Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-720/17 (A. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-720/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-720/17, rješavajući apelaciju Admira Barčića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Barčić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 012981 15 Gž od 16. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Barčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zejnil Džafić, advokat iz Kalesije, podnio je 22. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 012981 15 Gž od 16. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da su apelant i tuženi A. B. smetali tužitelje (F. B. i drugi bliže navedeni u osporenoj odluci) u posljednjem mirnom i faktičkom suposjedu tehničke usluge bunarske vode (na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja), te im je naloženo da uspostave pređašnje stanje prije izvršenog smetanje, kao i da se klone da ubuduće smetaju tužitelje.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u konkretnom predmetu, te da je na osnovu izvedenih dokaza valjano utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je istakao, da suprotno stavu žalbe, da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio sve izvedene dokaze, pa i dokaze na koje se žalba poziva. Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza tužitelja F. B. i O. B. proizlazi kako su isti lično vidjeli da su apelant i tuženi A. B. kopali kanal, stavljali direke i pletenu žicu, kao i metalnu kapiju do javnog puta. Kantonalni sud je ocijenio da su neutemeljeni navodi žalbe da su samo neki od tužitelja koristili vodu sa bunara, jer kako to ispravno utvrđuje prvostepeni sud, na temelju iskaza tužitelja i iskaza svjedoka F. B., svi tužitelji su bili korisnici vode sa bunara i svi tužitelji su također neometano imali pristup bunaru pješice, kao i vozilima na motorni pogon, prije nego što je postavljena kapija od strane javnog puta, prije nego što je iskopan kanal i postavljeni direci i pletena žica. Kantonalni sud je istakao da nisu utemeljeni niti navodi žalbe da sud nije cijenio nalaz vještaka saobraćajne struke E. Dž. i iskaze svjedoka A. B. i F. B., te da iste dokaze sud ne dovodi u svezu sa ostalim izvedenim dokazima, jer je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno a sve sukladno članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ocijenio da su također neutemeljeni i irelevantni i ostali žalbeni navodi jer se sukladno članu 425. ZPP u raspravljanju o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te je isključeno raspravljanje o pravu na posjed , o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete, te stoga ni ostali žalbeni navodi ne dovode u sumnju ispranost i zakonitost prvostepene odluke. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom predmetu pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno da se odluka sudova ne temelji na činjenicama koje su utvrđene u toku postupka.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovnu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio ocjenu provedenih dokaza, koju je kao pravilnu prihvatio i drugostepeni sud, pa Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman