Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1490/17 (Ć. A.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1490/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1490/17, rješavajući apelaciju Ćamila Ajanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ćamil Ajanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 293493 15 Rev od 27. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćamil Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nedžla Šehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 293493 15 Rev od 27. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 293493 14 Gž od 29. januara 2015. godine kojom je uvažena žalba tužene (Federacija Bosne i Hercegovine) i preinačena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 293493 12 P od 26. maja 2014. godine na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti u određenom novčanom iznosu, dok je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed povrede slobode i prava ličnosti za period od 2. jula 1993. godine do 20. decembra 1993. godine. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant protivpravno lišen slobode od strane pripadnika HVO i odveden u logor Dretelj i Heliodrom. Takođe je navedeno da je apelant u navedenom periodu boravio u logoru u uslovima ispod ljudskog dostojanstva, fizički i psihički maltretiran, izgladnjivan i odvođen na prisilni rad. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud djelimično usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, cijeneći da je u konkretnom slučaju neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena. Vrhovni sud je dalje ukazao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tužene, uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, te u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Pri tome, drugostepeni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer, po ocjeni tog suda, apelant nije dokazao da postoji pravomoćna krivična presuda u pogledu postojanja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i krivična odgovornost učinilaca zbog zarobljeništva apelanta, pa time nije bilo osnova za primjenu odredbe člana 377. ZOO. Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da je istaknuti prigovor zastare trebalo raspraviti i razriješiti primjenom odredaba člana 377. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je naprijed navedenom odredbom propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva krivična djela. Vrhovni sud je naveo da se izuzetno, nečija krivična odgovornost može utvrditi i u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, ili krivičnu odgovornost konkretnog lica kao izvršioca djela. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao postojanje osuđujuće krivične presude kojom je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost izvršioca, iz kog razloga je pravilan zaključak drugostepenog suda da se privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 376. ZOO-a, te navodi da je odredbama člana 377. ZOO-a regulisano pitanje roka zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom prema odgovornom licu, bilo da se radi o subjektivnoj ili objektivnoj odgovornosti. Apelant navodi da je tokom postupka prezentovao krivične presude za predmetno krivično djelo, te da činjenica da se ime apelanta u navedenim presudama ne spominje nema nikakvog značaja u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr. pravo na život, pravo na djelotvoran pravni lijek) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, apelant, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
7. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman