Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2796/15 (M. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2796/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2796/15, rješavajući apelaciju Miloša Kuprešanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miloša Kuprešanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 108820 12 Rev od 2. aprila 2015.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 108820 11 Gž od 22. juna 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 108820 10 P od 31. oktobra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miloš Kuprešanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 108820 12 Rev od 2. aprila 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 108820 11 Gž od 22. juna 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 108820 10 P od 31. oktobra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Turističke organizacije Republike Srpske, tužene u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 10. i 27. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 11. do 23. avgusta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 108820 10 P od 31. oktobra 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da je radni odnos apelanta kod tužene, zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. oktobra 2008. godine, 1. oktobra 2008. godine, ex lege, prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, slijedom čega je naloženo tuženoj da u određenom roku apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljao do prestanka radnog odnosa, ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Presudom je dalje obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose: na ime štete zbog neisplaćenih plata za period od 1. oktobra 2010. do 30. septembra 2011. godine sa zakonskim zateznim kamatama i na ime regresa za 2011. godinu, uplati sve doprinose za obavezne vidove osiguranja za navedeni period, kao i nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime štete zbog neisplaćenog toplog obroka za period od 1. oktobra 2010. do 30. septembra 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen apelantov preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su tužena i apelant 1. oktobra 2008. godine zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme, kojim su utvrdili da apelant stupa na rad 1. oktobra 2008. godine i raspoređuje se na određeno radno mjesto, te da apelantu prestaje rad sa danom izvršenja posla iz ugovora, i to 1. aprila 2009. godine. Takođe, utvrđeno je da su stranke zaključile još nekoliko ugovora o radu na određeno vrijeme po kojima je apelant bio raspoređen na iste poslove i radne zadatke, te da su posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključile 1. septembra 2010. godine, za period od 1. septembra do 1. oktobra 2010. godine. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant tokom dvije godine, u periodu od 1. oktobra 2008. do 30. septembra 2010. godine (dakle, znatno duže od šest mjeseci), obavljao iste poslove na kojima je i zasnovao radni odnos i da radno mjesto na kojem je apelant radio kod tužene nije bilo sistematizovano kao takvo ni u vrijeme zasnivanja, a ni u vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa. Stoga je Osnovni sud zaključio da je apelant zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. oktobra 2008. godine po sili zakona (ex lege) zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, budući da navedeni ugovor u vrijeme zaključenja nije bio zaključen saglasno odredbama Zakona o radu Republike Srpske - prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o radu) koje definišu ugovor o radu na određeno vrijeme, tj. radni odnos na određeno vrijeme. Naime, ocijenjeno je da je sadržaj predmetnog ugovora inicirao primjenu imperativne zakonske odredbe kojom je propisano da se svaki ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama zakona ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Kako je Osnovni sud utvrdio da je radni odnos apelanta na određeno vrijeme, već u vrijeme njegovog nastanka, postao po sili zakona radni odnos na neodređeno vrijeme, zaključeno je da apelantu radni odnos nije mogao prestati „istekom roka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme“ na koji se zakonski razlog tužena pozivala, već samo zbog razloga propisanih odredbom člana 125 Zakona o radu. Stoga je Osnovni sud utvrdio da je prestanak radnog odnosa apelanta bio nezakonit, pa je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu i obavezao tuženu da ga vrati na poslove koje je obavljao, ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa, te da je, shodno odredbi člana 130 Zakona o radu, Osnovni sud ocijenio osnovanim i apelantov tužbeni zahtjev i u dijelu koji je potraživao isplatu plata i regresa. Međutim, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživao isplatu toplog obroka, budući da je bilo nesporno da apelant u utuženom periodu nije radio, pa tako nije ni ostvario pravo na isplatu toplog obroka.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 108820 11 Gž od 22. juna 2012. godine uvažena je žalba tužene, preinačena presuda Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu i tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijeni.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud propustio ocijeniti da je apelant radni odnos zasnovao kod tužene koja je javna ustanova i da se na radne odnose zaposlenih, shodno članu 45 Zakona o turizmu, u pogledu njihovih prava, obaveza i odgovornosti primjenjuju odredbe kojima se uređuju radni odnosi u državnim organima. Dalje je navedeno da je članom 30 Zakona o državnim službenicima propisano da je za zapošljavanje i popunjavanje upražnjenih radnih mjesta potrebno da je radno mjesto sistematizovano pravilnikom i da odgovora kadrovskom planu republičkog organa uprave za tekuću godinu, a članom 31 da se zasnivanje radnog odnosa u republičkim organima uprave vrši putem javnog konkursa. Okružni sud je istaknuo da rad koji je obavljan suprotno navedenim odredbama Zakona o turizmu i Zakona o državnim službenicima zbog toga ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Kako se na radne odnose kod tužene shodno primjenjuju propisi o radnim odnosima državnih službenika i kako radno mjesto za koje je apelant zasnivao radni odnos zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme nije bilo sistematizovano u vrijeme zasnivanja, ni prestanka radnog odnosa, a radni odnos je zasnovan bez raspisivanja javnog konkursa, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, donoseći odluku, pogrešno primijenio odredbe člana 16, 19 i 130 Zakona o radu, te propustio da primijeni odredbe iz čl. 30 i 31 Zakona o državnim službenicima. U pogledu nepobijanog odbijajućeg dijela prvostepene presude, Okružni sud je naveo da ostaje neizmijenjen.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 108820 12 Rev od 2. aprila 2015. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud ispravno postupio kada je u konkretnom slučaju primijenio odredbe Zakona o državnim službenicima, a u skladu sa odredbom člana 45 Zakona o turizmu. Dalje je navedeno da su bili neosnovani apelantovi navodi u reviziji kojim traži isključivu primjenu Zakona o radu, koji u pogledu radnih odnosa zaposlenih u državnim organima može biti primijenjen tek ako na primjenu tog zakona upućuju odredbe zakona kojim se uređuju radni odnosi u državnim organima. Vrhovni sud je istakao da Okružni sud nije dao razloge kod ocjene da li je apelantovo radno mjesto spadalo u radna mjesta službenika ili namještenika, u smislu odredbe člana 2 Zakona o državnim službenicima. Dalje je naveo da je njegov stav posredno proizilazio iz primjene odredaba čl. 30 i 31 Zakona o državnim službenicima, koji se odnose samo na državne službenike, a ne i na namještenike. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je ispravan stav Okružnog suda o razvrstavanju radnog mjesta na kome je bio apelant u kategoriju državnih službenika. Naime, odredbom člana 2 stav 2 u vezi sa članom 27 stav 2 Zakona o državnim službenicima propisano je, između ostalog, da je državni službenik i lice sa završenom višom i srednjom stručnom spremom u skladu sa Uredbom o kategorijama državnih službenika i njihovih zvanja i kriterijumima za analitičku procjenu radnih mjesta. Istaknuto je da je apelant u svim ugovorima o radu na određeno vrijeme koje je zaključivao sa tuženom raspoređivan na određeno, isto radno mjesto, što je odgovaralo osmoj kategoriji državnih službenika u koje spadaju stručni saradnici, IV stepen stručne spreme, kako je to propisano odredbom člana 4 tačka ž) Uredbe o kategorijama i zvanjima državnih službenika. Kako se, dakle, radno mjesto apelanta imalo smatrati radnim mjestom državnog službenika, primjenom izričite odredba člana 50 stav 5 Zakona o državnim službenicima koja je propisivala da radni odnos na određeno vrijeme ne može da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme, Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je smatrao da je bez značaja pozivanje u reviziji na odredbe člana 50 stav 3 Zakona o državnim službenicima. S tim u vezi, obrazloženo je da, sve i kad bi se uzelo utvrđenim da radni odnos na određeno vrijeme koje je apelant imao nije bio zaključen u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, što nije bilo predmet ovog parničnog postupka, ova činjenica nije imala kao posljedicu da ovakav radni odnos na određeno vrijeme može da preraste u radni odnos na neodređeno vrijeme, zbog izričite zabrane propisane citiranom odredbom člana 50 stav 5 Zakona o državnim službenicima. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, ukazuje na povredu prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant smatra da su osporene odluke nezakonite, te da su postupanjem Vrhovnog i Okružnog suda grubo povrijeđena njegova ljudska prava. Ističe da je tokom postupka dokazao da je bio raspoređen na radne poslove i zadatke koji po svojoj prirodi ne spadaju u poslove koji se obavljaju privremeno i povremeno, niti u poslove koji se obavljaju usljed privremenog povećanja obima posla, kao ni u poslove koji se obavljaju radi zamjene privremeno odsutnog radnika.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud smatra apelantove navode neosnovanim, jer nije povrijedio apelantovo pravo na rad.

13. Okružni sud navodi da je u toku postupka apelant zasnovao radni odnos bez postupka javne konkurencije, te da je raspoređen na radno mjesto koje nije bilo predviđeno važećom sistematizacijom radnih mjesta kod tužene. Nadalje, utvrđeno je da su se na radne odnose zaposlenih kod tužene shodno primjenjivali propisi kojima su regulisani radni odnosi zaposlenih u organima državne uprave, a prema kojima je uslov za zasnivanje radnog odnosa postupak javnog konkursa. Okružni sud je smatrao navedene razloge dovoljnim da je uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu, te odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kako je prestanak radnog odnosa utvrđen u skladu sa propisima, Okružni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na rad.

14. Osnovni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

15. Tužena smatra apelantove navode neosnovanim, te ističe da bez sprovedenog javnog konkursa nije moguće zasnovati radni odnos u javnoj ustanovi. Nadalje, ističe da se u konkretnoj pravnoj stvari ne primjenjuje Zakon o radu, nego Zakon o državnim službenicima, te da je sličan stav zauzeo Ustavni sud u svom predmetu broj AP 3878/14 (Odluka o dopustivosti od 12. januara 2016. godine).

V.Relevantni propisi

16. Zakon o turizmu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 112/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 45.

U pogledu prava, obaveza i odgovornosti zaposlenih u TORS primjenjuju se odredbe kojima se uređuju radni odnosi u državnim organima.

17. Zakon o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ br. 118/08, 117/11, 37/12 i 57/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50. stav 5.

Radni odnos na određeno vrijeme ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

18. Uredba o kategorijama i zvanjima državnih službenika („Službeni glasnik RS“ broj 18/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1. tačka ž) U organima uprave utvrđuju se sljedeće kategorije radnih mjesta sa propisanim posebnim uvjetima:

ž) osma kategorija: stručni saradnik - IV. stepen stručne spreme, odgovarajuća školska sprema – odgovarajućeg smjera, najmanje šest mjeseci radnog iskustva u traženom stepenu obrazovanja, položen stručni ispit za rad u republičkim organima uprave.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 108820 12 Rev od 2. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2015. godine a apelacija je podnesena 4. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta.

Pravo na imovinu

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

26. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te da se na prava, obaveza i odgovornosti zaposlenih kod tužene, u skladu sa izričitom zakonskom odredbom (član 45 Zakona o turizmu - prečišćeni tekst) primjenjuju odredbe kojima se uređuju radni odnosi u državnim organima. Nadalje, u osporenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da se radno mjesto apelanta imalo smatrati radnim mjestom državnog službenika, u smislu člana 4 stav 1 tačka ž) Uredbe o kategorijama i zvanjima državnih službenika. Dovodeći u vezu navedeno i izričitu odredbu člana 50 stav 5 Zakona o državnim službenicima, Vrhovni sud je zaključio da predmetni radni odnos na određeno vrijeme nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme i zbog tog razloga je, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizilazi da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će, u situaciji kada je bio primljen u radni odnos na određeno vrijeme koji po izričitoj odredbi Zakona o državnim službenicima nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, uspjeti sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje da je njegov radni odnos prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme (u vezi s tim i isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa), tj. da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na rad

30. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantovano članom 6 Međunarodnog pakta koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na imovinu, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 Međunarodnog pakta neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu, jer apelant nije dokazao da je imao ostvariv zahtjev, niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta u situaciji kada se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na imovinu za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2796/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio