju pod brojem AP-544/15 odbacio kao preuranjenu. Ustavni sud je donio Rješenje broj AP-544/15 od 18. jula 2017. godine kojim je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-544/15, koji je razmatran u okviru grupne odluke broj AP- 544/15 od 10. oktobra 2016. godine.
3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda, te je odbijen u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se ponište rješenja tužene (Bosna i Hercegovina – Obavještajno sigurnosna agencija BiH) od 26. aprila 2011. godine (o prestanku radnog odnosa) i od 6. juna 2011. godine, da se obaveže tužena da apelantu na ime plate, na ime razlike plate i penzije koju ostvaruje i ne ime regresa, sve za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose, te da se obaveže da apelantu za određene periode uplati pripadajuće doprinose nadležnom Fondu za PIO RS. Također, osporenom odlukom apelant je obavezan da naknadi tuženoj troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužena rješenjem od 26. aprila 2011. godine utvrdila apelantu prestanak radnog odnosa sa 30. aprilom 2011. godine zbog ispunjavanja zakonskih uslova za penzionisanje. Sud BiH je istakao da je na navedeno rješenje apelant podnio žalbu koja je rješenjem od 6. juna 2011. godine odbijena kao neosnovana. Sud BiH je ukazao da se apelant obratio sa zahtjevom za ostvarivanje starosne penzije Fondu PIO Republike Srpske, ali da je odbijen uz obrazloženje da mu ukupan staž osiguranja iznosi 39 godina tri mjeseca i šest dana. Sud BiH je istakao da u ukupan staž osiguranja nisu uračunate godine od 4. aprila 1992. do 30. juna 1996.godine jer za to vrijeme nisu plaćeni doprinosi za PIO, te da zbog navedenog nisu bili ispunjeni uslovi za sticanje prava na starosnu penziju propisani odredbom člana 75 Zakona o PIO RS. Sud BiH je naveo da staž koji je apelant ostvario u periodu od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine ima karakter posebnog staža, da je taj staž apelant ostvario kao pripadnik Vojske Republike Srpske koji se prema odredbi člana 42. Zakona o PIO RS računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju. Sud BiH je ukazao da je ostvareni poseban staž upisan u radnu knjižicu i iznosi osam godina i pet mjeseci. Sud BiH je naglasio da iz provedenog dokaza, uvjerenja Fonda PIO RS od 6. maja 2011. godine, proizlazi da apelant na dan 10. mart 2011. godine ima ukupno 46 godina devet mjeseci i 28 dana penzijskog staža, te da to znači da je apelant u momentu donošenja pobijanih rješenja već ostvario 46 godina devet mjeseci i 28 dana penzijskog staža koji je upisan u radnu knjižicu po osnovu redovnog staža, staža sa uvećanim trajanjem i posebnog staža. Sud BiH je konstatovao da je odredbom člana 71. stav 1. tačka a) alineja 1. Zakona o radu u institucijama BiH propisan prestanak radnog odnosa po sili zakona zaposleniku kada napuni 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. Sud BiH je također ukazao da su uslovi za sticanje starosne penzije drugačije regulisani Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju RS koji u članu 75. stav 4. propisuje da zaposlenik kome je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Sud BiH je ocijenio da je zato primjenom citirane odredbe apelant koji ima utvrđen staž u posebnom trajanju i ostvaren penzijski staž u trajanju od 46 godina, devet mjeseci i 28 dana stekao uslove za starosnu penziju danom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa po sili zakona. Sud BiH je naglasio da iz navedenih razloga, imajući u vidu da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju sa utvrđenim posebnim stažem u dvostrukom trajanju i navršenim godinama penzijskog staža, za odlučivanje o zakonitosti pobijanih rješenja nije relevantno utvrditi dužinu staža osiguranja. Sud BiH je konstatovao da pošto je apelant ostvario pravo na starosnu penziju sa utvrđenim posebnim stažem u dvostrukom trajanju i navršenim godinama penzijskog staža, za odlučivanje o zakonitosti odluke tužene nije relevantno utvrđivanje dužine staža osiguranja, jer je primjenom odredbe člana 75 stav 4. Zakona o PIO RS, kao lex specialis, apelantu radni odnos prestao po sili zakona. Sud BiH je naveo da kako je apelant na dan donošenja pobijanih rješenja stekao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, pa da nije osnovan ni tužbeni zahtjev za isplatu plata. Sud BiH je istakao da u pogledu navoda žalbe za štetu koju apelant potražuje na ime regresa, da apelant nije u toku postupka proveo dokaze na okolnost da tužena nije apelantu omogućila korištenje godišnjeg odmora, da je samo proveden dokaz vještačenjem po vještaku finansijske struke na okolnost visine regresa za predmetne godine, što ne dokazuje da krivicom tužene apelant nije iskoristio godišnji odmor, pravo koje mu je zagarantovano zakonom. Sud BiH je konstatovao da tuženoj pripadaju i troškovi postupka u skladu sa odredbom člana 334. stav 2. u vezi sa članovima 323. stav 1., 324., 332. i 333. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi, u suštini, u tome što su u konkretnom postupku selektivno cijenjeni dokazi, te da isti nisu detaljno i sveobuhvatno obrazloženi, te da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni procesno i materijalno pravo prilikom donošenja osporene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman