Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-796/15 („MI-AUTO AGRAM“ d.o.o. Zagreb)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-796/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 796/15, rješavajući apelaciju „MI-AUTO AGRAM“ d.o.o. Zagreb, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. rujna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „MI-AUTO AGRAM“ d.o.o. Zagreb izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 045092 12 Rev od 13. studenog 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 045092 11 Pž od 11. rujna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 045092 08 Ps od 2. ožujka 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „MI-AUTO AGRAM“ d.o.o. Zagreb (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnio je 19. veljače 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 045092 12 Rev od 13. studenog 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 045092 11 Pž od 11. rujna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 045092 08 Ps od 2. ožujka 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Bosna sunce osiguranja“ - Podružnica Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. svibnja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 30. svibnja do 5. lipnja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom od 8. veljače 2008. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog radi naknade štete i isplate naknade osiguranog slučaja.
6. Općinski sud je po provedenom postupku donio Presudu broj 65 0 Ps 045092 08 Ps od 2. ožujka 2011. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime materijalne štete isplati iznos od 790.599,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja zahtjeva 15. studenog 2007. godine do konačne isplate.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u činjeničnim navodima tužbe istaknuo da se 25. listopada 2007. godine u mjestu Stokanići, općina Kneževo, RS, dogodila prometna nezgoda u kojoj je, u automobilu kojim je prevožena, izgorjela njegova roba koja je bila osigurana od odgovornosti prijevoznika (vozara) kod tuženog s početkom osiguranja 22. listopada 2007. godine i trajanjem do 26. listopada 2007. godine. Kako je tuženi odbio postupiti po apelantovom pismenom zahtjevu od 15. studenog 2007. godine i isplatiti mu materijalnu štetu, apelant je zatražio da se taj zahtjev raspravi u sudskom postupku i da se u konačnici udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
8. Tuženi je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ukazujući da se nezgoda nije mogla dogoditi na način kako je opisano u tužbi. Istaknuta je i činjenica da je PU Kneževo, na čijem se teritoriju dogodio štetni događaj, Okružnom tužiteljstvu podnijela kaznenu prijavu protiv prijevoznika (I. J. i M. M.) zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinjeno kazneno djelo osiguraničke prijevare iz članka 241. stavak 1. Kaznenog zakona RS. Također je kao paušalna i ničim dokazana osporena visina postavljenog tužbenog zahtjeva.
9. Tijekom postupka su provedeni dokazi koje su predložile obje parnične stranke, između ostalog, uvidom i čitanjem opsežne pismene dokumentacije na okolnost prometne nezgode u kojoj je izgorjela apelantova roba, police osiguranja, vještačenja po vještacima za oblast zaštite od požara, te saslušanjem svjedoka na sporne okolnosti. U svezi s tim, Općinski sud je naglasio da je među parničnim strankama bilo sporno na koji način je došlo do požara na kombi vozilu kojim je prevožena apelantova roba i je li se dogodio osigurani rizik zbog kojeg bi tuženi kao osiguravač bio u obvezi nadoknaditi štetu na osiguranoj robi. Iz izvedenih materijalnih dokaza, kako je dalje obrazloženo, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi na koji način je došlo do zapaljenja vozila jer prilikom očevida na mjestu događaja nisu provedene radnje, niti su uzeti uzorci na temelju kojih bi se ta činjenica mogla sa sigurnošću utvrditi. Zbog toga je proveden dokaz vještačenjem po vještacima iz oblasti zaštite od požara koji su po prijedlogu parničnih stranaka saslušani i u svojstvu svjedoka, te je uz ove proveden dokaz vještačenjem od strane Instituta zaštite na radu i zaštite od požara Sveučilišta u Sarajevu i pojašnjenja predstavnika Instituta na ročištu na okolnost je li do požara na vozilu moglo doći uslijed udara u stijenu i, ako jeste, je li se požar mogao proširiti na cijelo vozilo. Općinski sud je nadalje u obrazloženju naglasio da niti jedan nalaz i mišljenje nisu utemeljeni na materijalnim dokazima zato što je evidentno da su materijalni dokazi (kombi i roba) sklonjeni s mjesta događaja i uništeni, pa je obveza suda u takvoj situaciji bila osloniti se na teorijske pretpostavke vještaka - svjedoka i metodom komparacije i eliminacije doći do zaključka kako je požar mogao nastati, odnosno kako nije mogao biti spriječen. U tom smislu je napomenuto da nijedan od vještaka - svjedoka nije mogao potvrditi ili isključiti mogućnost da je do požara moglo doći uslijed udara vozila u stijenu, pa su s tog aspekta cijenjeni drugi materijalni dokazi, između ostalog fotodokumentacija koju je sačinila policija prilikom očevida na mjestu događaja, iskazi policijskih službenika i vatrogasaca koji su bili na mjestu događaja, iskazi ostalih svjedoka-autoprijevoznika koje je angažirao apelant, te je u tom smislu izveden zaključak da su iskazi policijskih službenika i vatrogasaca objektivni i u bitnim dijelovima identični, a iskazi autoprijevoznika kontradiktorni ovim prvim, subjektivni i pristrani, naročito u dijelu koji se tiče okolnosti pomicanja vozila s mjesta događaja. Naime, analizirajući iskaze autoprijevoznika, prvostupanjski sud je zaključio da su njihove radnje koje su poduzimali nakon prometne nezgode dovele do pogrešno izvršenog očevida, što je dovelo do uništavanja materijalnih tragova, nepravodobnog obavještavanja osiguravatelja (tuženog) o štetnom događaju, što ga je onemogućilo izvršiti pregled vozila i robe, i analogno tome procjenu štete i, najzad, do uništavanja vozila i svih tragova u vozilu i robi. Razloge za takvo ponašanje sud nije mogao pripisati neznanju i nesnalaženju navedenih osoba prilikom štetnog događaja, naročito pri činjenici da je apelant prilikom prijevoza robe zaključio policu osiguranja, na temelju čega se može izvesti zaključak da je bio savjestan u trenutku kada je robu trebalo osigurati, zbog čega se ponašanje njegovog prokuriste nakon štetnog događaja ne može kvalificirati kao neznanje, posebno kada se ima u vidu vrijednost robe.
10. Imajući u vidu nespornu činjenicu prema kojoj je apelant s tuženim zaključio policu osiguranja odgovornosti vozara, Općinski sud je zaključio da navedena polica nije zaključena u skladu s općim uvjetima za osiguranje od odgovornosti cestovnog vozara za štete na robi koju prevozi zato što se navedeno osiguranje zaključuje između prijevoznika i osiguravajuće kuće i pokriva odgovornost vozara, odnosno njegovu djelatnost. U konkretnom slučaju apelant je bio vlasnik robe, ali ne istodobno i prijevoznik, pa je sud navedenu policu osiguranja, bez obzira na njezin naziv tretirao kao policu osiguranja robe u prijevozu, posebno zato što je u polici navedena fakturirana vrijednost robe, što je također u koliziji s osiguranjem vozila. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, prilikom ocjene utemeljenosti tužbenog zahtjeva, sud nije posebno analizirao nastanak i posljedice prometne nezgode iz naprijed navedenih razloga, već je pozornost usmjerio na događaje koji su uslijedili nakon nezgode, tj. postupke apelanta i njegovog prokuriste, koji su potkrijepljeni izjavama službenika policije danih u prostorijama PU Kneževo i pred sudom, a to u konačnici upućuje na zaključak da apelantov prokurist nije postupao u skladu sa čl. 19. i 20. Općih uvjeta za osiguranje robe u kopnenom prijevozu, odnosno u skladu s odredbom članka 917. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Propustom apelantovog prokuriste da nakon prometne nezgode prijavi policiji da se u vozilu nalazila roba velike vrijednosti, zbog čega je navedena nezgoda tretirana kao nezgoda s materijalnom štetom i zbog čega nije angažiran vještak protupožarne zaštite, niti je o navedenom događaju obaviješten tužitelj, što je rezultiralo uništavanjem tragova i nemogućnošću kompletiranja zahtjeva za naknadu štete, dovelo je, prema mišljenju Općinskog suda, do činjeničnog stanja iz kojeg je proizašao zaključak da tužbeni zahtjev nije utemeljen. Navedeno je da apelant u postupku nije dokazao osnovu, niti je opravdao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je odluka donesena primjenom odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, kako je napomenuto, s obzirom da je do štete na apelantovoj robi došlo tijekom prijevoza od strane angažiranog prijevoznika, apelant ima pravo da u skladu s odredbom članka 671. ZOO od njega zahtijeva naknadu u visini tržišne cijene pošiljke u vrijeme i mjestu predaje na prijevoz.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 045092 11 Pž od 11. rujna 2012. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. Nakon što je prvostupanjsku presudu ispitao u granicama prizivnih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je ocijenio da priziv nije utemeljen. U svezi s tim je ukratko iznijet sadržaj činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku, te je, nasuprot prizivnim tvrdnjama, zaključeno da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio. S tog aspekta je ponovljena nesporna činjenica iz koje proizlazi da je apelant s tuženim zaključio ugovor o osiguranju odgovornosti vozara za robu primljenu na prijevoz od svih rizika s limitom pokrića od 404.192,00 eura u trajanju od 22. do 26. listopada 2007. godine po polici osiguranja. Imajući u vidu da je iz dokaznog prvostupanjskog postupka utvrđeno činjenično stanje prema kojem štetni događaj, dakle izgaranje vozila i robe nije prijavljen osiguravatelju (tuženom) odmah, pa ni u roku od tri dana kako je propisano u odredbi članka 917. ZOO (šteta nastala 25. listopada 2007. godine, a tuženi je obavještenje primio 15. studenog 2007. godine), da je dva dana nakon nezgode apelantov prokurista angažirao šlep službu radi uklanjanja vozila iako je mogao tražiti izuzimanje tragova nezgode i osiguranje mjesta događaja radi utvrđivanja činjenica i o uzroku i o visini štete, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev odbio.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 045092 12 Rev od 13. studenog 2014. godine apelantovu reviziju protiv drugostupanjske presude odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju je u sadržajnom smislu ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku, kao i zaključci drugostupanjskog suda u odnosu na prizivne navode, nakon čega je Vrhovni sud ocijenio da je neprihvatljiv apelantov prigovor koji se tiče ocjene dokaza i zaključaka koji su izvedeni primjenom načela slobodne ocjene dokaza. U svezi s tim je u obrazloženju presude navedeno da je apelant u reviziji sam analizirao i izvodio zaključke o provedenim dokazima suprotstavljajući ih ocjeni i zaključcima koje je dao sud, što je suprotno odredbi članka 240. stavak 2. ZPP, prema kojoj se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ocjena učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu odredbe članka 8. ZPP, već primjenu materijalnog prava, pa je u svezi s tim zaključeno da nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP. Potom je ponovljen predmet spora, pa je u tom smislu, za razliku od nižestupanjskih sudova koji su zauzeli stajalište da je tužbeni zahtjev neutemeljen jer apelant tuženom nije pravodobno prijavio štetu, zauzeo stajalište da tuženi apelantu nije dužan nadoknaditi štetu kada šteta zbog požara u kome su izgorjeli vozilo i apelantova roba nije nastala kao posljedica prometne nezgode, već požara. Naime, Vrhovni sud smatra da utvrđene okolnosti slučaja ukazuju da požar na vozilu u kojem je prevožena apelantova roba nije nastao uslijed udara vozila u stijenu pored puta i da se ta okolnost može podvesti pod isključene rizike jer osiguravatelj, konkretno tuženi, u tom slučaju ne nadoknađuje štetu (članak 3. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti cestovnog vozara za štete na robi koje pruža „Bosna sunce osiguranje“). Iz navedenih razloga apelantova revizija je odbijena primjenom članka 248. ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u svezi s ocjenom dokaza koja je, prema njegovom mišljenju, u okolnostima konkretnog slučaja bila potpuno pogrešna i nepravilna. U svezi s tim je naglasio da su redovni sudovi u tom smislu imali različita stajališta, ali su ipak zauzeli jedinstveno stajalište, po njegovoj ocjeni pogrešno, prema kojem mu bez obzira na policu osiguranja ne pripada pravo naplatiti materijalnu štetu za osigurani slučaj koji se dogodio jer je osigurana roba uništena u požaru, a ne u prometnoj nezgodi. Naročito ukazuje na stajalište Vrhovnog suda prema kojem nije bitno na koji način je nastao požar na vozilu u kojem je uništena njegova roba, već je kao bitnu činjenicu, koja se razlikuje od nižestupanjskih sudova, naglasio da šteta nije nastala prilikom prometne nezgode u okviru osiguranog slučaja, već je nastala uslijed požara, te da stoga tuženi nije odgovoran. Apelant smatra da je, suprotno ovakvom stajalištu, upravo uništenjem robe zbog požara nakon prometnog udesa nastupio osigurani slučaj i da je stoga tuženi dužan nadoknaditi mu materijalnu štetu. Osim toga, smatra da tuženi nije dokazao, iako je bio u obvezi, da je šteta radi naplate osiguranog slučaja izazvana apelantovim namjernim radnjama.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je ostao pri razlozima danim u obrazloženju presude, te suprotno apelantovom stajalištu smatra da je osporena presuda pravilna i zakonita i da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.
15. Kantonalni sud je naveo da je apelacija podnesena protiv konačne presude Vrhovnog suda, te da nema ovlasti izjašnjavati se na okolnost konačne, apelacijom osporene presude.
16. Općinski sud smatra da navodi apelacije ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na koja se apelant pozvao jer su sve radnje u postupku provedene u smislu relevantnih procesnih normi, a po okončanju dokaznog postupka je primijenjeno materijalno pravo, čiju su pravilnost potvrdili sudovi u prizivnom i revizijskom postupku.
17. Tuženi je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbaci ili odbije jer ne sadrži određen zahtjev, niti se iz navoda apelacije može zaključiti u čemu se sastoje povrede prava na koja je apelacijom ukazano. Apelacija se bavi, kako je dalje navedeno, činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava koji su bili predmet postupaka pred redovnim sudovima, pa se ista pitanja ne mogu raspravljati pred Ustavnim sudom.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
19. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 917.
(1) Osiguranik je dužan, izuzev u slučaju osiguranja života, obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja najdalje u roku od tri dana od kad je to saznao.
(2) Ako on ne izvrši ovu svoju obavezu u određeno vrijeme, dužan je naknaditi osiguravaču štetu koju bi ovaj zbog toga imao.
Član 918.
Ništave su odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja, ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza.
Član 919.
(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.
(2) Ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguračeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.
(3) Ako iznos osiguravačeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtjev ovlašćenog lica isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 045092 12 Rev od 13. studenog 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 23. prosinca 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. veljače 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o isplati naknade osiguranog slučaja, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
27. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o zahtjevu iz tužbe, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo u svezi s pogrešnom ocjenom dokaza.
28. U svezi s kršenjem prava na pravično suđenje s aspekta apelacijskih prigovora, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, članak 6. Europske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (članak 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka glede (ne)dokazanosti određenih činjenica (članak 123. ZPP), po načelu slobodne ocjene dokaza.
30. Razmatrajući apelantove navode u svezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (čanak 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 123. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
31. Dovodeći naprijed navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjenične i pravne osnove glede tužbenog zahtjeva, tijekom postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koje su predložili i izveli kako apelant tako i tuženi. U svezi s tim, Općinski sud je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i iz kojih razloga, kao i koji dokazi nisu prihvaćeni i razloge za takvo stajalište, primjenom procesnih odredbi čl. 123. i 126. ZPP. U tom kontekstu, nakon utvrđivanja činjenica na temelju provedenih dokaza, redovni sudovi na tri instance su bili jedinstveni u stajalištu da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen, ali su pravno stajalište i razlozi koje je u tom smislu naveo Vrhovni sud drugačiji od mišljenja nižestupanjskih presuda. Međutim, ta okolnost nema nikakvog izravnog ili neizravnog utjecaja na utvrđeno činjenično stanje iz prvostupanjskog postupka, čija je pravilnost potvrđena u postupku odlučivanja o prizivu i u postupku revizije s aspekta pravilne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući razloge neutemeljenosti apelantovih revizijskih prigovora, jasno naveo da utvrđene okolnosti štetnog slučaja, dakle utvrđeno činjenično stanje na bazi provedenih dokaza ukazuju da je šteta na robi (osiguranoj) nastala kao posljedica požara, a da je apelant s tuženim zaključio ugovor o osiguranju robe u prijevozu za slučaj prometne nezgode, pa nižestupanjski sudovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, s tog aspekta nisu imali obvezu procjenjivati je li apelant pravodobno prijavio štetu ili ne, odnosno kakve je radnje poduzimao nakon što je roba nesporno uništena u požaru od čijeg se rizika u okolnostima konkretnog slučaja apelant nije osigurao. Ta okolnost se, kako je zaključio Vrhovni sud, može podvesti pod isključene rizike kada tuženi kao osiguravatelj ne nadoknađuje štetu (članak 3. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti cestovnog vozara za štete na robi koje pruža „Bosna sunce osiguranje“), a ne obvezu pravodobnog prijavljivanja štete, kako su pogrešno smatrali nižestupanjski sudovi, jer sama ta okolnost ne može dovesti do gubitka prava osiguranog slučaja.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u smislu prethodno navedenih načela, ne može konstatirati da osporena presuda krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu utemeljeni apelantovi navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica, primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza, te da stoga nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (činjeničnom stanju, primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni iz istih razloga koji su navedeni u svezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili pogrešne primjene prava.
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman