Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-893/17 (R.T.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-893/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-893/17, rješavajući apelaciju R.T., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R.T.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 207975 16 Kvlz od 20. decembara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 207975 16 Kž od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vladimir Kovačević, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 207975 16 Kvlz od 20. decembara 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 207975 16 Kž od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv osporene presude Okružnog suda kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
2. U obrazloženju drugostepene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud tokom dokaznog postupka omogućio strankama izvođenje svih predloženih dokaza, te da su svi izvedeni dokazi analizirani i ocjenjeni kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, o čemu je dao jasne i uvjerljive razloge, koje prihvata i taj sud. Naime, Okružnog suda je ukazao da su iskazi oštećene V. Z. i svjedoka N. B. saglasni i uvjerljivi u svim osnovnim pojedinostima, kako u pogledu mjesta i vremena konflikta, tako i načina izvršenja djela (guranja oštećene od strana apelanta, njenog pada, udara o tvrdu podlogu, dolaska hine pomoći, odvoženja u bolnicu). Takođe, Okružni sud je naveo da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju, te prilikom saslušanja na glavnom pretresu istakao da je sasvim moguće da je do povređivanja oštećene došlo padom i udarom o tvrdu podlogu, zbog čega se ne mogu prihvatiti proizvoljne i neargumentirane tvrdnje apelanta da je oštećena sve izmislila kako bi njemu napakostila i kako bi ga izložila krivičnom gonjenju. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud navedenim dokazima suprotstavio i iskaz svjedoka odbrane D. G.. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud iskaz navedenog svjedoka ocijenio nepouzdanim i neuvjerljivim, ne samo zbog toga što je suprotan ostalim dokazima, već zato što je nelogičan i sumnjiv, te zbog toga što se navedeni svjedoka, kao očevidac događaja, pojavio tek na glavnom pretresu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da razloge koje je dao prvostepeni sud u pobijanoj presudi u cjelosti prihvata i taj sud, jer su ti razlozi pravilni i zakoniti. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja naknadno angažiranog branioca u dopuni žalbe da oštećena nije stavila prijedlog Tužilaštvu za krivično gonjenje apelanta kako to propisuje odredba člana 213. stav 2. ZKP RS. Naime, Okružni sud je naveo da je, suprotno toj tvrdnji, utvrdio da je oštećena u svojoj izjavi datoj u PS Centar Banjaluka od 27. avgusta 2014. godine (sporni događaj se desio 25. jula 2014. godine) "stavila prijedlog tužiocu za krivično gonjenje", koji dokaz je izveden na glavnom pretresu, dakle, upravo u zakonskom roku koji propisuje citirana odredba ZKP RS.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke naveo, između ostalog, da je drugostepeni sud dao valjano obrazloženje u pogledu žalbenih navoda iznesenih u dopuni žalbe koji se odnose na tvrdnju da oštećena nije podnijela prijedlog za krivično gonjenje nadležnom tužiocu, te da se apelant upućuje na to obrazloženje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Takođe, apelant navodi da oštećena nije podnijela prijedlog za krivično gonjenje nadležnom tužiocu u skladu sa odredbama člana 213. stav 2. ZKP RS. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opšim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao detaljne i jasne razloge zašto je prihvatio iskaze oštećene V. Z. i svjedoka N.B., te zašto nije prihvatio iskaz svjedoka odbrane D. G., koje razloge je kao pravilne prihvatio i Okružni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da oštećena nije podnijela prijedlog za krivično gonjenje nadležnom tužiocu u skladu sa odredbama člana 213. stav 2. ZKP RS), dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman