Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/17 (Osnovna škola Stolac)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1759/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1759/17, rješavajući apelacije Osnovne škole Stolac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Osnovne škole Stolac koje je podnijela protiv:
-Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045951 12 Rsž od 28. marta 2017. godine, -Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045915 12 Rsž od 28. marta 2017. godine, -Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045936 12 Rsž od 16. marta 2017. godine, -Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045937 12 Rsž od 9. maja 2017. godine i -Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045953 12 Rsž od 11. maja 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1759/17
1. Osnovna škola Stolac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 045951 12 Rsž od 28. marta 2017. godine. Apelantica je 31. maja 2017. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužitelju (D. P.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2010. i 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period. AP-1760/17
2. Apelantica, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 045915 12 Rsž od 28. marta 2017. godine. Apelantica je 31. maja 2017. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužiteljici (G. K.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2010. i 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period.
AP-1807/17
3. Apelantica, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 045936 12 Rsž od 16. marta 2017. godine. Apelantica je 31. maja 2017. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužiteljici (A. M.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period.
AP-1989/17
4. Apelantica, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 19. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 045937 12 Rsž od 9. maja 2017. godine. Apelantica je 28. juna 2017. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužitelju (V. M.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2010. i 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period.
AP-2544/17
5. Apelantica, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 045953 12 Rsž od 11. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužitelju (S. R.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2010. i 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1759/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelantice.
7. U predmetnim postupcima, tužitelji su u tvrdili da im apelantica nije isplatila tražene naknade, za utuženi period, u visini u kojoj je bila u obavezi da učini tj. u visini koja je isplaćena drugim korisnicima budžeta HNK. Pojedini tužitelji su tokom prvostepenih postupaka isticali kako je svim korisnicima budžeta HNK, pa time i njima trebala biti isplaćena naknada za ishranu i regres u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprava i sudske vlasti u F BiH, koji je primjenjiv na sve budžetske korisnika, pa i na zaposlenike u osnovnim i srednjim školama, a što proizlazi iz Odluke Vrhovnog suda F BiH broj P 010487/10 Rev od 7. septembra 2010. godine (stav objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH broj 2/2010 strana 50.). Apelantica je u odgovorima na tužbu tvrdila da je tražene naknade isplatila u cjelosti, a sve shodno odlukama Vlade HNK a koja isključivo određuje visinu, vrijeme i način isplate svih sredstava korisnicima proračuna.
8. U predmetnim postupcima, prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK (u daljnjem tekstu: GKU) propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu, između ostalog, za troškove prehrane za vrijeme rada i regresa za godišnji odmor. Prvostepeni sud je ukazao da je, prema odredbama člana 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), poslodavac obavezan obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) zaposleniku, a ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u F BiH, a da je članom 19. Općeg kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plate svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa. Prvostepeni sud je naglasio da odredbama Općeg kolektivnog ugovora nije propisano da njegovim stupanjem na snagu ili pretekom određenog vremena prestaju da važe odredbe granskih kolektivnih ugovora, već je članom 3. stav 3. tog ugovora propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito regulisano tim kolektivnim ugovorom i kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti primjenjuje se za zaposlenika povoljnije pravo. Prvostepeni sud je dalje naveo da je i članom 3. GKU-a propisano da se na pitanja koja nisu uređena tim ugovorom, odgovarajuće primjenjuju odredbe Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH. Prvostepeni sud je zaključio da iz provedenih postupaka proizlazi da apelantica nije isplatila tužiteljima regres i naknade za ishranu za vrijeme rada u cijelosti, koje naknade su trebale biti iste kao kod drugih korisnika budžeta HNK, pa da time apelantica nije ispunila obavezu prema tužiteljima osnovom člana 41. GKU. Prvostepeni sud je posebno istakao činjenicu da Odluke Vlade HNK o visini postavljenih naknada, a na koje se poziva apelantica, kao ni zaključci Vlade, a niti sporazum sa Sindikatom, ne mogu mijenjati zakonske odredbe, a kako je to učinjeno i od strane apelantice koja je postupila po naprijed navedenim odlukama Vlade. Prvostepeni sud je istakao da sve dok se odredbe granskog kolektivnog ugovora ne promjene aneksom tog ugovora na način i po postupku predviđenom za donošenje kolektivnih ugovora, da tužiteljima pripada pravo utvrđeno GKU-om.
9. U obrazloženjima osporenih odluka Kantonalni sud je, u suštini, naveo da je u predmetnim postupcima sporno da li tužiteljima kao apelantičinim zaposlenicima pripada razlika naknade za regres i ishranu u visini kao i za službenike organa uprava i sudske vlasti HNK, na koje se primjenjuju odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprava i sudske vlasti u Federaciji BiH, ako u tom iznosu naknada nije utvrđena od strane Vlade HNK u pregovorima sa sindikatom, u smislu odredbe člana 41. GKU-a (a koji važi do 31. decembra 2010. godine). Kantonalni sud je naglasio da se prema odredbi člana 113. Zakona o radu kolektivni ugovori zaključuju na određeno i neodređeno vrijeme i da ako ugovorom nije drugačije određeno da će se primjenjivat i nakon isteka roka na koji su zaključeni sve do zaključenja novog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je zaključio da kako u prijelaznim i završnim odredbama navedenog GKU-a, nema odredbe koja isključuje njegovu primjenu nakon perioda na koji je zaključen, da proizlazi da je GKU i dalje u primjeni. Kantonalni sud je naglasio da shodno članu 41. GKU-a, slijedi da iznos i način isplate za utužene naknade nije utvrdila Vlada HNK u pregovorima sa sindikatom, a da se utvrđenim ne mogu smatrati iznosi koje je odredila Vlada HNK-a svojim odlukama jednostrano. Kantonalni sud je istakao da kako u odredbi člana 41. GKU-a nije određen iznos naknade za ishranu i regres, da ostaje da je ista za sve korisnike budžeta HNK, kao što su namještenici, državni službenici, policijski službenici i rukovodeći državni službenici, iz čega slijedi da je ista odrediva. Kantonalni sud je naglasio da je u utuženom periodu korisnicima budžeta određena visina naknade za ishranu u visini od 2% od prosječne plaće u F BiH, odnosno za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70 % od njihove prosječne plaće ili najmanje 70 % od prosječne plaće isplaćene u F BiH u prethodna tri mjeseca od donošenja odluke o regresu (čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprava i sudske vlasti u F BiH). S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da isti iznos na ime tih naknada pripada i tužiteljima kao apelantičinim zaposlenicima.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnim postupcima proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelantica ističe da su u konkretnim slučajevima tužitelji tražili razliku predmetnih naknada faktički prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave sudske vlasti u Federaciji BiH, iako se na njih odnosi GKU, a nakon prestanka važenja navedenog GKU- a Opći kolektivni ugovor.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u predmetu broj AP 1637/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1637/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci, u kojoj je naveo da: Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima (kojima je ukazivala na to da tužiteljima kao apelantičinim zaposlenicima ne pripada razlika naknade za regres i ishranu u visini kao i za službenike organa uprava i sudske vlasti HNK, te da se GKU nije mogao primjenjivati nakon perioda na koji je zaključen), dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman