Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1179/15 („Palavra“ d.o.o. Gladnik, Travnik)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1179/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1179/15, rješavajući apelaciju „Palavre“ d.o.o. Gladnik, Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Palavre“ d.o.o. Gladnik, Travnik podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 Ps 00227 14 Rev od 11. decembra 2014.
godine i 96 0 Ps 00227 13 Pž 2 od 24. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Palavra“ d.o.o. Gladnik, Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 16. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Ps 00227 14 Rev od 11. decembra 2014. godine i 96 0 Ps 00227 13 Pž 2 od 24. juna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i tuženog „Brčko-gas osiguranje“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 11. juna 2017. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 002227 11 Ps 2 od 14. februara 2013. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime naknade štete iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. marta 2009. godine pa do konačne isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.712,16 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je presudom Osnovnog suda od 11. juna 2010. godine tuženi obavezan da apelantu isplati na ime štete iznos od 19.558,30 KM (10.000,00 eura) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. marta 2009. godine pa do konačne isplate, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.012,41 KM, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbijen. Ukazano je da je navedena prvostepena presuda ukinuta rješenjem žalbenog vijeća Apelacionog suda od 1. februara 2011. godine, te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu.
7. U ponovnom postupku prvostepeni sud je utvrdio da su tuženi i „Želja – Transporte - Comerce“ d.o.o. Osmaci (umješač u predmetnom postupku na strani tuženog, u daljnjem tekstu: umješač) zaključili polisu osiguranja od 25. februara 2008. godine za period od 25. februara 2008. godine do 25. februara 2009. godine na sumu osiguranja od 100.000,00 KM, da je apelantovu robu za Grčku prevozio umješač (robu koju je od apelanta naručilo društvo „Konturi Bros S.A.“ iz Grčke) jer ga je apelant angažovao za obavljanje drumskog prevoza saglasno izdatom međunarodnom tovarnom listu. Međutim, u toku prevoza (na autoputu u Grčkoj) 1. decembra 2008. godine je izbio požar na prikolici kamiona kojim je roba prevožena. Ukazano je da je apelantova roba uslijed požara izgorjela i oštećena, te da šteta koja je apelantu nastala uništavanjem robe (robe koja je izgubila upotrebnu vrijednost) iznosi 68.320,88 eura.
8. Po mišljenju prvostepenog suda, apelant ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od tuženog za štetu koju je pretrpio zbog osiguranog slučaja koji je uzrokovao osiguranik, i to do visine od 100.000,00 KM, jer je zaključenjem polise i ugovora o osiguranju tuženi kao osiguravač preuzeo odgovornost prevoznika za štetu na pošiljkama robe sa maksimalnim pokrićem u tom iznosu a prema odredbama čl. 897, 919, 925, 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je ukazano da je tuženi osiguraniku (umješaču) isplatio iznos od 22.351,23 KM po polisi i Ugovoru broj 1/08 zbog nastalog osiguranog slučaja, te da je na međunarodnom tovarnom listu upisana „Incoterms“ klauzula „CIP“ na koje činjenice se u postupku pozvao tuženi (osporavajući apelantov zahtjev) a koje nisu relevantne u pogledu osnovanosti konkretnog zahtjeva prema tuženom.
9. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je žalbeno vijeće Apelacionog suda Presudom broj 96 0 Ps 002227 13 Pž 2 od 24. juna 2014. godine uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM.
10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da tuženi osnovano žalbom ukazuje da je nezakonita prvostepena presuda, imajući u vidu da je ugovor o osiguranju prema odredbi člana
897. ZOO, koji je sklopljen između tuženog kao osiguravača i umješača kao osiguranika potpisivanjem polise (prema odredbi člana 901. ZOO), ima pravni učinak, odnosno stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane i da se u konkretnom slučaju njegovo djejstvo ne proteže na treće lice (apelanta koji nije ugovorna strana) budući da nisu u pitanju situacije da je apelant pravni sljednik ugovornih strana, niti je ugovor zaključen u korist apelanta kao treće osobe, niti je u pitanju prelaz ugovora o osiguranju na pribavitelja osigurane stvari (član 937. ZOO), odnosno da nije u pitanju situacija da je došlo do prelaza ugovora o osiguranju na osobe koje su nosioci zaloge i drugih prava (član 938. stav 2. ZOO), pa je osiguranu sumu tuženi-osiguravač dužan platiti osiguraniku (po pozivu) desi li se osigurani slučaj, odnosno pričini li štetu trećim licima u toku ili vezano za obavljanje djelatnosti prevoza robe u međunarodnom prevozu. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, apelant nema pravo na direktno obraćanje osiguravaču njegovog prevoznika, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud pozivanjem na odredbu člana 941. ZOO.
11. Pri tome je drugostepeni sud ukazao da je nesporna činjenica, koju je u postupku utvrdio prvostepeni sud, da je tuženi umješaču iz osnova nastupanja osiguranog slučaja (oštećenja apelantove robe) po polisi osiguranja i ugovoru o osiguranju od 25. februara 2008. godine isplatio iznos od 22.351,23 KM, odnosno 11.428,00 eura (koji, po tumačenju tuženog, predstavlja limit osigurane svote-sume), a isti takav značaj ima i činjenica da je pred nadležnim sudom Bosne i Hercegovine (Okružni privredni sud u Bijeljini i Viši privredni sud u Banjoj Luci) umješač pravomoćno obavezan da apelantu naknadi štetu (zbog uništenja robe koju je prevozio u Grčku), i to u punom iznosu (u iznosu od 132.955,92 KM, koji odgovara iznosu od „68.320,88 KM“, koliko je šteta uslijed požara i oštećenja prevezene robe procijenjena).
12. Po mišljenju drugostepenog suda, polisa osiguranja koju su potpisali tuženi i umješač može biti osnov za isplatu osigurane svote kada nastupi osigurani slučaj samo za umješača. Stoga, apelant budući da nije ugovorna strana sklopljenog ugovora o osiguranju, nema pravo, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud pozivajući se na odredbu člana 941. ZOO, na direktno obraćanje osiguravatelju njegovog prevoznika i obeštećenje može ishodovati samo po osnovnim pravilima ZOO koja determinišu prouzrokovanje i naknadu štete (kako je evidentno i postupio vodeći spor pred privrednim sudom u Republici Srpskoj).
13. Navedeno zbog toga što je, prema međunarodnom tovarnom listu (CMR) na koji su i apelant kao pošiljatelj i umješač kao prevoznik stavili potpis i pečat (čime su, u skladu sa odredbom člana 655. ZOO, potvrdili zaključenje ugovora o prevozu), odnosno prema „Incoterms“ klauzuli „CIP“ (vozarina i osiguranje plaćeni do odredišnog mjesta) koja je na njemu upisana, apelant (kao prodavac, odnosno u odnosu sa umješačem) bio dužan ugovoriti osiguranje i platiti premiju osiguranja za rizike kupca (ovdje bi to bila firma iz Grčke, naručitelj prerađenog drveta -„furnira“, koji je prevožen) od gubitka ili oštećenja robe za sve vrijeme trajanja prevoza. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, da je tako postupio, odnosno da je prevoz prodate robe u skladu sa upisanom (ugovorenom) klauzulom osigurao uslijed njenog oštećenja (nastupanje osiguranog slučaja), satisfakciju kroz isplatu osigurane sume mogao je dobiti od svog osiguravatelja.
14. Dalje je drugostepeni sud naveo da tuženi u žalbi osnovano ukazuje da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, slijedeći pogrešan zaključak da se apelant, za štetu uzrokovanu radnjama umješača može izravno obeštetiti od tuženog i da stoga sa aspekta pravilnog rješenja ovog spora značaj nemaju činjenice da je tuženi umješaču iz osnova nastupanja osiguranog slučaja po polici osiguranja (i ugovorima koji su njen sastavni dio) isplatio osiguranu sumu, da je apelant obeštećenje ishodovao u drugom sudskom postupku, i to prema umješaču, i da u međunarodnom tovarnom listu upisane „Incoterms“ klauzule „CIP“ nisu relevantne za zaključak o obavezi osiguranja robe koju je umješač prevozio, a time i padanja tereta uslijed neizvršavanja ugovorenih obaveza koje nosi izričita saglasnost apelanta i umješača da pravila konkretnog međunarodnog prevoza budu determinirana tom klauzulom.
15. U odnosu na troškove postupka, drugostepeni sud je naveo odredbu člana 130. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da, ako sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će se o troškovima cijelog postupka. Stoga je drugostepeni sud odluku o troškovima koju je donio prvostepeni sud preinačio primjenom odredbe člana 119. stav 2. ZPP, te precizirao za koje radnje su tuženom dosuđeni troškovi postupka (str. 7. i 8. presude).
16. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je revizijsko vijeće Apelacionog suda Presudom broj 96 0 Ps 002227 14 Rev od 11. decembra 2014. godine odbilo kao neosnovanu. Odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.
17. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da su, prema polisi osiguranja imovine od 25. februara 2008. godine, u pravnom odnosu tuženi i „Želja-Transporte-Comerce“ d.o.o. Osmaci, jer je ugovor o osiguranju zaključen između njih (između tuženog kao osiguravača i „Želja- Transporte-Comerce“ d.o.o. Osmaci kao osiguranika i korisnika osiguranja) povodom određenog rizika i stvara prava i obaveze za ugovorne strane kako je to našao, odnosno zaključio drugostepeni sud. Istaknuto je da u konkretnom slučaju ne stoji apelantova tvrdnja da je polisom-ugovorom o osiguranju ugovoreno osiguranje u apelantovu korist, odnosno da postoje izuzeci u korist trećih osoba, kako je naveo drugostepeni sud u svojoj presudi. Ukazano je da je ugovor o osiguranju zaključen u korist treće osobe samo kada je ta treća osoba kao korisnik osiguranja navedena u ugovoru.
18. Zbog toga je, po mišljenju revizijskog vijeća, neosnovano ukazivanje apelanta da je drugostepena presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava imajući u vidu i da se ne radi ni o obaveznom osiguranju od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima.
19. Dalje je navedeno da je tužitelj u reviziji naveo „i da kao treće lice obeštećenje može potraživati i od tuženog i od umješača (Želja-Transporte-Comerce“ d.o.o. Osmaci) kao solidarnih dužnika“. S tim u vezi je ukazano da, ukoliko su te apelantove tvrdnje tačne, proizlazi, a što je utvrđeno u predmetnom postupku, da je apelant zahtjev za naknadu konkretne štete podnio protiv prevoznika (umješača), odnosno da je protiv njega podnio tužbu kod Privrednog suda u Bijeljini i da je presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 14. jula 2011. godine (koja je postala pravosnažna 6. jula 2012. godine) usvojen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Stoga, po mišljenju revizijskog vijeća, ispunjene su konkretne obaveze naknade štete (kao solidarne obaveze tuženog i prevoznika po apelantovoj tvrdnji), budući da je apelant naknadu štete zahtijevao od prevoznika-umješača koji je obavezan da mu naknadi štetu koju je pretrpio, odnosno da mu na ime naknade štete isplati iznos od 132.955,92 KM.
20. Istaknuto je da apelant navodima revizije nije doveo u pitanje razloge drugostepenog suda zbog kojih je našao da se apelantovom tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti. Nadalje, istaknuto je da je revizijsko vijeće našlo da su razlozi navedeni u obrazloženju drugostepene presude jasni i dovoljni i da ukazuju na zakonitost odluke kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Prema tome, po mišljenju revizijskog vijeća, drugostepena presuda nije donesena uz povrede postupka na koje revizijsko vijeće pazi po službenoj dužnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pristup sudu, kao i prava na obrazloženu odluku. Po apelantovom mišljenju, Apelacioni sud u obrazloženjima osporenih presuda pogrešno zaključuje da ugovor o osiguranju stvara prava i obaveze samo za ugovorne strane, a da se na treće osobe njegovo djejstvo ne proteže. Dalje je, po apelantovom mišljenju, Apelacioni sud pogrešno ocijenio policu osiguranja izvodeći zaključak da je i njen pravni učinak ograničen samo na ugovorne strane, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se njeno djejstvo protegne i na treće osobe, odnosno na apelanta. Također, smatra da Apelacioni sud na pogrešan način tumači međunarodni tovarni list „Incoterms“ pravila i klauzulu „CIP“ na način da je apelant kao prodavac bio dužan ugovoriti osiguranje i platiti premiju osiguranja za rizike kupca od gubitka ili oštećenja robe za sve vrijeme trajanja prevoza. Navodi da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je umješač kao prevoznik odgovoran za uništenje robe, da je roba bila apelantovo vlasništvo i da je vrijednost robe iznosila 68.320,88 eura. Dakle, po apelantovom mišljenju, nesporna je odgovornost umješača za nastalu štetu koji je potpisivanjem polise osiguranja osigurao svoju prevozničku odgovornost kod tuženog, odnosno pošiljke svih vrsta robe koje prevozi prevoznik, i to na sumu osiguranja od 100.00,00 KM, pa postoji i odgovornost tuženog s obzirom na to da je nastupio osigurani slučaj. Apelant iznosi da su tuženi i umješač (prevoznik) solidarno odgovorni za naknadu pretrpljene štete, te da apelant ima pravo da ih tuži i odvojeno i zajedno. Ukazuje da je nad prevoznikom otvoren stečajni postupak, te da nema dovoljno imovine iz koje bi se apelant mogao naplatiti od prevoznika, pa je i to okolnost koja ukazuje na opravdanost utuženja osiguravajućeg društva i na osnovanost postavljenog zahtjeva. Apelant smatra da je odluka i o troškovima postupka, također, proizvoljna.
b) Odgovor na apelaciju
22. Apelacioni sud je naveo da osporenim odlukama drugostepenog suda i revizijskog vijeća Apelacionog suda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 897.
Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da, na načeli-ma uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika (osiguravač), a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.
Član 919.
(1)Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.
(2)Ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguračeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.
(3)Ako iznos osiguravačeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtjev ovlašćenog lica isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma.
Član 940.
(1)U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtjeva njenu naknadu.
(2)Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.
Član 941.
(1)U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.
(2)Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja, te je svaka docnija promjena u pravima osiguranika, prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.
24. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („ Službeni glasnik BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 116.
(1) Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.
(2)Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 119. stav 2.
(2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 130. stav 2.
(2)Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 002227 14 Rev od 11. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
35. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koju je potraživao od tuženog zbog uništenja robe prilikom prevoza do kupca u Grčkoj. Pri tome Ustavni sud zapaža da je tuženi osiguravajuće društvo kod koga je osiguran umješač (prevoznik) za slušaj nastupanja štetnog događaja, a koji je prevozio apelantovu robu u Grčku. Apelant smatra da naknadu štete može tražiti i od tuženog i od umješača, te da su oni solidarno odgovorni za pričinjenu štetu apelantu. S tim u vezi, a imajući u vidu ove apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da je apelant pred redovnim sudovima vodio identičan postupak za naknadu štete protiv umješača u kojem je apelant uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, te je umješač obavezan da apelantu naknadi štetu u iznosu od 68.320,88 eura, odnosno 132.955,92 KM, a koliko je procijenjena šteta koju je apelant pretrpio uslijed požara i oštećenja njegove robe. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira naplatu takve štete od umješača budući da se on nalazi u stečaju zbog čega navedeno opravdava njegov zahtjev za naplatu štete od tuženog.
36. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali veoma jasno i detaljno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete od tuženog. Naime, u obrazloženju svojih presuda redovni sudovi su veoma jasno obrazložili zbog čega polisa osiguranja i ugovor o osiguranju, zaključeni između tuženog i umješača, imaju samo djejstvo između njih kao ugovornih strana (osiguravača i osiguranika). Pri tome je drugostepeni sud u osporenoj odluci objasnio, a što je prihvatilo reviziono vijeće Apelacionog suda, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoje izuzeci zbog kojih bi se djejstvo predmetnog ugovora o osiguranju i polise osiguranja proteglo na treća lica, odnosno apelanta u konkretnom slučaju. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporene presude redovnih sudova ni u kom slučaju nisu dovedene u pitanje apelantovim navodima iz apelacije, budući da u njihovom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi (žalbeno i revizijsko vijeće Apelacionog suda) za svoje zaključke o tome zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev dali veoma jasno i precizno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova zadovoljavaju princip obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku u kojem je imao pomoć stručne osobe - advokata, te da je u toku cijelog postupka imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima tužene strane o čemu su redovni sudovi u osporenim presudama dali svoje zaključke za koje Ustavni sud smatra da nisu proizvoljni, kao i da izjavljuje pravne lijekove a što je i činio podnošenjem revizije protiv drugostepene presude (revizija). Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu.
38. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka koju je drugostepeni sud donio uz primjenu relevantnih odredaba ZPP o čemu je dao veoma detaljno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni odredaba ZPP o troškovima postupka.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi o kršenju ovog prava isti kao i njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.
42. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelantovi navodi o kršenju tog prava identični kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman