Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1394/15 (M.Ku, M.Kr, J.K. i S.R.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1394/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1394/15, rješavajući apelaciju M.Ku. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.Ku., M.Kr., J.K. i S.R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 051793 14 Rev od 2. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051793 14 Gž 2 od 14.

maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051793 04 P od 29. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.Ku., M.Kr., J.K. i S.R. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Laktaša, koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 25. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 051793 14 Rev od 2. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051793 14 Gž 2 od 14. maja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051793 04 P od 29. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca - protivtuženog Đurađa Radukića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 11. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 22. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 23. maja 2017. godine, a Okružni sud 29. maja 2017. godine, dok tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 051793 04 P od 29. novembra 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca, te je utvrđeno da je pravno valjan predugovor o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: predugovor) zaključen 30. jula 1999. godine između tužioca kao kupca i pokojnog S.K., pravnog prednika apelanata kao tuženih - protivtužilaca, te tuženih Ž.M., R.V. i L.M. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), kao prodavca.

6. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelantima i ostalim tuženim naloži da sa njim zaključe ugovor o kupoprodaji porodične kuće koja se nalazi u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), da dozvole njegovu uknjižbu u zemljišnim i katastarskim knjigama, te da prime preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 106.300,00 KM. Osnovni sud je tužbu odbacio u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je tužilac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu ostalim tuženima, a da je pravnom predniku apelanata isplatio dio te cijene u iznosu od 43.700,00 KM.

7. Takođe, istom presudom Osnovni sud je u cijelosti odbio protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im je tužilac dužan da plati preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 106.300,00 KM sa kamatom od podnošenja tužbe do isplate, da se apelanti obavežu da istovremeno sa isplatom iznosa glavnog duga izdaju priznanicu kojom potvrđuju isplatu glavnog duga na osnovu koje će tužilac ishodovati uknjižbu prava svojine na kupljenim nekretninama, da se obaveže tužilac da apelantima po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati naknadu na ime korišćenja predmetnih nekretnina od aprila 2002. godine do oktobra 2013. godine.

8. Nakon sprovedenog postupka na temelju izvedenih dokaza, bliže opisanih u obrazloženju presude, Osnovni sud je utvrdio da su tužilac kao kupac i pravni prednik apelanata i ostalih tuženih kao prodavac 30. jula 1999. godine zaključili predugovor kojim su apelanti, odnosno njihov pravni prednik, tužiocu prodali predmetnu nekretninu koja se sastoji od tri etaže (tri zasebna stambena prostora) i garaže u podrumu. Nadalje je utvrđeno da je predugovorom određena kupoprodajna cijena od 200.000,00 KM, te da se tužilac obavezao da će na ime te cijene pravnom predniku apelanata isplatiti iznos od 150.000,00 KM, a ostalim tuženim iznos od ukupno 50.000,00 KM. Takođe, Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da je tužilac u cijelosti izmirio obavezu isplate kupoprodajne cijene ostalim tuženim, dok je pravnom predniku apelanata isplatio samo dio kupoprodajne cijene u iznosu od 43.700,00 KM. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da tužilac nije preuzeo u posjed cijelu nekretninu koja je bila predmet kupoprodaje, već je ostao u posjedu prizemlja nekretnine, koje je odranije koristio kao zakupac na osnovu ugovora zaključenog sa pravnim prednikom apelanata, da je predugovorom predviđeno da će tužilac sa pravnim prednikom apelanata zaključiti poseban ugovor kojim će se regulisati rok za isplatu ostatka kupoprodajne cijene i uvođenje tužioca u posjed kupljenih nekretnina, te prenos svojine na njega, ali da taj ugovor nikada nije zaključen. Osnovni sud je utvrdio i da je pravosnažnom Presudom tog suda broj P-864/01 od 17. juna 2003. godine odbijen zahtjev pravnog prednika apelanata da se tužilac obaveže da mu isplati preostali dio kupoprodajne cijene predmetnih nekretnina u iznosu od 106.300,00 KM, kao i da je pravni prednik apelanata umro u decembru 2010. godine i da su u ostavinskom postupku iza njega apelanti proglašeni njegovim zakonskim nasljednicima, kao i da je predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana kao susvojina apelanata i ostalih tuženih, dok se u katastru kao njen posjednik i dalje vodi pravni prednik apelanata.

9. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da predugovor sadrži sve zakonom propisane elemente koje treba da sadrži ugovor o kupoprodaji nekretnina, tačnije da je sačinjen u pisanoj formi, da je njime određena nekretnina koja se prodaje, kao i kupoprodajna cijena i način na koji se ta cijena raspoređuje između prodavaca, srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima, što su sastojci ugovora o prodaji predviđeni odredbama čl. 458 i 462 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 99 stav 2 ZOO kojom je, između ostalog, propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora treba istraživati zajednička namjera ugovarača, a ne poslovno značenje upotrijebljenih izraza, istakavši da je u konkretnom slučaju ta namjera postojala kako u vrijeme i neposredno nakon zaključenja pravnog posla, tako postoji i danas, imajući u vidu da i tužilac i apelanti svoje zahtjeve usmjeravaju ka potpunom ispunjenju obaveza iz ugovora o prodaji. S tim u vezi, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužioca u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je predugovor pravno valjan.

10. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se apelantima i ostalim tuženim naloži da sa njim zaključe ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, Osnovni sud je istakao da je nesporno da su stranke imale namjeru zaključiti ugovor o prodaji zbog čega se predugovor shvata kao takav ugovor, tako da nije osnovano tražiti zaključivanje glavnog ugovora, jer glavni ugovor već egzistira. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da sud obaveže apelante i ostale tužene da mu izdaju ispravu na osnovu koje bi mu bio omogućen upis prava svojine na predmetnoj nekretnini u zemljišnoknjižnim evidencijama (clausula intabulandi), Osnovni sud je, prije svega, ukazao na odredbu člana 122 ZOO kojom je propisano da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna da ispuni svoju obavezu ukoliko druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je šta drugo ugovoreno. Imajući u vidu da nijedna od ugovornih strana (tužilac kao kupac i prednik apelanata kao prodavac) svoju obavezu iz ugovora nije ispunila u cijelosti, a na osnovu zahtjeva iz tužbe i protivtužbe se zaključuje da teže ka ispunjenju ugovornih obaveza, Osnovni sud je zaključio da ne postoje prepreke da tužilac i apelanti sami pristupe istovremenom ispunjenju, kako to nalažu pravila obligacionog prava, istakavši da sud ne može obavezati jednu stranu na ispunjenje ukoliko druga nije ispunila svoju obavezu u cijelosti.

11. Osnovni sud je tužbu odbacio u pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim tužilac traži da se utvrdi da je ostalim tuženim isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, a pravnom predniku apelanata u visini od 43.700,00 KM (što, svakako, predstavlja nesporne činjenice), budući da je tužilac tražio utvrđenje činjenica koje između parničnih stranaka nisu sporne, zbog čega na njegovoj strani ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje.

12. Osnovni sud je odbio dio protivtužbenog zahtjeva apelanata u dijelu kojim su tražili da sud obaveže tužioca na plaćanje preostalog dijela kupoprodajne cijene, jer apelanti nisu predali u posjed tužiocu kao kupcu njihov suvlasnički dio nekretnina koje su bile predmet predugovora. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je odbio kao neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da sud obaveže njih same da tužiocu, istovremeno sa njegovom isplatom, izdaju priznanicu na osnovu koje bi se tužilac upisao kao vlasnik kupljenih nekretnina, jer ne vidi postojanje pravnog interesa apelanata za postavljanje ovakvog zahtjeva, budući da nije uobičajeno da stranka traži od suda da nju samu obaveže na neku činidbu, koju u tom slučaju i sama može izvršiti, bez sudskog obavezivanja.

13. Osnovni sud je odbio kao neosnovan i dio protivtužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja. Međutim, Osnovni sud je, budući da nije vezan pravnim osnovom iz protivtužbe, prvo utvrdio da se taj zahtjev ne odnosi na sticanje bez osnova, već bi se taj zahtjev mogao shvatiti kao potraživanje naknade štete zbog izmakle koristi, shodno članu 155 ZOO. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 189 stav 3 ZOO kojom je propisano da se prilikom ocjene izmakle koristi uzima u obzir samo dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju apelanti priznaju pravnu valjanost predugovora, kojeg tretiraju kao ugovor o prodaji i koji je djelimično ispunjen, a i sami teže njegovom ispunjenju i primanju ostatka kupoprodajne cijene, iz čega je vidljivo da uopšte ne spore da je njihov prednik predmetnu nekretninu prodao, jasno je da se ne radi o dobitku koji se, prema redovnom toku stvari, mogao očekivati, pa nema mjesta za traženje naknade izmakle dobiti koja se odnosi na zakupninu nekretnine koju su prodali, tražeći i kupoprodajnu cijenu i naknadu zakupnine za period nakon prodaje. Pored navedenog, Osnovni sud je istakao da iz izvedenih dokaza, između ostalog, proističe da tužilac nije ušao u posjed nekretnina u suvlasničkom dijelu pravnog prednika apelanata S.K., koji je slobodno raspolagao svojim suvlasničkim dijelom predmetnih nekretnina sve vrijeme nakon zaključenja predugovora, tako da apelanti nemaju osnova za naknadu štete po osnovu izmakle koristi.

14. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 051793 14 Gž 2 od 14. maja 2014. godine žalbe tužioca i apelanata su djelimično uvažene, presuda Osnovnog suda od 29. novembra 2013. godine preinačena tako što su obavezani apelanti da od tužioca prime ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od po 26.575,00 KM (što ukupno za sve apelante iznosi 106.300,00 KM), ili će taj iznos, u protivnom, biti deponovan u sudu, te da po prijemu kupoprodajne cijene dozvole da se tužilac upiše sa pravom svojine na njihovim suvlasničkim dijelovima predmetne nekretnine, dok su žalbe tužioca i apelanata u ostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da je tužilac tužbenim zahtjevom, između ostalog, tražio da se obavežu apelanti na izdavanje tabularne isprave, te da prime preostali dio kupoprodajne cijene, dok su apelanti protivtužbenim zahtjevom tražili donošenje deklaratorne presude „da se utvrdi da im je tužilac dužan isplatiti preostali dio kupoprodajne cijene sa kamatom“. Iz navedenih zahtjeva, kao i činjeničnih navoda tužbe i protivtužbe proizilazi da i tužilac i apelanti traže ispunjenje ugovora o kupoprodaji nekretnina. Međutim, pravilna primjena materijalnopravnih odredaba čl. 454 i 516, te člana 122 ZOO nalaže da se udovolji kondemnatornim zahtjevima tužbe za ispunjenje predmetnog ugovora o kupoprodaji zbog kojeg razloga je zaključio da je osnovan kondemnatorni zahtjev tužioca kojim traži da se apelantima naloži da od njega prime preostali dio kupoprodajne cijene, kao i zahtjev apelanata da, nakon prijema ostatka iznosa, omoguće uknjižbu tužioca kao vlasnika spornih nekretnina, pa je u tom pravcu prvostepenu presudu preinačio, dok ju je u preostalom dijelu potvrdio.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 051793 14 Rev od 2. decembra 2014. godine revizije su djelimično usvojene, preinačena je presuda Okružnog suda od 14. maja 2014. godine, tako što su žalbe tužioca i apelanata odbijene u cijelosti i presuda Osnovnog suda od 29. novembra 2013. godine potvrđena, dok su u preostalom dijelu revizije odbijene.

16. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, između ostalog, istakavši da su parnične stranke zaključile predugovor kojim su se apelanti i ostali tuženi, odnosno njihov pravni prednik kao prodavci obavezali da na tužioca kao kupca prenesu pravo svojine na spornoj nekretnini i da mu je u tu svrhu predaju, a tužilac se obavezao da apelantima i ostalim tuženim, odnosno njihovom pravnom predniku kao prodavcima isplati kupoprodajnu cijenu, srazmjerno njihovim suvlasničkim udjelima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je navedeni pravni posao, iako je nazvan predugovorom, u stvari, punovažan ugovor o kupoprodaji nekretnina. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 45 stav 1 ZOO, kojom je propisano da predugovor obavezuje stranke na zaključenje glavnog ugovora. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji, a ne o predugovoru. Naime, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili suštinu ugovora, a ne samo njegov naziv (član 99 stav 2 ZOO), te su na pouzdan način utvrdili da je cilj zaključenja predugovora prodaja suvlasničkih dijelova apelanata na spornim nekretninama tužiocu, kao i da su ugovarači djelimično izvršili obaveze iz kupoprodajnog ugovora (tužilac je u posjedu dijela kupljene nekretnine, on je ostalim tuženima u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, a pravnom predniku apelanata je tu cijenu djelimično platio). Dakle, realizacija ugovornih obaveza prodavca i kupca zaključenom predugovoru daje karakter ugovora.

17. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 475 ZOO kojom je propisano da prodavac nije dužan predati stvar ako mu kupac ne isplati cijenu istovremeno, ili nije spreman da to istovremeno učini, ali kupac nije dužan isplatiti cijenu prije nego što je imao mogućnost da pregleda stvar. Vrhovni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji dvostrano obavezan ugovor za koga važi pravilo istovremenog ispunjenja, te da stoga nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni, ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju tužilac nije u cijelosti ispunio svoju obavezu iz predmetnog ugovora (nije pravnom predniku apelanata isplatio razliku kupoprodajne cijene), ali ni pravni prednik apelanata nije u cijelosti ispunio obavezu iz ugovora (osim prizemlja, nije predao tužiocu kao kupcu ostale etaže kuće). Vrhovni sud je naveo da u konkretnom postupku ni tužilac ni apelanti nisu iskazali spremnost da ispune svoju obavezu (tužilac nije iskoristio mogućnost da preostali iznos kupoprodajne cijene položi u sudski depozit, ukoliko apelanti ne pristaju na prijem tog iznosa, a apelanti nisu pristali da tužiocu predaju preostale etaže kuće, tvrdeći da je on u posjedu cijele kuće). Stoga ni tužilac ni apelanti nemaju pravo da traže ispunjenje ugovora od druge ugovorne strane, pa je prvostepeni sud ispravno odbio zahtjeve tužbe i protivtužbe kojima se traži ispunjenje obaveza iz spornog ugovora (plaćanje preostalog dijela kupoprodajne cijene sa kamatom i izdavanje isprave podobne za zemljišnoknjižni prenos).

18. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, u konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelimičnim preinačavanjem prvostepene presude obavezao apelante da prime od tužioca preostali dio kupoprodajne cijene, iako je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev da se tužiocu nametne obaveza da im isplati ostatak kupoprodajne cijene sa kamatom. Vrhovni sud je istakao da je u tom dijelu izreka drugostepene presude protivrječna, jer se ne može jedna strana obavezati da primi određeni novčani iznos, a da se istovremeno druga strana ne obaveže da joj taj iznos plati. Isto tako, drugostepeni sud nije mogao obavezati apelante da dozvole uknjižbu tužioca u javne knjige s obzirom na to da on nije u cijelosti ispunio svoju obavezu prema njima.

19. Konačno, Vrhovni sud je istakao da iz sprovedenih dokaza proizilazi da tužilac nikada nije uveden u posjed cijele nekretnine koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora, odnosno predugovora, već da drži u posjedu samo jednu etažu (prizemlje kuće). Vrhovni sud je naveo da iz izjava svjedoka i stranaka proizilazi da je pravni prednik apelanata za života izdavao sprat kuće i garažu, te tako ostvarivao prihode, a nakon njegove smrti preostali dio kuće (osim prizemlja) niko ne koristi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da je tužilac u posjedu cijele kuće, pa su nižestepeni sudovi pravilno odbili njihov zahtjev da im tužilac plati naknadu na ime korišćenja kuće u smislu odredaba čl. 210 i 219 ZOO. Naime, tužilac je u posjedu dijela kuće na temelju pravnog posla (predugovora), pri čemu je bitno naglasiti da tužilac drži u posjedu približno 1/4 dijela kupljenih nekretnina, a pravnom predniku apelanata, te ostalim tuženim kao prodavcima je platio nešto manje od 1/2 dijela ugovorene kupoprodajne cijene. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelanti ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli tok predmetnog postupka, istakavši da je donošenjem presude Vrhovnog suda postala pravosnažna presuda prvostepenog suda, prema kojoj je sud zauzeo stav i utvrdio da predugovor predstavlja kupoprodajni ugovor. Nadalje, apelanti smatraju da osporene presude ne sadrže ocjenu sprovedenih dokaza, odnosno da su sudovi propustili savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a zatim slobodnom ocjenom svih izvedenih dokaza odlučiti koje činjenice smatra dokazanim. Apelanti su naveli da na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i bitnih povreda odredaba parničnog postupka sudovi nisu mogli pravilno primijeniti materijalno pravo na konkretan pravni odnos, pa su takve okolnosti dovele do pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedom svega navedenog, apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te na povredi odbredaba parničnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija, te da nisu povrijeđena ustavom garantovana prava na koja ukazuju apelanti.

22. Okružni sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, istakavši da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod svoje odluke, te istakao da su činjenični navodi predmetne apelacije u potpunosti neosnovani, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

Predugovor (1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija pristupiti zaključivanju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti. (5) Zaključivanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključivanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.

(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključivanja toliko izmjenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Tumačenje ugovora Član 99.

Primjena odredbi i tumačenje spornih odredbi (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara svrsi koju su ugovorne strane imale u vidu prilikom zaključenja ugovora.

Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.

(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proizilazi iz prirode posla.

(2) Međutim ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.

Sticanje bez osnova Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Odlaganje predaje do isplate cijene Član 475.

Ako nije što drugo ugovoreno ili uobičajeno, prodavac nije dužan predati stvar ako mu kupac ne isplati cijenu istovremeno, ili nije spreman da to istovremeno učini, ali kupac nije dužan isplatiti cijenu prije nego što je imao mogućnost da pregleda stvar.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 051793 14 Rev od 2. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. januara 2015. godine a apelacija je podnesena 25. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti pobijaju osporene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac tražio da se utvrdi pravna valjanost predugovora, odnosno u kojem su tužioci i apelanti tražili utvrđenje određenih prava po tom predugovoru, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužioca i utvrđeno da je pravno valjan predugovor o kupoprodaji nekretnina, te da su svi ostali dijelovi tužbenog zahtjeva, odnosno protivtužbenog zahtjeva odbijeni, odnosno odbačeni. Presudom Okružnog suda žalbe tužioca i apelanata su djelimično uvažene, preinačena je prvostepena presuda tako što su obavezani apelanti da od tužioca prime ostatak kupoprodajne cijene, ili će taj iznos u protivnom biti deponovan u sudu, te da po prijemu kupoprodajnog iznosa dozvole da se tužilac upiše sa pravom svojine na njihovim suvlasničkim dijelovima predmetne nekretnine. Presudom Vrhovnog suda revizije su djelimično usvojene, preinačena je presuda Okružnog suda tako što su žalbe tužioca i apelanata odbijene u cijelosti i presuda Osnovnog suda potvrđena, dok su u preostalom dijelu revizije odbijene. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je izreka drugostepene presude protivrječna, jer se ne može jedna strana obavezati da primi određeni novčani iznos, a da se istovremeno druga strana ne obaveže da joj taj iznos plati. Isto tako, drugostepeni sud nije mogao obavezati apelante da dozvole uknjižbu tužioca u javne knjige s obzirom na to da on nije u cijelosti ispunio svoju obavezu prema njima. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da predugovor sadrži sve bitne elemente ugovora, te da stoga obavezuje ugovorne strane kao ugovor o kupoprodaji nekretnina, shodno članu 45 stav 3 ZOO. Osim toga, kako tužilac nije u cijelosti ispunio svoju obavezu iz predmetnog ugovora (nije pravnom predniku apelanata isplatio razliku kupoprodajne cijene), ali ni pravni prednik apelanata nije u cijelosti ispunio obavezu iz ugovora (osim prizemlja, nije predao tužiocu kao kupcu ostale etaže kuće), ni tužilac ni apelanti nemaju pravo da traže ispunjenje ugovora od druge ugovorne strane, shodno odredbi člana 475 ZOO. Takođe, iz obrazloženja presuda slijedi da je tužilac u posjedu dijela nekretnine na temelju pravnog posla (predugovora), tako da nije bilo mjesta za primjenu odredaba čl. 210 i 219 ZOO, pri čemu je posebno bitno da je tužilac u posjedu ¼ nekretnine, a isplatio je nešto manje od 1/2 dijela ugovorene kupoprodajne cijene.

36. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je primijenjeno materijalno-procesno pravo ne doima proizvoljnim na štetu apelanata, odnosno da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Osim toga, takođe suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u procjeni činjenica i dokaza od redovnih sudova.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

38. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelanti nisu nijednom riječju obrazložili u čemu nalaze povredu tog prava. Naime, apelanti nisu ponudili argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već su ih doveli u vezu sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju ovih prava.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ne doima da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno na štetu apelanata, odnosno kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te kada nije uočena bilo kakva proizvoljnost u procjeni činjenica i dokaza od redovnih sudova.

40. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da povreda ovog prava nije osnovana.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1394/15 (M.Ku, M.Kr, J.K. i S.R.) | Sudska praksa | Aktio