Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-781/17 (E. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-781/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-781/17, rješavajući apelaciju Edine Mehmedalić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Edina Mehmedalić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 038127 16 Gž 2 od 19. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Mehmedalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Christian Oršolić, advokat iz Orašja, podnijela je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 038127 16 Gž 2 od 19. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da tužitelj (A. B.) ima pravo služnosti puta za prolaz i provoz preko cijele poslužne apelantičine parcele (bliže opisane u izreci prvostepene presude) a radi dolaska do povlasne parcele tužitelja, te je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se premjesti faktičko pravo služnosti (na način bliže opisan u izreci prvostepene presude).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, jer iz dokaza izvedenih u toku prvostepenog postupka proističe da je tužitelj stekao pravo služnosti. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da je na osnovu izvedenih dokaza tužitelja, prvostepeni sud utvrdio da tužitelj koristi za prolaz i prevoz sporni put do svoje povlasne parcele još od smrti svoga oca, od 9. novembra 1987. godine, a koji je i on prethodno koristio. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud nadalje utvrdio da se ni apelantičin prednik, kao ni ona nisu tome protivili, već je apelantičin prednik, njen otac dao svoju pismenu saglasnost za korištenje tog puta kao prilaznog puta parceli tužitelja, a koji je ujedno i prilazni put apelantičinoj parceli, kada je tužitelj vršio legalizaciju svog stambenog objekta. Kantonalni sud je konstatovao da je na navedena činjenična utvrđenja prvostepeni sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja pravilno primijenio član 210 stav. 1 Zakona o stvarnim pravima (u daljem tekstu: ZOSP) kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, jer iz činjeničnih utvrđenja proističe da je ispunio zakonom propisane uslove iz navedenog člana (istim je propisano da se stvarna služnost osniva na osnovu zakona dosjelošću, ako je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio). Kantonalni sud je zaključio da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala postojanje razloga za premještanje služnosti, jer njen iskaz, da joj tužitelj onemogućava prilaz njenim nekretninama, nije potvrđen niti jednim dokazom. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala ni da nudi ovlašteniku podjednako prikladno mjesto, iz razloga što je sporni put već kategorisan kao prilazni put, a na licu mjesta nasut i nabijen šljunkom i služi kao pristupni put i za apelantičine parcele, a ta parcela (put) njoj ne služi za bilo kakve druge potrebe, niti prolazi kroz njeno dvorište, niti kraj njenih građevinskih objekata ili pak preko obradive površine i da bi svako pomjeranje tog puta predstavljalo veću štetu i za povlasno i za poslužno dobro. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica, shodno odredbi člana 221. ZOSP, morala dokazati da se služnost izvršava samo na jednom dijelu poslužne stvari, a izvršavanje služnosti na tom dijelu je vlasniku naročito teško, a osim toga je trebala dokazati i da nudi ovlašteniku podjednako prikladno mjesto, a te činjenice nije dokazala u toku prvostepenog postupka. Osim toga Kantonalni sud je istakao da smatra, da je protivtužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što apelantica ne traži premještanje služnosti ovlaštenika na drugo mjesto istog poslužnog dobra, već na mjesto koje nije na poslužnom dobru, jer kod premještanja služnosti, prema odredbi člana 221. ZOSP, a koja predstavlja restrikciju u vršenju prava služnosti, premještaj se odnosi na isto poslužno dobro, a ne na neko drugo dobro vlasnika poslužnog dobra.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljnog tumačenja i primjene odredbi ZOSP-a na štetu apelantice, s obzirom da u osporenim odlukama ne postoji jasno i argumentovano obrazloženje za sporne odluke suda, posebno imajući u vidu sadržaj dokaza i činjenica utvrđenih istim.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljna osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman