Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3279/15 (G. J.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3279/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP 3279/15, rješavajući zahtjev Gabrijele Janković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gabrijele Janković za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Gabrijela Janković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokatica iz Zvornika, podnijela je 26. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 26. marta 2015. godine, presude Okružnog suda u Bijeljeni (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 12. aprila 2013. god i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovnu sud) broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 31. decembra 2012. godine.
2. Apelantica je 13. jula 2017. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja o izvršenu Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 28. maja 2013. godine i rješenja o dosudi broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 28. aprila 2013. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
Parnični postupak
3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 000419 10 P 2 od 31. decembra 2012. godine utvrđeno je da su prednici tužilaca Pembe Destani, Fadilja Destanija, Džumreta Destanija, Destana Destanija, Hasidina Destanija (u daljnjem tekstu: tužioci) po osnovu održaja stekli pravo svojine na poslovnom prostoru površine 30,79 m2, koji u naravi predstavlja cjelokupno prizemlje poslovno stambene zgrade u Zvorniku, bliže označen u izreci presude, a što je apelantica kao drugotužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude pravni prednici tužilaca na označenoj nepokretnosti upišu u odgovarajuće evidencije kao suvlasnici sa po 1/3 dijela (stav 1. izreke). Utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu od 3. novembra 1999. godine zaključen između prvotužene Dragice Mišević (u daljnjem tekstu: prvotužena; koja je preminula u toku postupka) kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca u dijelu koji se odnosi na predmetni poslovni prostor a što su tužene dužne priznati i trpjeti da se na osnovu presude u označenom dijelu briše upis ove nepokretnosti u knjigama evidencije izvršen na osnovu navedenog ugovora (stav 2. izreke). Apelantica je obavezana da tužiocima na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja označenog poslovnog prostora za period od 1. jula 2004. godine do 31. decembra 2006. godine za svaki mjesec plati iznos od po 246,32 KM, a za period od 1. januara 2007 do 30. septembra 2012. godine, svaki mjesec iznos od po 215,53 KM (stav 3. izreke presude). Preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu štete je odbijen (stav 4. izreke presude). Apelantica je obavezana da poslovni prostor preciziran u stavu 1. izreke ove presude dovede u prvobitno stanje uklanjanjem izgrađenog pregrađenog zida i da prostor kao cjelinu preda tužiocima slobodan od lica i stvari (stav 5. izreke presude), te je obavezana da tužiocima plati troškove postupka u iznosu od 15.300,00 KM u roku od 30 dana (stav 6. izreke presude).
4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su tužioci Pemba, Fadilj i Džemret nasljednici iza umrlog Fazlije Destanija a tužioci Destan i Jasidin nasljendici iza umrlog Ferida Destanija, te da su svi tužioci izuzev tužiteljice Pembe bratići Abdulaha Destanija, koji iza sebe nije ostavio potomke. Dalje je utvrđeno da su prednici tužilaca Fazlija, Abdulah i Ferid Destani od 1972. godine bili u državini spornog poslovnog prostora po osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa Lazom Miščevićem, suprugom prvotužene, a od 1976. godine na osnovu ugovora o kupoprodaji i da su bili u njegovoj državini do izbijanja rata 1992. godine od kada je prostor u državini apelantice i prvotužene. Ukazano je da su apelantica i prvotužena (majka apelantice) podijelile poslovni prostor u dva manja prostora, da je u jednom apelantica držala poslastičarsku radnju, a drugi izdavala u zakup. Istaknuto je da je pravo vlasništva na poslovnom prostoru ugovorom o poklonu broj: Ov-1296/99 od 3. novembra 1999. godine, prvotužena prenijela na apelanticu. Prije toga 6. aprila 1976. godine prvotužena i prednici tužilaca zaključili su ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, te su potpisi ugovarača ovjereni kod suda pod brojem Ov-349/76 27. aprila 1976. godine. Navedenim ugovorom prvotužena je kao prodavac prednicima tužilaca kao kupcima, prodala prizemni dio svoje kuće, odnosno lokal u ul. Filipa Kljajića broj 22 u Zvoniku, sagrađen na kč. 1054, a koji se sastoji od kuhinje i radne površine 30,79 m2. Dalje je utvrđeno da je u tački III predmetnog ugovora navedeno da prodavač ovlašćuje kupce da na osnovu ugovora mogu izvršiti prenos prava vlasništva sa prodavca na kupce.
5. Također je utvrđeno da da je u zaglavlju ovog ugovora konstatovano da se poništava ugovor zaveden kod prvostepenog suda pod brojem Ov-331/76 od 16. aprila 1976. godine radi izmjene naslova, te da se iz knjige ovjera vidi da je pod brojem Ov-331/76 konstatovana ovjera potpisa prodavca-prvotužene na ugovoru o prodaji od 6. aprila 1976. godine, dok je pod br. Ov- 349/76 konstatovana ovjera potpisa na dopuni ugovora pod navedenim brojem od 16. aprila 1976. godine i da u obje rubrike stoje potpisi sa imenom prvotužene. Dalje je navedeno da je vještak grafolog u svom nalazu potvrdio da se radi o potpisu prvotužene. Također identifikacijom spornih nepokretnosti vještak geometar je utvrdio da je objekat u kome se nalazi sporni poslovni prostor izgrađen na parceli zv. „kućište", kuća i zgrada 78 m2, dvorište 7 m2 upisana u PL br. 744 k.o. Zvornik Grad upisana na prvotuženu kao posjednika sa 1/1.
6. Istaknuto je da je na osnovu ugovora o poklonu zaključenoga sa apelanticom od 4. novembra 1999. godine na navedenoj nepokretnosti apelantica upisana kao posjednik sa l/l. Dalje je navedeno da je prvotužena na osnovu ugovora o kupoprodaji od 29. oktobra 1960. godine i ugovora o kupoprodaji prava korištenja od 27. avgusta 1969. godine, upisana u zk.ul. br. 1018 k.o. Zvornik, sa pravom trajnog korištenja zemljišta i pravom na objekat sagrađen na ovoj parceli sa 1/1, a u zk. ul. br. 1019 k.o. Zvornik, sa pravom trajnog korištenja zemljišta sa 1/1. Ukazano je da je sa istim pravom sada upisana apelantica po osnovu ugovora o poklonu, da je objekat kome pripada sporno prizemlje izgrađen na k.č. br. 4/33 i k.č. br. 4/232. Istaknuto je da je sporni prostor podijeljen na dva dijela, jedan u površini od 12,21 m2, a drugi u površini 22,91 m2, te da se oba nalaze u prizemlju navedenog stambenog poslovnog objekta.
7. Imajući u vidu utvrđene činjenice, a to je da su prednici tužilaca kao kupci sa prvotuženom u svojstvu prodavca zaključili pismeni ugovor o kupoprodaji 6. aprila 1976. godine na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod suda pod brojem Ov-349/76 27. aprila 1976. godine, predmet kojeg je prizemni dio kuće, lokal bliže označen u ugovoru, te da su na osnovu ugovora bili u nesmetanoj državini u periodu od 1976. godine do 1992. godine, ukupno 16 godina, prvostepeni sud je zaključio je da su prednici tužilaca kao savjesni i zakoniti držaoci na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) protekom perioda od 10 godina, 1986. godine održajem stekli pravo raspolaganja, odnosno vlasništva na spornim nepokretnostima.
8. S obzirom na činjenično utvrđenje da je prvotužena kćerki-apelantici, kao nevlasnik poklonila sporni poslovni prostor prvostepeni sud je zaključio da apelantica nije stekla pravo vlasništva na poslovnom prostoru, odnosno da je ugovor o poklonu br. Ov-1296/99 od 03. novembra 1999. godine, u dijelu koji se odnosi na poslovni prostor, zaključen protivno odredbama članova 20. i 33. ZOSPO i da je ništav saglasno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud presudom broj 83 0 P 000419 13 Gž od 12. aprila 2013. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U drugostepenoj presudi je navedeno da je odlučujući o žalbi apelantice i prvotužene drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda zbog čega je žalbu odbio.
11. Protiv drugostepene presude reviziju je podnijela apelantica koju je Vrhovni sud presudom broj 83 0 P 000419 14 Rev 2 od 26. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju revizione presude je navedeno da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je ugovor o poklonu zaključen između prvotužene, kao poklonodavca i apelantice kao poklonoprimca, ovjeren 3. novembra 1999. godine, imao nedopušten predmet obaveze. Stoga u smislu člana 47. ZOO kada je predmet obaveze nedopušten ugovor je ništav. S tim u vezi je navedeno da se u trenutku zaključenja tog ugovora prvotužena u javnim evidencijama vodila kao vlasnik spornih nepokretnosti i bila je u njihovoj državini. Međutim navedene nepokretnosti su bile predmet ugovora o kupoprodaji od 6. aprila 1976. godine, koji je prvotužena u svojstvu prodavca zaključila sa prednicima tužilaca kao kupcima, ovjerenim kod suda pod brojem Ov-349/76 27. aprila 1976. godine, a na osnovu kojeg su pravni prednici tužilaca bili u nesmetanoj državini u periodu od 1776. godine do 1992. godine, iako njihova prava iz ugovora nisu bila uknjižena u javnim evidencijama nepokretnosti.
13. Istaknuto je da je apelantica u svom iskažu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke potvrdila da je znala za postojanje ugovora o kupoprodaji, te da s obzirom na to nemaju osnova njeni revizioni navodi da je apelantica na osnovu ugovora o poklonu stekla pravo vlasništva i posjeda na spornim neposrednostima i da je u skladu sa načelom zaštite povjerenja upisa u zemljišnim knjigama očigledno da je način sticanja prava vlasništva zakonit, te da je zbog toga isključen osnov za naknadu bilo kakve štete tužiocima.
14. Dalje je Vrhovni sud naveo da u slučaju postojanja više pravnih osnova za sticanje prava svojine na istoj nepokretnosti na sticaocu je pravo izbora pravnog osnova po kojem će svoje pravo vlasništva realizovati u sudskom postupku. Zato ne stoji stanovište revizije da su u pobijanoj presudi zauzeta dva potpuno suprotna stava o tome da su prednici tužilaca pravo svojine na spornoj nepokretnosti stekli po samom zakonu održajem, a zatim da su ovo pravo stekli na osnovu pravnog posla po osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 6. aprila 1976. godine i ovjerenog kod suda 27. aprila 1976. godine. Kod postojanja valjanog pravnog posla o kupoprodaji po mišljenju revizionog suda tako stečeno pravo ne isključuje sticanje prava svojine održajem. Postojanje punovažnog ugovora o kupoprodaji još nema značaja za sticanje prava vlasništva jer se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnostima stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom saglasno članu 33. ZOSPO. Međutim, Vrhovni sud je naveo da na osnovu održaja sticalac postaje vlasnik po sili zakona i to samim nastupanjem uslova propisanih za ovaj način sticanja. Ukazano je da je na tužiocu je da bira po kom će pravnom i činjeničnom osnovu da traži priznanje prava svojine kada za to ima dva ili više osnova. U konkretnom slučaju tužioci se pozivaju na sticanje prava vlasništva po osnovu održaja, a ne na sticanje po osnovu pravnog posla. Po mišljenju Vrhovnog suda takav zahtjev tužilaca je usvojen uz jasne i pravilne razloge, koje prihvata i ovaj sud.
Izvršni postupak
15. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 28. maja 2013. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje od strane tužilaca kao tražilaca izvršenja na osnovu pravosnažne i izvršne prvostepene presude od 31. decembra 2012. godine protiv apelantice kao izvršenika.
16. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 24. oktobra 2013. godine odbijen je prigovor apelantice izjavljen protiv rješenja o izvršenju. Protiv rješenja Osnovnog suda od 24. oktobra 2013. godine apelantica je podnijela žalbu koju je Osnovni sud rješenjem broj 83 0 I 018414 13 Gž od 19. decembra 2013. godine uvažio i djelimično preinačio pobijano rješenje na način da se prigovor apelantice djelimično uvažava pa se rješenje od 28. maja 2013. godine djelimično preinačava tako što se na kraju stava I dispozitiva rješenja umjesto tačke stavlja zarez i dodaje „osim u dijelu prijedloga tražioca izvršenja za dosudu mu i izvršenje zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka“ počev od 13. maja 2013. godine, kao dana podnošenja ovog prijedloga do isplate tako što se u ovom dijelu prijedlog tražioca izvršenja odbija kao neosnovan. Također je djelimično preinačen i stav II rješenja o izvršenju u pogledu troškova tražioca izvršenja na način kako je bliže određeno u dispozitivu rješenja. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove nastale u postupku odlučivanja po prigovoru apelantice. U preostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana a ožalbeno rješenje potvrđeno. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.
17. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 I 018414 13 I od 29. decembra 2015. godine određeno je da se obustavlja predmetni izvršni postupak. Protiv navedenog rješenja žalbu su podnijeli tražioci izvršenja koju je Okružni sud rješenje broj 83 0 I 018414 16 Gž 2 od 7. juna 2016. godine uvažio kao osnovanu i ožalbeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
18. Zaključkom o prodaji nepokretnosti broj 83 0 I 018414 16 12 od 8. februara 2017. godine određeno je prvo ročište za prodaju predmetnih nekretnina usmenim javnim nadmetanjem. Određena je vrijednost nepokretnosti u iznosu od 19.617,03 KM, a prema procjeni od strane Poreske uprave Zvornik.
19. Zaključkom o ispravci broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 14. februara 2017. godine ispravljen je zaključak o prodaji nepokretnosti od 8. februara 2017. godine na način da su ispravljene oznake predmetne nekretnine na način bliže određen u zaključku.
20. Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 018414 16 I 2 od 28. aprila 2017. godine određeno je da se ponuđaču Željku Petrović iz Zvornika dosuđuje predmetna nepokretnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predmetna nekretnina prodata najpovoljnijem ponuđaču za cijenu od 28.000,00 KM umanjenu za uplaćeno obezbjeđenje.
21. Protiv navedenog rješenja apelantica je 12. maja 2017. godine podnijela žalbu povodom koje drugostepeni sud nije odlučio. Žalba apelantice se odnosi na postupak identifikacije i procjene vrijednosti nekretnina koje su određene kao predmet izvršenja.
22. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da tužioci odnosno njihovi pravni slijednici nisu mogli steći pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru po osnovu kupoprodaje od prvotužene, kao ni održajem. Apelantica smatra da je u pogledu navedenog zaključak sudova proizvoljan. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je jedan od njenih ključnih prigovora u predmetnom izvršnom postupku bio da je vrijednost nekretnina utvrđena na iznos od 19.617,03 KM za površinu od 43 m2 (kako je glasio prvobitni zaključak o prodaji nepokretnosti od 8. jula 2017. godine) te da nikada nije utvrđena vrijednost nekretnina u površini od 85 m2 (površina na koju se odnosio zaključak o ispravci od 14. februara 2017. godine. Iz navedenog je po mišljenju apelantice vidljivo da su nekretnine apelantice u konkretnom slučaju prodate u bescjenje na nezakonit način. Smatra da nema pravni lijek kojim bi se otklonile nezakonitosti povodom prodaje njene imovine radi izvršenja pravosnažne presude koja je predmet apelacije.
23. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
24. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
25. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere ukazala na pogreške u identifikaciji i procjeni vrijednosti nekretnina koje su bile predmet prodaje u izvršnom postupku, te je navela da je protiv rješenja o dosudi nekretnina od 28. aprila 2017. godine podnijela žalbu u kojoj je ukazala na navedeno. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica u zahtjevu za donošenje privremene mjere navela da o navedenoj žalbi drugostepeni sud još uvijek nije odlučio. Imajući u vidu navedeno po mišljenju Ustavnog suda proizlazi da tek predstoji da o apelantičinoj žalbi u kojoj navodi proizvoljnost u pogledu identifikacije i procjene vrijednosti nekretnina odluči drugostepeni sud. Prema tome, suprotno navodima apelantice, ona je koristila pravni lijek-žalbu protiv rješenja o dosudi o kojem drugostepeni sud još uvijek nije odlučio. Stoga imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
26. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman