Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1292/17 (R. J. iz Tuzle)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1292/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1292/17, rješavajući apelaciju Rame Jahića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Jahić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 081384 14 Rev od 29. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Jahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 081384 14 Rev od 29. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je nezakonit ugovor o radu zaključen između apelanta i tuženog („BH Telecom“ d.d. Sarajevo) 1. jula 2008.godine i da se kao takav poništava, te da je dosljedno tome tuženi dužan rasporediti apelanta na iste poslove koje je obavljao do 30. juna 2008.godine ili odgovarajuće poslove u skladu sa njegovom stručnom spremom.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je izmjenom Pravilnika o radu i Sistematizacije poslova i radnih zadataka (tuženog) utvrđeno da apelant ima višu stručnu spremu - VI stepen, a ne visoku spremu - VII stepen, pa je zaključivanjem spornog ugovora raspoređen shodno svojoj stručnoj spremi. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud prihvatio stav prvostepenog suda, dodajući da na predmetni postupak ne mogu utjecati prigovori o diskriminatorskom Pravilniku, te nezakonitosti njegovog donošenja, a da se u konkretnom slučaju nije radilo o otkazu ugovora o radu iz razloga ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga, pa da nije bilo potrebno konsultirati sindikat ili vijeće zaposlenika. Vrhovni sud je istakao da iako nižestepeni sudovi ne navode koji je osnov za odlučivanje (ne navode materijalni propis), da se u konkretnom slučaju može prihvatiti da se radi o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora, koji podrazumijeva zaključivanje ugovora pod izmijenjenim uslovima istovremeno kada poslodavac otkazuje raniji ugovor o radu. Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju sudovi zapravo odlučivali o dopuštenosti ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, nakon donošenja novog Pravilnika o radu i izmijenjene Sistematizacije poslova i radnih mjesta. Vrhovni sud je ukazao da je članom 97. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), propisano da se odredbe tog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Vrhovni sud je istakao da ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene. Vrhovni sud je naglasio da je u odnosu na dopuštenost izmjene ugovora o radu važno navesti odredbu čl. 3 st. 1/b i čl. 15 Prilog br. 2 Pravilnika o radu, Sistematizacija poslova i radnih mjesta društva iz 2008 godine, te da je u prvoj odredbi propisano da je VSS najmanje VII stepennajmanje 4 godine studija, a VŠS VI stepen. Vrhovni sud je dalje naveo da je u drugoj odredbi propisano da se zaposlenici ne mogu rasporediti na radno mjesto za koje se traži veći stepen stručne spreme od one koju zaposlenik ima. Vrhovni sud je konstatovao da kako je utvrđeno da je apelant u vrijeme ponude izmijenjenog ugovora imao obrazovanje sa tri godine studija, što znači da nije ispunjavao uslove iz Pravilnika za poslove po ugovoru o radu iz 2006. godine za radno mjesto samostalnog stručnog saradnika, zbog čega je bilo dopušteno ponuditi izmijenjeni ugovor o radu kojim bi se rasporedio na radno mjesto samostalni saradnik, koje odgovara novoj Sistematizaciji radnih mjesta po stručnoj spremi. Vrhovni sud je ocijenio da na takav zaključak ne utječe ni činjenica da je apelant u toku 2009. godine stekao akademsko zvanje magistra ekonomskih nauka, kao i da je tuženi znao da je on pri kraju tog studija, jer se dopuštenost cijeni u odnosu na vrijeme kada je zaključen izmijenjeni ugovor o radu, odnosno ne može imati retroaktivno dejstvo na prava apelanta. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da revizijski prigovori pogrešne primjene materijalnog prava nisu osnovani, jer je apelant zaključivanjem ugovora o radu prihvatio uslove iz Pravilnika o radu i Sistematizacije poslova i radnih zadataka, a kako je utvrđeno da je dopuštena izmjena ugovora o radu jer je u skladu sa tim aktima društva, to je apelantova revizija odbijena.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom predmetu morali uvažiti njegov tužbeni zahtjev, odnosno da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman