Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1291/17 (L. M., R. A., V. K., S. G., M. D., S. Š., B. V., B. K., Ž. L. i Z. Ć.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1291/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1291/17, rješavajući apelaciju Ljiljane Milenić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ljiljana Milenić, Radmila Asanović, Veselinka Kapor, Slavka Grujović, Milica Drinjak, Snežana Šigud, Branislava Vučur, Borka Kalem, Željka Lugonje i Zora Ćuk protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 039564 16 Rsž od 30. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljana Milenić, Radmila Asanović, Veselinka Kapor, Slavka Grujović, Milica Drinjak, Snežana Šigud, Branislava Vučur, Borka Kalem, Željka Lugonje i Zora Ćuk (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Trebinja, koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijele su 3. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 039564 16 Rsž od 30. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom ukinuta je prvostepena presuda (kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelantica, kojim su tražile da se obaveže tuženi – Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, da isplati apelanticama na ime jubilarne nagrade određene novčane iznose) i odbačena je tužba apelantica kao neblagovremena.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da s obzirom da je predmetna parnica pokrenuta tužbom 31. avgusta 2015. godine, te budući da je odredbom člana 118. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, da se osnovanim ukazuje žalbeni prigovor tuženog da je predmetna tužba neblagovremena. Okružni sud je istakao da su u konkretnom slučaju apelantice u samoj tužbi, kao i u svojim iskazima pred prvostepenim sudom, navele da su za svoje pravo na isplatu jubilarne nagrade znale još u vrijeme kada su navršile 20 godine radnog staža, te da su saglasne u tvrdnji da su se usmenim putem i putem sindikata obraćale poslodavcu (tuženom) sa zahtjevom za isplatu, ali da im je odgovoreno da isplate do daljnjeg neće biti zbog mjera štednje. Dakle, Okružni sud je ocijenio da iz stanja spisa proizlazi da su apelantice za povredu svojih prava imale saznanja još u toku 2012. godine, odnosno 2013. godine. Okružni sud je pojasnio da okolnost da su apelantice u martu 2015. godine saznale da je drugim radnicima tuženog počela isplata jubilarnih nagrada, nije od značaja za rješavanje konkretnog pravnog spora, jer se radi o saznanju novih činjenica vezanih za isplatu jubilarne nagrade, a ne o saznanju da su im povrijeđena vlastita prava. Okružni sud je istakao da se tužbom iznosi i tvrdnja da su apelantice diskriminisane u smislu odredbe člana 5. ZOR-a, jer su istovrsne nagrade isplaćene radnicima tuženog koji su to pravo ostvarili u toku 2014. i 2015. godine. Okružni sud je ukazao da prema odredbi člana 11. Zakona o zabrani diskriminacije diskriminisana osoba svoja prava može zaštiti ili ostvariti u sudskom postupku na dva načina: ili u postojećem postupku u kojem se odlučuje o pravima koja se zbog diskriminacije krše (član 11. stav 1.) ili u samostalnom - posebnom sudskom postupku (član 11. stav 2 i član 12.). Okružni sud je pojasnio da u prvom slučaju potencijala žrtva diskriminacije podnosi tužbu u kojoj traži zaštitu subjektivnog prava (npr. iz radnog odnosa, obligacionog odnosa, porodičnog ili nasljednopravnog odnosa i si) i pri tome ističe da je do povrede tog prava došlo zbog diskriminacije (incidentalna ili prejudicijelna antidiskriminacijska zaštita). Okružni sud je dalje naveo da u drugom slučaju potencijalna žrtva diskriminacije podnosi tužbu u kojoj traži da se o diskriminaciji odluči kao o glavnom pitanju (posebna individualna antidiskriminacijska tužba). Okružni sud je konstatovao da čak i u slučaju da se predmetna tužba tretira individualnom diskriminacijskom tužbom, ista je neblagovremena jer rok za podnošenje ove tužbe, u smislu člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije iznosi tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najdalje jednu godinu od dana učinjene povrede. Okružni sud je istakao da imajući u vidu činjenicu, koju je u završnoj riječi potencirao punomoćnik apelantica, da su apelantice u martu 2015. godine saznale da su diskriminisane u odnosu na ostale radnike tuženog kojima je sporna naknada isplaćena, evidentno je da je tromjesečni rok od dana saznanja o učinjenoj povredi istekao, jer je predmetna tužba podnesena 31. avgusta 2015. godine. Okružni sud je sumirao da je tužba u odnosu na potraživanja isplate jubilarne nagrade na koju su apelantice ostvarile pravo u toku 2012. i 2013. godine, podnesena po isteku roka iz člana 118. stav 2. ZOR-a, pa da je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud bio dužan tužbu odbaciti kao neblagovremenu. Okružni sud je naglasio da bi se drugačiji stav protivio opštem načelu pravne sigurnosti i dozvoljavao bi beskonačnu mogućnost pokretanja radnog spora, bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo propisanim prekluzivnim rokovima predviđenim za zaštitu prava iz radnog odnosa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantice vide u tome što je Okružni sud odbacivanjem tužbe uskratio apelanticama pravo na donošenje meritorne odluke, ne vodeći računa o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Apelantice, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporile pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR-a, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o zabrani diskriminacije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman