Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1176/17 (K. M., H. M. i M. M.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Eksproprijacija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1176/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1176/17, rješavajući apelaciju Kadire Modrić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Kadira Modrić, Hava Modrić i Mehemed Modrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 127 0 P 016883 16 Rev od 10.
januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kadira Modrić, Hava Modrić i Mehemed Modrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 29. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 P 016883 16 Rev od 10. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 016883 15 Gž od 16. decembra 2015. godine kojom je odbijena žalba apelanata podnesena protiv Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 016883 12 P od 13. aprila 2015. godine. Presudom Općinskog suda u Banovićima odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi Sporazum o utvrđivanju naknade za eksproprisane nekretnine (u daljnjem tekstu: Sporazum) Općinske komisije za privredu, finansije i inspekcijske poslove Banovići od 6. maja 1988. godine, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade za parcelu površine 8.731 m (preciznije označena u izreci prvostepene presude), te da se obaveže RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima vrati u posjed navedenu nekretninu u stanju u kome se ista nalazila prije započinjanja rudarskih radova. Takođe, odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi da sukladno Sporazumu od 6. maja 1988. godine vrati apelantima dio od 5.000 m predmetne parcele u istom ili približno istom stanju u kome se navedeni dio parcele nalazio prije 6. maja 1988. godine, te da se tuženi saglasi da se na osnovu ove presude izvrši brisanje prava raspolaganja upisano u njegovu korist i da se na istoj nekretnini upiše pravo vlasništva u korist apelanata, a u slučaju nemogućnosti postupanja na navedeni način, da se obaveže tuženi isplatiti apelantima iznos od po 6.250,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je Rješenjem Općine Banovići od 25. januara 1988. godine usvojen prijedlog RO Rudnici mrkog uglja „Tito“ Banovići, te su u svrhu proširenja površinskog kopa „Turija“ u potpunosti eksproprisane nekretnine u površini od 8.731 m u vlasništvu Sulejmana Modrića (otac apelanata), sa pravom da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed danom pravosnažnosti tog rješenja, a da vlasniku pripada pravo na pravičnu naknadu. Dalje je navedeno da je u Zapisniku o sporazumnom utvrđivanju naknade za eksproprisane nepokretnosti od 6. maja 1988. godine, sačinjenom u Odsjeku za imovinsko pravne poslove SO Banovići, utvrđeno da prednik apelanata, kojeg je zastupao apelant Mehemed Modrić, prihvata ponudu za novčanu naknadu eksproprisanog zemljišta u površini od 3.731 m u određenom novčanom iznosu, a za površinu od 5.000 m da se plati trogodišnja odšteta u određenom novčanom iznosu, s tim da se površina zemljišta od 5.000 m nakon završetka rudarskih radova poslije tri godine vrati ranijem vlasniku i da mu se plati određeni novčani iznos za voćne zasade i ogradu. Takođe je navedeno da je u zk ul. KO Banovići selo na predmetnoj nekretnini u površini od 8.731 m upisano pravo raspolaganja u korist tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su Sporazum od 6. maja 1988. godine ocijenili kao poravnanje između strana u sporu o određivanju uzajamnih prava i obaveza, jer kada se izvrši eksproprijacija nekretnine, onda je između korisnika eksproprijacije i lica kojem se oduzima nekretnina potrebno odrediti naknadu u skladu sa odredbama čl. 75. do 80. Zakona o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme spornog pravnog odnosa. Vrhovni sud je ukazao da je u odnosu na zahtjev za poništenje Sporazuma trebalo dokazati osnov za poništenje iz odredaba člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer se na poravnanje primjenjuju i opšte odredbe o dvostranim ugovorima – član 1093. ZOO, tj. uslovi za rušljivost Sporazuma ili osnov po odredbama člana 1096. ZOO (da prednik apelanata nije znao za mogućnost poništavanja). Vrhovni sud je naveo da u toku postupka nije dokazano da prednik apelanata, kojeg je u postupku potpisivanja Sporazuma zastupao apelant Mehemed Modrić, nije znao za mogućnost poništavanja, dok je u odnosu na navode o postojanju zablude prilikom zaključivanja Sporazuma, u smislu odredaba člana 117. ZOO, protekao rok od jedne godine od saznanja za zabludu kao razloga rušljivosti (mane volje). S obzirom da radovi na PK „Turija“ nisu završeni (prema neosporenom nalazu i mišljenju vještaka rudarske struke rudarski radovi još nisu završeni), Vrhovni sud je ukazao da, dakle, nije ispunjen uslov iz Sporazuma, te da time nije osnovan zahtjev za predaju u posjed ili isplatu naknade.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je pogrešan zaključak sudova da je pravno valjan Sporazum i da tuženi nije u obavezi vratiti apelantima dio eksproprisane nekretnine, niti isplatiti pravičnu naknadu. Apelanti smatraju da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o eksproprijaciji i ZOO. Suštinski, povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanje i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman