Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/17 (B. T. i V. Š.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-950/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-950/17, rješavajući apelacije Božidara Trklje i Vladimira Šupljeglava, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Božidar Trklja protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 035974 16 Gž od 20. decembra 2016. godine i Vladimir Šupljeglav protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 035975 17 Gž 2 od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-950/17
1. Božidar Trklja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Spomenka Tešanović, advokat iz Trebinja, podnio je 10. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 035974 16 Gž od 20. decembra 2016. godine.
AP-2311/17
2. Vladimir Šupljeglav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Spomenka Tešanović, advokat iz Trebinja, podnio je 6. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 P 035975 17 Gž 2 od 4. aprila 2017. godine. Također, apelant je podneskom od 15. jula 2017. godine tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se odložiti izvršenje osporene presude do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-950/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. U konkretnim slučajevima, osporenim konačnim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili, između ostalog, da tuženi („Plans Global INC BiH“ d.o.o. Zvornik) sa apelantima zaključi ugovor o razmjeni nekretnina i predaji jedne garaže u vlasništvo i posjed svakog od apelanata (bliže opisano u izreci prvostepenih odluka). U predmetu AP-2311/17, apelant je obavezan i da naknadi troškove postupka tuženom.
5. U obrazloženju osporenih odluka Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći provedene dokaze, našao da parnične stranke (apelanti i tuženi) nisu u obligaciono-pravnom odnosu, da su ugovori o razmjeni nekretnina zaključeni između apelanata i AD ''Neimarstvo" iz Trebinja (u daljnjem tekstu: drugo lice), te da stvaraju obaveze samo za ugovorne strane u smislu odredbe člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa da bi pasivno legitimisano u konkretnim predmetima moglo biti samo navedeno drugo lice. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo da ugovor o preuzimanju prava i obaveza od 14. avgusta 2012. godine (zaključen između tuženog i drugog lica) ne može predstavljati pravni osnov za potraživanje apelanata prema tuženom i da ispunjenje obaveze tuženog kao ugovarača, prema navedenom ugovora, može zahtijevati jedino drugo lice kao ugovarač, a ne apelanti koji nisu bili učesnici u zaključenju toga ugovora. Okružni sud je ukazao da iz ugovora zaključenog 14. avgusta 2012. godine između drugog lica i tuženog (koji je preuzeo pravo raspolaganja i prodaje stambeno-poslovnih i drugih jedinica u okviru objekta, dakle i garaža), proizlazi da je došlo do preuzimanja ispunjenja iz člana 453. ZOO-a, jer se tuženi obavezao da nakon okončanja projekta preda u posjed stambeno-poslovne površine i to kupcima, odnosno vlasnicima nepokretnosti (i garaža koje su postojale na parceli prije predmetne izgradnje). Okružni sud je istakao da preuzimanje ispunjenja izaziva pravna dejstva samo između dužnika (AD "Neimarstvo" Trebinje - drugo lice) i trećeg (tuženog), kao preuzimaoca ispunjenja. Okružni sud je pojasnio da zbog toga apelanti kao povjerioci iz predmetnih ugovora o razmjeni nekretnina (garaže), mogu i dalje ispunjenje obaveze tražiti jedino od svog dužnika (drugog lica), dok tuženi, kao preuzimalac ispunjenja odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika (član 453. stav 2. ZOO). Okružni sud je naglasio da tuženi prema izričitoj odredbi člana 453. stav 3. ZOO-a ne preuzima dug, niti pristupa dugu, pa apelanti nemaju nikakvo pravo prema njemu. Okružni sud je ukazao da se navedeno drugo lice, kao dužnik u konkretnom slučaju, zaključenjem ugovora o preuzimanju ispunjenja nije oslobodio svog postojećeg dugovanja prema apelantima, a da ni apelanti prema tuženom ne mogu postaviti zahtjev za ispunjenjem tog potraživanja. Okružni sud je konstatovao da taj ugovorni odnos djeluje na apelante samo toliko što su oni dužni primiti od tuženog, ispunjenje dužnikove obaveze, jer ako ne prihvate ispunjenje obaveze pada u povjerilačku docnju.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-409/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov (AP-2311/17) zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman