Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/17 (Ž. K. i E. N.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1322/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1322/17, rješavajući apelacije Željke Kapikula i Ergina Namonija, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Kapikul protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 162096 13 Rsž od 20. januara 2017. godine i Ergin Namoni protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 158434 13 Rsž od 27. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1322/17

1. Željko Kapikul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 162096 13 Rsž od 20. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati troškove prevoza na posao i sa posla, da mu isplati naknadu za rad u dane vikenda, naknadu razlike za korištenje godišnjeg odmora i naknadu za godišnji odmor, sve za određene vremenske periode.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je na osnovu finansijskog vještačenja i bilansa uspjeha za sporni period, prvostepeni sud utvrdio da je tuženi u predmetnom periodu poslovao sa gubitkom, pa kako je obračun regresa izvršen primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma na području F BiH, koji se ne može primijeniti na tuženog, jer je tuženi privredno društvo sa privatnim kapitalom, to je u odnosu na ta potraživanja, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud je istakao da se neosnovano u apelantovoj žalbi ističe da je tuženi bio dužan svoje interne akte uskladiti sa Općim kolektivnim ugovorom i da pravo na troškove prevoza, kao takvo proizlazi iz Općeg kolektivnog ugovora. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je upravo odredbom člana 18. Općeg kolektivnog ugovora regulisano da zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu. Kantonalni sud je naglasio da je teret dokazivanja činjenice da je zaposlenik, imao pravo na naknadu troškova prevoza u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu na tužitelju-apelantu, koji nije dokazao da je to pravo predviđeno pravilnikom tuženog, a zaključenim ugovorima o radu, nije ugovorena obaveza tuženog za isplatu troškova prevoza na posao i sa posla. Kantonalni sud je konstatovao da vještačenjem, niti drugim dokaznim sredstvima, nije dokazano da apelantu nije isplaćena naknada za rad u vrijeme sedmičnog odmora. Naime, Kantonalni sud je istakao da je finansijsko vještačenje provedeno na način što je obračun izvršen u određenom periodu na osnovu evidentiranih sati rada u dane vikenda. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da niti jednim propisom nije predviđeno da dani sedmičnog odmora nužno moraju biti dani vikenda. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 39. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, da mu se osigurava jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika, a da je odredbom člana 12. Općeg kolektivnog ugovora propisana naknada za rad u dane sedmičnog odmora. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovano potraživanje naknade za rad u dane vikenda, kako je obračunao vještak finansijske struke, jer apelant nije dokazao da mu za rad u dane vikenda nisu obezbjeđeni drugi dani sedmičnog odmora.

AP-1331/17

3. Ergin Namoni (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 158434 13 Rsž od 27. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži, između ostalog, da se obaveže tuženi („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) da mu isplati troškova prevoza na posao i sa posla, da mu isplati naknadu za rad u dane vikenda, sve za određene vremenske periode.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 18. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij F BiH propisano da zaposlenik ima pravo na prevoz ili naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u skladu sa Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu. Kantonalni sud je istakao da pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, dakle, nije utvrđeno niti zakonom niti Općim kolektivnim ugovorom, te da bi zaposlenik imao to pravo, treba ga regulisati Ugovorom o radu, Pravilnikom o radu ili odlukom poslodavca. Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju, Ugovorom o radu zaključenim između apelanta i tuženog, kao ni internim aktima tuženog, ta vrsta naknade nije regulisana, pa da zbog toga apelantu takvo pravo ni ne pripada, što nije u suprotnosti sa citiranom odredbom Općeg kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je dalje naveo da u konkretnoj pravnoj stvari apelant nije dokazao da je radio u dane sedmičnog odmora, jer su vještačenjem utvrđeni samo sati koje je apelant radio u dane vikenda, bez utvrđivanja da li su ti dani zaista za apelanta bili dani njegovog sedmičnog odmora. Kantonalni sud je istakao da je iz navedenog razloga prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio u dijelu koji se odnosi na naknadu za rad u dane vikenda.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1322/17.

6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-439/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/17 (Ž. K. i E. N.) | Sudska praksa | Aktio