Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3801/15 (A. V.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3801/15

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3801/15, rješavajući apelaciju Alije Velagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Alije Velagića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 007537 15 Gž 2 od 15. maja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Aliji Velagiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Aliji Velagiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Velagića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 007537 15 Gž 2 od 15. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 007537 13 P 2 od 1. augusta 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Alija Velagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Mile Kovačević i Marica Đukanović“ iz Gradiške, podnio je 30. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 007537 15 Gž 2 od 15. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 007537 13 P 2 od 1. augusta 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 30. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. aprila 2017. godine, dok su Osnovni sud i Pravobranilaštvo odgovore na apelaciju dostavili 6. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 21. marta 2002. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), radi povrata vozila – kamiona (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) ili isplate njegove protivvrijednosti. U tužbi je naveo da mu je 22. augusta 1992. godine predmetno vozilo oduzeto za potrebe Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), a što je evidentirano zapisnikom o primopredaji predmetnog vozila. Dalje je naveo da mu nije poznato gdje se vozilo nalazi i u kakvom je stanju, te da mu ono nije vraćeno, zbog čega se pismenim zahtjevom obraćao tuženoj, od koje nije dobio nikakav odgovor niti bilo kakvu obavijest.

6. Presudom Osnovnog suda broj P-156/02 od 2. augusta 2004. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev za povrat predmetnog vozila, a odbijen njegov zahtjev za isplatu protivvrijednosti predmetnog vozila.

7. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1892/04 od 13. augusta 2009. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda ukinuta, te predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje.

8. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 007537 02 P od 8. juna 2012. godine obavezana je tužena da apelantu vrati predmetno vozilo.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 P 007537 12 Gž od 25. februara 2013. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda ukinuta, te predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje.

10. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 007537 13 P2 od 1. augusta 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.

11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant vlasnik predmetnog vozila, koje je u augustu 1992. godine mobilizirano za potrebe VRS i da je 1997. godine predato u robne rezerve Republike Srpske u neispravnom stanju. Potom je Osnovni sud naveo da na osnovu svih dokaza nalazi da apelantov tužbeni zahtjev za predaju predmetnog vozila, odnosno naknadu štete nije osnovan zbog toga što apelant kao vlasnik stvari nije dokazao da se predmetno vozilo nalazi u državini kod tužene, a ti uvjeti propisani su odredbom člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je apelant, saslušan u svojstvu parnične stranke, potvrdio da je predmetno vozilo tokom 2003. godine uočio na putu (Dubica – Prijedor), ali da ne zna kod koga i u čijoj državini. Kako se predmetno vozilo ne nalazi u posjedu tužene, Osnovni sud je istakao da je osnovan prigovor pasivne legitimacije koji je ona istakla.

12. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva (radi naknade štete), Osnovni sud je, prije svega, istakao da nije prihvatio nalaz vještaka mašinske struke Nikole Stupara od 3. septembra 2003. godine, koji je pročitao apelantov punomoćnik, jer od navedenog perioda (2003. godine) taj vještak nije pristupio ni jednom od zakazanih ročišta, niti je bio na dostupnoj adresi, zbog čega je predloženo vještačenje vještaka saobraćajne struke. Zbog toga, predloženo je drugo vještačenje vještaka saobraćajne struke, ali kako apelant nije uplatio troškove na ime tog vještačenja, Osnovni sud je naveo da taj dokaz nije ni izveden. Stoga je Osnovni sud naveo da apelant nije dokazao visinu štete jer nalaz prema kojem je tužbeni zahtjev usklađen sud nije prihvatio zbog navedenih razloga. Pri tome je Osnovni sud naveo da se ni apelant, iako je sam predlagao novo vještačenje iz saobraćajne struke, nije pojavio ni na jednom od zakazanih ročišta nakon 2004. godine, niti je sudu dokazao opravdano neizvođenje navedenog dokaza.

13. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da apelant nema pravo na vraćanje predmetnog vozila jer nije dokazao da je ono u državini tužene, već samo da je vlasnik predmetnog vozila. Također, nema pravo ni na naknadu štete jer svojim pasivnim ponašanjem nije dokazao osnovanost ni visinu zahtjeva za naknadu štete. Dakle, Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 127. stav 1. ZSP u vezi s odredbom člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), slijedom čega je taj sud odlučio kao u dispozitivu presude.

14. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 007537 15 Gž 2 od 15. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenim zahtjevima.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u vrijeme kada je predmetno vozilo predano Republičkoj direkciji za robne rezerve (1997. godine) bio na snazi Zakon o ministarstvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/97; kasnije izmjene br. 10/98, 18/99 i 15/00). Prema odredbi člana 2. navedenog zakona, republički organi uprave i republičke upravne organizacije vrše upravne, stručne i druge poslove iz okvira prava i dužnosti Republike Srpske za oblasti za koje su osnovani, ako pojedini od tih poslova nisu zakonom, kao javno ovlaštenje, povjereni preduzećima, ustanovama i drugim pravnim licima. Prema odredbi člana 27. navedenog zakona, Republička direkcija za robne rezerve je republička upravna organizacija. Republičke upravne organizacije saglasno odredbi čl. 2. i 5. navedenog zakona imaju svojstvo pravnog lica. Odredbom člana 53. Zakona o Republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08, 11/09, 74/10, 24/12 i 121/12) propisano je da Republička direkcija za robne rezerve obavlja stručne i druge poslove koji se odnose na: formiranje, razmještaj, nabavljanje, čuvanje i korištenje republičkih robnih rezervi, preduzimanje mjera radi intervencija na tržištu, programiranje i preduzimanje mjera za izgradnju skladišnog prostora za smještaj i čuvanje republičkih robnih rezervi, saradnju s organima za robne rezerve u jedinicama lokalne samouprave i preduzeća, upravljanje robom oduzetom u postupku inspekcijskog tržišnog nadzora, predlaganje Vladi donošenja strateških odluka u oblasti robnih rezervi i akcionih planova za njihovu realizaciju, predlaganje odluka u vezi s izgradnjom novih skladišnih prostora i promjenom strukture, zaključivanje ugovora o poslovima robnog prometa i drugih ugovora, na način i pod uvjetima koji su predviđeni za preduzeća, ako zakonom nije drugačije određeno i druge poslove u skladu sa zakonom (stav 1). Republička direkcija za robne rezerve ima svojstvo pravnog lica (stav 2. člana 53. Zakona o Republičkoj upravi). Republička direkcija za robne rezerve je u sastavu Ministarstva trgovine i turizma, prema odredbi stava 3. člana

53. Zakona o Republičkoj upravi.

16. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da iz navedenih odredaba Zakona o Republičkoj upravi proizlazi da Republička direkcija za robne rezerve ima svojstvo pravnog lica. Pravna lica su subjekti prava, samostalni nosioci prava i obaveze, te imaju stranačku sposobnost u smislu odredbe člana 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prema odredbi člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe i koji se primjenjuje u ovom postupku u smislu odredbe člana

356. ZSP, vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povrat individualno određene stvari (stav 1). Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2). Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva (stav 3). Iste uvjete zahtijeva i odredba člana 127. ZSP. Dakle, apelant je u parnici za predaju u posjed stvari dužan dokazati pored toga da je stvar u njegovom vlasništvu i identitet stvari, te da se stvar nalazi u državini tužene. U konkretnom slučaju predmetna stvar (vozilo) nije u državini tužene, odnosno organa državne uprave nadležnog za poslove odbrane, već ju je taj organ predao Republičkoj direkciji za robne rezerve, koja je samostalni pravni subjekt jer ima svojstvo pravnog lica. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti da se udovolji apelantovom zahtjevu za predaju u posjed stvari.

17. Nadalje je Okružni sud istakao da je apelant uz primarno postavljeni zahtjev za predaju u posjed stvari izvršio kumulaciju zahtjeva u smislu odredbe člana 55. stav 4. ZPP, te postavio i supsidijarni zahtjev kojim je tražio isplatu protivvrijednosti stvari iz osnova naknade materijalne štete. Prema Uredbi za provođenje materijalne obaveze za potrebe odbrane („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 9/92; u daljnjem tekstu: Uredba), evidenciju, preuzimanje i vraćanje materijalnih sredstava za potrebe odbrane vršili su organi državne uprave nadležni za poslove odbrane u republici, oblasti, općini i gradu (nadležni organi), a saglasno čl. 2, 5. i 7. Uredbe. Prema podacima Ministarstva odbrane sekretarijata Banja Luka, Odsjek Gradiška, predmetno vozilo je predano u robne rezerve u neispravnom stanju. Prema sadržaju navedene Uredbe, predmetno vozilo je moralo biti predano apelantu. Zbog toga bi tužena bila odgovorna za predmetnu štetu apelantu u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, prema kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija. Prema odredbi člana 189. stav 2. navedenog zakona, visina materijalne štete utvrđuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon naređuje što drugo. Nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke Nikole Stupara od 3. septembra 2003. godine sadrži izjašnjenje vještaka o visini materijalne štete prema cijenama u vrijeme sačinjavanja tog nalaza (3. septembar 2003. godine), odnosno prema katalogu cijena motornih vozila broj 2/2001 koji se u to vrijeme primjenjivao. Budući da nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke nije prihvatljiv u smislu navedene odredbe materijalnog prava (član 189. stav 2. ZOO-a), Okružni sud je naveo da proizlazi pravilnim stav prvostepenog suda da apelant u ovom postupku u smislu odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP nije dokazao visinu predmetne štete. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepena odluka i o apelantovom zahtjevu za naknadu materijalne štete zasnovana na pravilnoj primjeni prava, tj. odredbi člana 189. stav 2. ZOO-a i člana 126. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant navodi da je pogrešan stav redovnih sudova da on nije dokazao da se predmetno vozilo nalazi kod tužene. S tim u vezi, apelant ističe da je dokazao da je predmetno vozilo njegovo vlasništvo, odnosno da ga je tužena oduzela apelantu. Apelant ističe da je predmetno vozilo, iako predano u državinu robne rezerve, u državini tužene jer se radi o robnim rezervama tužene. Također navodi da je pored vlasništva nad predmetnim vozilom vještačenjem dokazao i njegovu vrijednost. Slijedom toga, apelant ističe da je prema svim zakonskim osnovama osnovan njegov tužbeni zahtjev, te da osporene odluke nisu pravilne. Pri tome, apelant ukazuje na dužinu trajanja postupka. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da poništi osporene odluke i da mu se isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade za dugotrajnost vođenja postupka.

b)Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj osporenoj odluci, te da smatra da tom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je naveo da je taj sud apelantovu tužbu zaprimio 21. marta 2002. godine, a da je presudu donio 2. augusta 2014. godine, te da smatra da to nije nerazumno dug period. Potom je Osnovni sud opisao hronologiju postupka, navodeći da je taj sud postupao ažurno i da je sve preduzimao da predmet riješi što prije. Drugostepeni sud je nekoliko puta ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje, odnosno nije se odlučio za zakonom predviđenu mogućnost da zakaže raspravu s ciljem ažurnog rješavanja predmeta. Nadalje je Osnovni sud naveo da smatra da je predmetna apelacija nedopuštena u dijelu koji se odnosi na činjenično stanje i kvalitet zaključaka tog suda u pogledu procjene dokaza. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.

21. Pravobranilaštvo je navelo da su apelacionim navodima samo paušalno spomenuti razlozi, odnosno povrede prava, a da navodima apelacije takve povrede nisu obrazložene, a niti su osnovane, dok je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Shodno navedenom, predloženo je da Ustavni sud odbije apelaciju i potvrdi stavove redovnih sudova iz osporenih odluka. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 17/93 do 74/04) relevantne odredbe glase: Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 185. stav 3.

3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Član 189. stav 2.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

23. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) relevantni dio glasi:

Član 127. stav 1.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončaće se po odredbama tih propisa.

24. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 37. st. 1. i 2.

(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari je osporena drugostepena presuda Okružnog suda broj 72 0 P 007537 15 Gž 2 od 15. maja 2015. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 10. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. jula 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

33. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 21. marta 2002. godine, a da je postupak okončan osporenom drugostepenom odlukom Okružnog suda od 15. maja 2015. godine. Dakle, cjelokupan postupak je trajao nešto duže od 13 godina. U tom periodu predmet je odlukama Okružnog suda u dva navrata vraćan na ponovno suđenje (rješenjima od 13. augusta 2009. godine i 25. februara 2013. godine). Prvostepeni sud je u predmetnoj pravnoj stvari donio ukupno tri meritorne odluke (presude od 2. augusta 2004. godine, 8. juna 2012. godine i 1. augusta 2014. godine), dok je Okružni sud donio jednu meritornu odluku (presudu od 15. maja 2015. godine). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je najduži period neaktivnosti od oko pet godina u predmetnom postupku postojao pred Okružnim sudom (od 2. augusta 2004. godine do 13. augusta 2009. godine).

34. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojim odlukama broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2611/15 od 10. maja 2017. godine, st. 38-44 i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupno na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U Odluci broj AP 2611/15, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“. Također, u Odluci broj AP 3283/16 Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna s ustavnim pravom na pravično suđenje.

36. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz odluka AP 2611/15 i AP 3283/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća na to da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranim odlukama br. AP 2611/15 i AP 3283/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen postupak, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava

40. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština apelantovog (glavnog) tužbenog zahtjeva bio zahtjev da se tužena obaveže da mu vrati predmetno vozilo koje mu je oduzeto (mobilizirano) 1992. godine za potrebe vojske, a koje je 1997. godine predato Republičkoj direkciji za robne rezerve (prema utvrđenom činjeničnom stanju u okviru redovnih sudova).

43. Osim glavnog tužbenog zahtjeva, apelant je postavio i supsidijarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena, uslijed nemogućnosti da mu vrati predmetno vozilo, naknadi štetu u vidu protivvrijednosti predmetnog vozila.

44. U predmetnom postupku odbijeni su i glavni i supsidijarni tužbeni zahtjev.

45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev zaključili da apelant jeste vlasnik predmetnog vozila, ali da nije izvedenim dokazima dokazao (primjenom odredbi čl. 7, 123. i 126. ZPP) da se ono nalazi u državini tužene (član 37. ZOVPO-a, odnosno član 127. stav 1. ZSP), odnosno njenog organa (član 172. stav

1. ZOO-a), budući da Republička direkcija za robne rezerve (kojoj je predmetno vozilo predato 1997. godine) ima svojstvo pravnog lica, odnosno subjekta prava kao samostalnog nosioca prava i obaveza.

46. U odnosu na supsidijarni tužbeni zahtjev, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je, prema podacima Ministarstva odbrane sekretarijata Banja Luka, Odsjek Gradiška, predmetno vozilo predano u robne rezerve u neispravnom stanju, a u smislu Uredbe predmetno vozilo je moralo biti predano apelantu. S tim u vezi bi tužena bila odgovorna za predmetnu štetu apelantu u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelant nije dokazao visinu štete. Prvostepeni sud je nedokazanost visine štete argumentirao time da nije prihvatio navedeni nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke iz 2003. godine zbog činjenice da se navedeni vještak nije nikada odazvao sudu, odnosno pristupio ni na jedno zakazano ročište, niti je bio na dostupnoj adresi, uslijed čega je predloženo novo vještačenje iz saobraćajne struke, a taj dokaz nikada nije izveden jer apelant kao predlagač nije predujmio troškove novog vještačenja. Dakle, prema ocjeni Osnovnog suda, visina štete u konkretnom slučaju je ostala nedokazana kako zbog nedostupnosti vještaka mašinske struke (kojeg je predložio apelant) da se pojavi pred sudom tako i uslijed apelantove neaktivnosti u pogledu predloženog novog vještačenja. Na drugoj strani, prema pravnom shvatanju Okružnog suda, navedeni nalaz vještaka mašinske struke iz 2003. godine, koji je sačinjen prema katalogu cijena motornih vozila broj 2/2001 koji se u to vrijeme primjenjivao, nije prihvatljiv u smislu odredbe člana 189. stav 2. ZOO-a, imajući u vidu vrijeme kada je sačinjen i vrijeme donošenja prvostepene presude (1. august 2014. godine).

47. Ustavni sud podsjeća da se šteta procjenjuje po vrijednosti u momentu presuđenja (član 189. stav 2. ZOO-a). Pri određivanju visine naknade materijalne štete u novcu, prema cijenama koje postoje u vrijeme donošenja sudske odluke, irelevantno je jesu li cijene više ili niže u odnosu na one koje su postojale u momentu prouzrokovanja štete. Pod cijenama se, u smislu navedene zakonske odredbe, podrazumijevaju tekuće cijene kojima se uspostavlja pravična naknada za oštećenog s ciljem njegovog potpunog obeštećenja, odnosno dovođenja u stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje (čl. 185. i 190. ZOO-a). S obzirom na navedeno, a kako je redovni sud u dokaznom postupku vezan prijedlozima stranaka i ne može po službenoj dužnosti da utvrđuje činjenice i izvodi dokaze (član 147. ZPP), Ustavni sud zapaža da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja imao obavezu da, pored nespornog postojanja štete, dokaže i samu njenu visinu u vrijeme donošenja prvostepene sudske odluke (1. august 2014. godine), a što je on propustio učiniti svojim pasivnim držanjem, tj. time što nije predujmio troškove sudskog vještačenja vještaka saobraćajne struke kojeg je sam predložio.

48. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja osporene drugostepene presude Okružnog suda trajao nešto duže od 13 godina, a taj period se može staviti na teret Osnovnom sudu i Okružnom sudu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3801/15 (A. V.) | Sudska praksa | Aktio