Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1217/17 (A. H., E. B., A. M., H. K. i Z. J.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1217/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1217/17, rješavajući apelaciju Asmira Hodžića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Asmir Hodžić, Edin Bajrić, Adnan Muminović, Hajro Kadrić i Zoran Josić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 059389 14 Rev od 19. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asmir Hodžić, Edin Bajrić, Adnan Muminović, Hajro Kadrić svi iz Lukavca i Zoran Josić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 059389 14 Rev od 19. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili, između ostalog, da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime razlike plate, razlike naknade za topli obrok i razlike regresa za godišnji odmor isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zaključio da za potraživanja razlike plaće i razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok), te razlike regresa za tražene periode, nema mjesta primjeni odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH ( u daljnjem tekstu: GKU), jer se taj GKU, kao mjerodavno pravo, primjenjivao samo do 8. septembra 2005. godine, kada je stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud konstatovao da je primjena GKU do 8. septembra 2005. godine bila posljedica pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, nastale zbog propusta tuženog da GKU zaključi, odnosno da mu u zakonom propisanoj proceduri pristupi (Odluka Ustavnog suda broj AP-3417/08), koja okolnost nikako ne znači da ima mjesta primjeni GKU i nakon 8. septembra 2005. godine. Vrhovni sud je ukazao da nakon stupanja na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, a zatim i Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, koji je prema članu 2. obavezujući za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, te za sve organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte, više ne postoji pravna praznina, a time ni mogućnost da se u pogledu utvrđivanja navedenih naknada iz radnog odnosa i dalje primjenjuje GKU. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zaključio da je iz navedenih razloga prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantima primjenom odredaba GKU-a dosudio razliku plaće i razliku naknade za topli obrok, te razliku regresa za sporni period, u iznosima koje je utvrdio vještak finansijske struke. Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud odbio apelante sa zahtjevom za isplatu razlike plaće u traženom periodu na osnovu utvrđenja da u tom periodu plaće koje su apelanti primali nisu bile niže od najniže plaće u organima uprave, a kako je propisano odredbom člana 24. stav 2. GKU-a. Vrhovni sud je istakao da je primjena odredbe člana 24. GKU-a podrazumijeva pregovore potpisnika ugovora svaka tri mjeseca na kojima bi se utvrđivala osnovica za obračun plaće. Vrhovni sud je naglasio da obzirom da su pregovaranja izostala, jedini primjenljiv kriterij iz tog člana je odrednica da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca, koje parametre je koristio drugostepeni sud prilikom utvrđenja razlike primljenih i pripadajućih iznosa plaća. Vrhovni sud je ocijenio da je GKU za službenike tuženog trebao biti primjenjivan do stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, od kada se prava apelanata mogu raspraviti po odredbama tog ugovora, s obzirom da tuženi kanton nije zaključio, odnosno nije pristupio GKU, koji je do vremena donošenja Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine primjenjivan zbog postojanja pravne praznine. Vrhovni sud je ukazao da je članom 7. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine određeno da je osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova, koje zaposlenik obavlja, a njegovim članom 8. je propisan iznos najniže neto satnice i određeno da je najniža neto plaća osnovica za obračun osnovne plate zaposlenika, dok je članom 10. stav 1. propisano da se koeficijent složenosti utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da novi Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine, koji obavezuje tuženog, upućuje na GKU (koji se zbog propuštanja pregovaranja u tom dijelu, u odnosu na koeficijente složenosti nije ni mogao primjenjivati), koji se ne primjenjuje nakon donošenja Općeg kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je zaključio da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije bilo moguće primijeniti ni odredbe člana 7., 8. i 10. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, nego da je upoređivanje plata i utvrđivanje eventualne razlike bilo moguće samo na način kako su to svojim odlukama i razlozima učinio drugostepeni sud.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4464/10 od 25. aprila 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1217/17 (A. H., E. B., A. M., H. K. i Z. J.) | Sudska praksa | Aktio