Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1895/15 (B. L. i M. L.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanovi JNA
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1895/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1895/15, rješavajući apelaciju Branka Lipovca i Milene Lipovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Branka Lipovca i Milene Lipovac.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantima u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Lipovac i Milena Lipovac (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 012011 11 U od 3. aprila 2015. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-955/11 od 2. marta 2011. godine i Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo Uprava za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-372-3021/98 od 18. januara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, te od Ministarstva i Uprave zatraženo je 17. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore 30. maja, odnosno 5. juna 2017. godine, dok Uprava nije odgovorila na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-3021/98 od 18. januara 2011. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, Ulica Bulevar Meše Selimovića broj 29 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u postupku utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, kao i da mu prije 14. decembra 1995. godine nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ i da se zbog toga apelant ne može smatrati izbjeglim ili raseljenim licem u smislu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Imajući u vidu i odredbu člana 3.a navedenog zakona Uprava je zaključila da apelantu ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Slijedom navedenog, Uprava je utvrdila da ni apelantici kao sunositeljici stanarskog prava, te članovima porodičnog domaćinstva apelanta ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana prema Zakonu o prestanku primjene s obzirom na to da njihova prava proističu i zavise od prava nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.
6. Apelanti su se žalili protiv navedenog rješenja Uprave Ministarstvu koje je Rješenjem broj 27/02-23-955/11 od 2. marta 2011. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Uprava pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila odredbe Zakona o prestanku primjene.
7. Apelanti su protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o tužbi apelanata Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 012011 11 U od 3. aprila 2015. godine tužbu apelanata odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženo Ministarstvo, donoseći pobijano rješenje, postupalo u skladu sa zakonom kada je odbilo žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Prema ocjeni tog suda, na drugačije rješenje navedene upravne stvari nisu od utjecaja ni navodi tužbe da je apelant 11. februara 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana u smislu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Kantonalni sud je također istakao da su u konkretnom slučaju donesene i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 o P 042467 10 P i Kantonalnog suda broj 65 o P 042467 10 P od 5. septembra 2012. godine, iz kojih u konačnici proizlazi da apelant ima zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ali da nije stekao pravo upisa vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama, odnosno nije ni postao vlasnik predmetnog stana. Kantonalni sud je zaključio da činjenica da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana ne daje mu pravo na njegov povrat s obzirom na to da je nesporno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. S druge strane, kako je obrazloženo, apelantu nije odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. S obzirom na navedeno, te nespornu činjenicu da je apelant nakon navedenog datuma ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno da mu nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše države prije 14. decembra 1995. godine, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na dom koje štiti član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni do povrede apelanticinog prava na imovinu koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te su navodi tužbe u tom smislu neosnovani. Zaključeno je da apelanti, ukoliko ispunjavaju zakonom propisane uvjete eventualno mogu tražiti pravičnu naknadu, ali to nije u nadležnosti upravnog postupka i upravnog spora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakli su da su organi uprave i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti su u prilog svojim tvrdnjama istakli da je apelant s bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA 11. februara 1992. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je otkupio predmetni stan.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim obrazloženju presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su navodi iz apelacije neosnovani, da osporenim rješenjem tog upravnog organa nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 012011 11 U od 3. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda i rješenja upravnih organa tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
18. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen zahtjev apelanata za povrat u posjed predmetnog stana kao nositelja (i sunositelja) stanarskog prava. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke konstatirao da su apelanti u tužbi naveli da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana, ali da istaknuti navodi ne utječu na drugačije rješenje konkretnog predmeta. Imajući u vidu da su organi uprave i Kantonalni sud osporenim odlukama utvrđivali pravo apelanata na povrat u posjed predmetnog stana kao nositelja stanarskog prava Ustavni sud će navode o povredi prava na imovinu ispitati u skladu sa svojom utvrđenom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u sličnim predmetima.
21. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova i organa uprave kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za povrat tzv. vojnih stanova nositeljima stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navode apelanata iz tog predmeta o povredi ustavnih prava doveo i u kontekst presude Evropskog suda Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba). U toj odluci Ustavni sud je naveo kako smatra da stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 76), te je zaključeno da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 77), da je ometanje apelanata u mirnom uživanju imovine bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 79), da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj (tačka 80), te je Ustavni sud istakao da ni organi uprave, ni redovni sudovi nisu utvrđivali činjenicu da li su nakon napuštanja prijeratnog stana stekli ili nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu (tačka 83).
22. S obzirom na navedeno, budući da je nesporno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koji je napustio zbog ratnih dejstava, odnosno da se u smislu relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima smatra nositeljem stanarskog prava, te da apelacija pokreće gotovo identična pitanja koja su bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu navoda apelacije u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u citiranoj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj odluci Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma apelanata. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na imovinu kada su javne vlasti apelantima, miješanjem u njihovu imovinu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da njihovo pravo na predmetnom stanu bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade.
23. U vezi s prethodno iznesenim stavovima, Ustavni sud je uočio da u konkretnom predmetu ni organi uprave ni redovni sud nisu utvrđivali činjenicu da li je apelant nakon napuštanja predmetnog stana eventualno stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2364/13 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ) ističe da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može neposredno provesti postupak utvrđivanja ovih relevantnih činjenica, zbog čega je odlučio ovu odluku dostaviti Vladi Federacije BiH koja će, odlučujući o zahtjevu apelanata, utvrditi da li su apelanti nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, nakon čega će, zavisno od pravilno utvrđenog stanja, Vlada FBiH osigurati prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
24. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta povodom postupka povrata „vojnog“ stana koji su apelanti napustili zbog ratnih dešavanja došlo do kršenja prava na imovinu jer nisu utvrđene relevantne činjenice u vezi s ispunjenjem uvjeta da stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. Ostali navodi
25. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava apelanata na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma.
VIII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ne utvrđujući činjenice u pogledu ispunjenja uvjeta da im njihovo predratno stanarsko pravo bude kompenzirano putem odgovarajuće naknade, na apelante stavile prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman