Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-980/15 (B. V.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-980/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 980/15, rješavajući apelaciju Biljane Vučetić na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Vučetić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 013459 14 Rev od 9. decembra 2014.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 013459 14 Gž od 15. maja 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 013459 09 P od 6. decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Biljana Vučetić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bosanske Krupe podnijela je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 013459 14 Rev od 9. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 013459 14 Gž od 15. maja 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 013459 09 P od 6. decembra 2013. godine. Apelantkinja je 28. oktobra 2015. godine dostavila urgenciju da se postupak po apelaciji što hitnije završi. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od organizacije „LOK Micro“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 16. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Opštinski sud je 29. juna 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 30. juna 2017. godine, dok Kantonalni sud i tužiteljka nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 17 0 P 013459 09 P od 6. decembra 2013. godine obavezana je apelantkinja da tužiteljki na ime duga isplati iznos od 14.208,72 KM sa zateznom kamatom počevši od 2. novembra 2009. godine do isplate, kao i da tužiteljki nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.379,20 KM, a sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. S preostalim zahtjevom za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, a u iznosu od 1.123,20 KM, tužiteljka je odbijena.

6. Kako je naveo Opštinski sud, iz dokaza koje je izvela tužiteljka, i to: ugovora o namjenskom kreditu, saglasnosti na ime apelantkinje od 12. novembra 2007. godine, mjenice broj PC420416329, proizlazi da su tačne tvrdnje tužiteljke da je apelantkinja bila jemac za kredit Savi Merseniću, odnosno da je apelantkinja dala saglasnost, odnosno mjenicu kojom se obezbjeđuje kredit, tj. jemči za njegovo vraćanje. Naime, kako se dalje navodi, iz pismene saglasnosti proizlazi da apelantkinja jeste imala namjeru obezbijediti vraćanje spornog kredita jer se na saglasnosti nalazi apelantkinjin potpis, potpis poslodavca gdje je zaposlena i pečat suda. Nadalje, navedeno je da u skladu s odredbama iz člana 48 Zakona o mjenici FBiH proizlazi da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, a imalac mjenice ima pravo da postupi protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno i pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali.

7. U dokaznom postupku pročitana je originalna mjenica koju je potpisala apelantkinja (bez protesta), pa je ista mjenica izdata tužiteljki na ime obezbjeđenja ugovora o kreditu Savi Merseniću, nakon čega je sud utvrdio da postoji obaveza tužene da isplati iznos od 14.208,72 KM po mjenici broj PC420416329, a u skladu s naprijed navedenim zakonskim odredbama, te odredbama iz čl. 17 i 414, a u vezi s odredbama iz člana 1065 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96; u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako navodi Opštinski sud, glavni dužnik nije u cijelosti izvršio svoju obavezu prema tužiteljki, a tražbina je obezbijeđena mjenicom koja je i izdata u svrhu obezbjeđenja ugovora o kreditu, pa postoji apelantkinjina obaveza da izmiri mjeničnu obavezu.

8. Opštinski sud je zaključio da su svi ostali apelantkinjini prigovori neosnovani. Prigovor pasivne legitimacije nije osnovan jer apelantkinja jeste potpisala mjenicu koja je predmet spora i izdata je kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja, a što apelantkinja i ne spori u svom podnesku od 4. novembra 2013. godine. Sud je takođe utvrdio da je apelantkinjin prigovor da nije potpisala mjenicu „bez protesta“ neosnovan jer se na samoj mjenici nalaze svi apelantkinjini podaci i njen potpis, a apelantkinja nije dokazala suprotno, odnosno nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala navedene tvrdnje, kao i svoje navode da je mjenica izdata „bjanko“. Kako se dalje navodi, u skladu s odredbama iz čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) teret dokazivanja je na apelantkinji. Apelantkinjini navodi da tužba nije uredna i da ne sadrži sve elemente u skladu s odredbama ZPP su takođe neosnovani jer tužba sadrži sve elemente. Apelantkinja neosnovano prigovara i činjenicama da nije potpisala glavni dug, jer njena obaveza proizlazi iz mjenične obaveze, a ne ugovora o jemstvu. U svakom slučaju, mjenica, koja je predmet spora, ni u kom drugom postupku nije proglašena nevažećom, niti je poništena, pa je stoga Opštinski sud, cijeneći sve dokaze, udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljke. Prema ocjeni Opštinskog suda, apelantkinja je pala u docnju, pa tužiteljki duguje i zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja prijedloga za izvršenje-tužbe u skladu s članom 277 ZOO, jer je podnošenjem prijedloga za izvršenje-tužbe tužiteljka pozvala tuženu da izmiri dug i od tada je tužena pala u docnju.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 013459 14 Gž od 15. maja 2014. godine apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da je apelantkinja mjenični dužnik, ali ne po osnovu avala mjeničnog jemstva, već kao trasat. Naime, članom 6 ugovora o kreditu, za čije obezbjeđenje je izdata mjenica, ugovoreno je između tužiteljke i korisnika kredita da će se za obezbjeđenje kredita izdati i mjenica broj PC.420416329 na apelantkinjino ime, ali ona kao izdavalac mjenice nije potpisala ugovor, kao što to nisu učinili ni ostali koji su dali obezbjeđenje za vraćanje kredita. Apelantkinja je lično na licu mjenice potpisala mjenicu na mjestu ,,prihvatamo“, što nije ni osporila, ali osporava mjenicu zato što nije potpisala na mjestu gdje piše ,,bez protesta“, pa smatra da to onda nije mjenica bez protesta i da je tužiteljka morala protestovati prije podnošenja tužbe. Na mjenici je kao trasant-izdavalac mjenice lično potpisan Sava Marsenić. Međutim, iako tužena nije potpisala ugovor o kreditu, ona jeste preuzela obavezu kao trasat jer je na licu mjenice lično potpisala na mjestu akcepta mjenice ,,prihvatamo“. Članom 26 stav 1 Zakona o mjenici FBiH je propisano da se akcept piše na samoj mjenici, a izražava se riječju „priznajem“ ,„primljena“, “prihvaćena“ ili kojom drugom riječju koja to isto znači, akcept potpisuje trasat, a kao akcept vrijedi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu mjenice. Članom 29 Zakona o mjenici FBiH je propisano da se trasat akceptom obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti, a u mjenici je naveden rok dospjelosti 3. oktobar 2008. godine.

11. Apelantkinja je isticala više prigovora u toku prvostepenog postupka, u stvari u odgovoru na tužbu, jer na pripremno ročište i glavnu raspravu nije pristupila, niti je predložila izvođenje bilo kakvog dokaza. Kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je dao obrazloženje u vezi s istaknutim prigovorima koji su odbijeni kao neosnovani, a razloge za odbijanje prigovora prihvata i Kantonalni sud. Nadalje, apelantkinja u žalbi ističe i nove prigovore, i to da je ugovorena mjesna nadležnost suda u Sarajevu, što jeste tačno jer je u ugovoru o kreditu to ugovoreno, ali samo s korisnikom kredita koji je jedini potpisao ugovor, a apelantkinja nije i njena obaveza proističe iz mjenice koju je lično potpisala, pa je onda pravilno tužba (prvo prijedlog za izvršenje) podnesena u sjedištu suda prebivališta odnosno boravišta tužene (član 28 stav 1 ZPP), ali je ta nadležnost delegirana u Opštinski sud u Bihaću jer je apelantkinja sudija Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi.

12. Apelantkinja smatra da je ispod klauzule na mjenici ,,bez protesta“ morao biti njen potpis, međutim to Zakon o mjenici ne propisuje. Navod žalbe da tužiteljka nije pokušala da dug prvo naplati od glavnog dužnika je neosnovan jer je tužena solidarni dužnik (član 48 Zakona o mjenici), pa povjerilac može da traži isplatu od svih dužnika ili onog koga on hoće. Iz tog razloga apelantkinja se neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti žiranata jer je taj zakon stupio na snagu 26. decembra 2013. godine (osam dana od dana objavljivanja) i nije propisana retroaktivna primjena. Kantonalni sud smatra da nije osnovan prigovor tužene na visinu potraživanja i da se obavezala samo za 12.000,00 KM, a da je jedan dio vratio glavni dužnik. Naime, apelantkinja nije dokazala da je vratila iznos na koji je mjenicu izdala, odnosno da se obavezala na plaćanje manjeg iznosa. U iznos potraživanja iz mjenice su uračunati glavnica, umanjena za jedan vraćeni iznos, ugovorena kamata prema knjigovodstvenoj evidenciji tužiteljke, a taj izvod apelantkinja nije osporavala u toku postupka, niti je dokazala neispravnost mjenice iz bilo kog nedostatka na njoj.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 013459 14 Rev od 9. decembra 2014. godine apelantkinjina revizija je odbijena.

14. Kod utvrđenih činjenica da se radi o dospjeloj mjeničnoj novčanoj svoti od 14.208,72 KM, Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi iznijeli valjano uporište u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi za nalaganje apelantkinji da tužiteljki plati iznos na koji predmetna mjenica glasi, polazeći od toga da se radi o dospjeloj mjeničnoj obavezi između stranaka i da se isplata traži na osnovu takve obaveze. Apelantkinjini prigovori u pogledu ništavosti mjenice kroz navode da ona ne sadrži označenje mjesta gdje se plaćanje trebalo obaviti, da je to bitni elemenat prema članu 3 stav 1 tačka 5 Zakona o mjenici, nisu osnovani. U prilog ovakvom shvatanju suda proizlazi da je mjesto plaćanja sadržano jer na licu mjenice, pored trasatovog imena, naznačena je adresa „Ulica Mirsada Crnkića, lamela 3, Bosanska Krupa“. Stoga, kako je pored imena tužene označeno mjesto Bosanska Krupa, to nisu prihvatljivi prigovori revizije o ništavosti predmetne mjenice zbog tih iznijetih navoda. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takođe su bez osnova apelantkinjini prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je mjenica izdata „bjanko“, da ona nije sadržavala klauzulu „bez protesta“, da je to očigledno po obliku slova na samoj mjenici. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prigovori revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava da u odnosu na kredit korisnika kredita Save Mersenića apelantkinja uopšte nije zaključila ugovor o jemstvu nisu prihvatljivi jer je u mjeničnom sporu isključeno raspravljanje o osnovnom poslu iz kojeg mjenica potiče. Prema principu apstraktnosti, u slučaju mjeničnog spora, ne ispituje se pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika. Nadalje, apelantkinja (trasat), kao mjenični dužnik, po principu mjenične strogosti, koji je takođe važeći u mjeničnom pravu, u pravilu nema mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice. U ovoj vrsti spora odluka suda se zasniva na formalnim dokazima i na formalnoj istini i mjenična isprava je jedino dokazno sredstvo o postojanju mjeničnih prava i obaveza.

15. Prema materijalno-pravnoj stvari ovog principa, postojanje obaveze se procjenjuje samo na osnovu izjave mjeničnog dužnika date na samoj mjenici, nezavisno od toga zbog čega su date izjave. U skladu s tim, neosnovani su i daljnji apelantkinjini prigovori da je prvenstveno trebalo utvrditi da li je tužiteljka kao kreditor iskoristila sva sredstva da dug naplati od korisnika kredita. Naime, ni ti navodi, sami za sebe, ne mogu ishoditi drugačije presuđenje. U ovom mjeničnom sporu apelantkinja nije ni tužena po osnovu ugovora o jemstvu, već na osnovu datog akcepta na mjenici kao trasat. Apelantkinjini prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je mjenica izdata u RS prema Zakonu o mjenici tog entiteta, pa da se u rješavanju ovog spora i donošenju pobijane presude nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o mjenici FBiH nisu prihvatljivi. Kako ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, apelantkinjina revizija je odbijena kao neosnovana primjenom odredbe iz člana 248 ZPP i odlučeno je kao u prvom stavu izreke ove presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelantkinja navodi da je Opštinski sud na apelantkinjinu štetu prihvatio da se radi o vjerodostojnoj ispravi-mjenici „bez protesta“, što je u suprotnosti s odredbom člana 29 stav 2 Zakona o izvršnom postupku. Smatra da sporna mjenica, na osnovu koje je Opštinski sud odredio izvršenje, nije vjerodostojna isprava odnosno da nije mjenica s protestom. Navodi da nikada nije izvršen protest mjenice broj RS 420416329. Apelantkinja takođe smatra da je Opštinski sud postupao po neurednoj tužbi jer tužbu nije vratio tužiteljki na uređenje, jer je tužiteljka iz tužbe organizacija „LOK Micro“ Sarajevo, pravni sljednik označenog u mjenici RS 420416329, pod nazivom „LOK“ mikrokreditna fondacija Sarajevo. Opštinski sud je tužbu trebao odbaciti kao neurednu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev jer tužiteljka nije dokazala pravni slijed naziva iz tužbe s nazivom remitenta iz navedene mjenice, odnosno tužiteljke iz navedenih presuda. Na taj način sud je presudio na apelantkinjinu štetu, a proizvoljno i nezakonito primjenjujući procesni zakon. Kantonalni sud po žalbi je takođe odlučio na apelantkinjinu štetu, bio je dužan da po službenoj dužnosti pazi na povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na pravilno označavanje stranaka u postupku.

18. Dalje, apelantkinja ističe da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je isti pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, da je redovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa, umjesto da se rukovodio odredbom člana 998 ZOO, on je apelantkinjinu pasivnu legitimaciju utvrdio primjenom odredbi čl. 11, 29, 39, 47 i 106 Zakona o mjenici. Opštinski sud nije u skladu sa članom 8 ZPP cijenio izvedene dokaze savjesno i brižljivo, pojedinačno, dovodeći ih u međusobnu vezu, a takvu ocjenu dokaza prihvata i Kantonalni sud, te Vrhovni sud, a sve na apelantkinjinu štetu, što je vodilo pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na apelantkinjinu štetu. Apelantkinja je u toku postupka osporila i visinu štete, ali sud nije prihvatio ni dokaze koji se odnose na taj navod. Apelantkinja navodi da obaveze glavnog dužnika još uvijek ne daju pravo povjeriocu da od jemca zahtijeva ispunjenje umjesto glavnog dužnika, već da je potrebno da povjerilac, nakon dospjelosti obaveze, uputi glavnom dužniku pismeni poziv u kojem mu daje rok za ispunjenje. Ona smatra da tužiteljka, takođe, nije dokazala da je glavnom dužniku Savi Merseniću uputila pismeni poziv za isplatu duga. Apelantkinja cijeni da su osporene presude proizvoljne i nezakonite, koje su očigledno zasnovane na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje. Apelantkinja predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju, utvrdi povredu navedenog ustavnog prava i osporene presude ukine ili ih preinači tako da apelantkinjinu reviziju i žalbu uvaži i u cijelosti odbije tužiteljku s tužbenim zahtjevom, uz naknadu troškova parničnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

19. Opštinski sud je naveo da nisu uočene bilo kakve povrede apelantkinjinih prava, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, što su potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud. Apelantkinjini navodi u apelaciji se odnose na pravna pitanje koja su u odlukama redovnog suda detaljno obrazložena.

20. Vrhovni sud navodi da apelantkinji nisu uskraćena njena ustavna prava, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o mjenici FBiH („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1. tačka 5.

Trasirana mjenica sadrži: 5) mjesto gdje se plaćanje treba obaviti;

Član 4. stav 3.

(...)

Ako nije posebno određeno, važi kao mesto plaćanja, a ujedno i kao mesto trasatovog prebivališta ono mesto koje je označeno pored trasatovog imena.

(...)

Član 26.

(1) Akcept se piše na samoj mjenici. Izražava se riječju „priznajem", „primljena", „prihvaćena" ili kojom drugom riječju koja to isto znači:

akcept potpisuje trasat. Kao akcept vrijedi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu mjenice.

(....)

Član 29.

(1) Akceptom se trasat obavezuje mjenicu platiti po dospjelosti.

(2) Ako mjenica ne bude plaćena, njen imalac, pa bio to i sam trasant, ima na temelju nje pravo na neposrednu tužbu protiv akceptanta za sve sto se može zahtijevati prema čl. 49. i 50. ovog zakona.

Član 48.

(1) Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice.

(2) Imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno. Pritom nije dužan držati se reda kojim su se oni obavezali.

(3) Isto pravo pripada svakom potpisniku mjenice koji ju je iskupio.

(4) Postavljanje zahtjeva protiv jednog od obveznika ne sprečava da se postupi protiv ostalih, iako bi oni dolazili iza onog protiv kojeg je prvo postupljeno.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 24/96 i 33/96) relevantne odredbe glase: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.

(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

(2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.

Član 1065.

Prava banke u slučaju neplaćanja Član 1064.

(1) Ako korisnik ne plati banci samo jedan obrok naknade po dospjelosti, banka može raskinuti ugovor po isteku mjesec dana pošto korisnik preporučenim pismom opomene na naplatu. (...)

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 013459 14 Rev od 9. decembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 12. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na apelantkinjinu obavezu da tužiteljki isplati novčana potraživanja iz mjenice u kojoj je apelantkinja bila trasat, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Apelantkinja smatra da je pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, nepravilno određena nadležnost suda u konkretnom postupku, napravljeni propusti koji se odnose na aktivnu i pasivnu legitimaciju, što je kao posljedicu imalo kršenje njenih prava na pravično suđenje.

32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, utvrdivši činjenicu da se radi o dospjeloj mjeničnoj novčanoj svoti od 14.208,72 KM koju je apelantkinja preuzela mjenicom prema tužiteljki, u smislu odredbi Zakona o mjenici FBiH, naložili apelantkinji da tužiteljki plati iznos na koji predmetna mjenica glasi, polazeći od toga da se radi o dospjeloj mjeničnoj obavezi između stranaka i da se isplata traži na osnovu takve obaveze.

33. U pogledu prigovora pasivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto smatraju da on nije osnovan jer je apelantkinja potpisala mjenicu koja je predmet spora i izdata je kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja, a što apelantkinja nije ni osporavala. Redovni sudovi su utvrdili da je apelantkinjin prigovor da nije potpisala mjenicu „bez protesta“ neosnovan jer se na samoj mjenici nalaze svi apelantkinjini podaci i njen potpis, a apelantkinja nije dokazala suprotno, odnosno nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala navedene tvrdnje, kao i svoje navode da je mjenica izdata „bjanko“. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi dali jasne razloge za odlučenje da tužba nije neuredna i da sadrži sve elemente u skladu s odredbama ZPP, kao i da su neosnovani njeni prigovori o propustima procesno-pravne prirode. Apelantkinja je neosnovano prigovarala i činjenici da nije potpisala glavni dug, jer njena obaveza proizlazi iz mjenične obaveze, a ne ugovora o jemstvu.

34. Ustavni sud dalje primjećuje da apelantkinjine prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da u odnosu na kredit korisnika kredita Save Mersenića apelantkinja uopšte nije zaključila ugovor o jemstvu redovni sudovi nisu prihvatili. Redovni sudovi su ovaj razlog obrazložili tako što su naveli da je u mjeničnom sporu isključeno raspravljanje o osnovnom poslu iz kojeg mjenica potiče jer se, po principu apstraktnosti, u slučaju mjeničnog spora, ne ispituje pravni osnov ili razlog obavezivanja mjeničnog dužnika. Nadalje, apelantkinja (trasat), kao mjenični dužnik, po principu mjenične strogosti, koji je takođe važeći u mjeničnom pravu, u pravilu nema mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice. U skladu s tim, redovni sudovi odbili su kao neosnovane i apelantkinjine prigovore da je prvenstveno trebalo utvrditi da li je tužiteljka kao kreditor iskoristila sva sredstva da dug naplati od korisnika kredita. Konačno, Ustavni sud nalazi da su za sve procesno-pravne prirode koje je apelantkinja iznosila (nadležnost suda, neurednost tužbe, pitanje aktivne i pasivne legitimacije i dr.) redovni sudovi na tri instance dali potpune i jasne odgovore, za koje Ustavni sud smatra da su u skladu s pravilima prava na pravičan postupak.

35. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-980/15 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio