Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/17 (M. V. iz Livna)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1276/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1276/17, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M.V.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 008426 16 Rev od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vhovni sud) broj 68 0 P 008426 16 Rev od 24. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, konačnom osporenom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina, Glavna filijala Livno (u daljnjem tekstu: tužena) da joj isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženje prvostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Livnu od 29. oktobra 2008. godine optužena I.Š. proglašena krivom što je u svojstvu blagajnika-likvidatora kod tužene, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, prisvojila novac koji joj je povjeren u službi na način da popunjavala naloge za isplatu koji nisu potpisivani od strane vlasnika računa, niti od lica ovlaštenih za podizanje novca. Naime, da je optužena, između ostalog, podigla sa računa apelantice iznos od 7.890,89 Eura, iznos od 15.502,66 HR Kn i iznos od 4.978,33 HR Kn, čime je počinila krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 3. KZ FBIH. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila komitent tužene i da je ista oštećeni od strane I.Š., bivše zaposlenice tužene koja je neovlašteno podizala novčana sredstva sa računa apelantice. Međutim, sporno je to da li je i u kojem iznosu tužena izvršila povrat novčanih sredstava apelantici, koje je njihova bivša zaposlenica neovlašteno podizala sa računa apelantice. Prvostepeni sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, a prema stanju analitičkih evidencija o prometu sredstava, utvrdio da je s računa apelantice vršena neovlaštena isplata sredstava u iznosu od 7.093,15 € i 12.918,38 HR Kn. Prvostepeni sud je dalje naveo da je dio spornih isplata storniran je istog dana, i to iznos od 3.954,00 € (ukupan iznos po pojedinačnim iznosima strorno) i iznos od 4.863,90 HR Kn. Prvostepni sud je ukazao da je prema Odluci Uprave banke, odobrena je uplata (povrat) sredstava neovlašteno isplaćenih u iznosu od 3.139,15 € i 8.054,48 HR Kn, pa je apelantica uredno obeštećena, jer je nakon uplata uredno raspolagala sredstvima na računu.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da nije osnovan apelantičin prigovor da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, u smislu člana 221. ZPP, ispitao prvostepenu presudu i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu člana 231. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi apelantice da je sa njenog računa prisvojen cjelokupni iznos novca kako je to navedeno u izreci krivične presude Kantonalnog suda u Livnu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da je u smislu člana 12. stav 3. ZPP parnični sud vezan za činjenični opis štetnog događaja iz izreke krivične presude samo u dijelu u kojemu se taj činjenični opis odnosi na postojanje krivičnog djela i krivnje. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da činjenični navodi u izreci krivične presude koji ne ulaze u obilježja krivičnog djela, niti su bitni za postojanje odgovornosti okrivljenog, mogu u parnici biti osporeni, a da je tužena u konkretnom slučaju na osnovu finansijskog vještačenja dokazala da nema dugovanja prema apelantici. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da su dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP, pa tako i dopunski nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te da nisu davali uporište za usvajanje tužbenog zahtjeva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/17 (M. V. iz Livna) | Sudska praksa | Aktio