Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1170/17 (M. K.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1170/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1170/17, rješavajući apelaciju Milana Kokića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Kokić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 015782 15 Rev od 17. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Kokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trstenika, Republika Srbija, kojeg zastupa zakonski zastupnik Jovan Kokić, podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 015782 15 Rev od 17. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 015782 14 Gž 3 od 17. novembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 015782 14 P 3 od 22. maja 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina) da mu na ime naknade štete (za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za povredu ugleda, časti, slobode i prava ličnosti) isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da apelant tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnjama da je 5. avgusta 1995. godine zarobljen od strane Petog korpusa i da je odveden u kasarnu „Adil Bešić“ u Bihaću, te da je u periodu od dana zarobljavanja do 30. oktobra 1995. godine mučen, primoran na težak fizički rad bez odmora, tučen, ponižavan, zlostavljan, sa stalnom prijetnjom smrću. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo (subjektivni rok), dok je stavom 2. istog člana ZOO propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da šteta za apelanta nastala u vrijeme kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti i da u pogledu rokova zastarjelosti rat ima nesavladive prepreke iz odredaba člana 383. ZOO za vrijeme čijeg trajanja apelant, kao oštećeni nije mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je ratno stanje u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto 22. decembra 2015. godine (Odluka o ukidanju ratnog stanja, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ broj 50/95), dok je stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 25/96). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je apelant tužbu za naknadu štete mogao podnijeti najkasnije do 23. decembra 1999. godine, a podnio je 12. septembra 2007. godine, čime se njegov zahtjev pokazuje zastarjelim. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se zastara, prema odredbama člana 377. stav 1. ZOO (kojim je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme za zastaru krivičnog gonjenja), prosuđuje samo kada je osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Apelacioni navodi
3. Iz navoda predmetne apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, povredu prava zabrane mučenja iz člana 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do zastarjelosti potraživanja. Apelant u suštini smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (zabranu diskriminacije, zabranu ropstva i prinudnog rada i zabranu mučenja) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZOO kojima je regulisano pitanje zastare potraživanja.
7. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
9. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman