Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/17 (A. L., A.G., D. P., L. B., I. M., B. K. i N. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1361/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1361/17, rješavajući apelacije Anđe Lasić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anđa Lasić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 044344 12 Rsž od 4. aprila 2016. godine, A. G. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041259 15 Rev od 14. marta 2017. godine, Dražena Pejić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 038952 15 Rev od 7. februara 2017. godine, Lidija Blažević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041635 15 Rev od 30. marta 2017. godine, Ivanka Marić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 039106 15 Rev od 4. aprila 2017. godine, Beta Karačić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 041851 15 Rev od 6. aprila 2017. godine i Nermina Bilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 040961 15 Rev od 30. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1361/17
1. Anđa Lasić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 6. aprila 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 044344 16 Rev od 22. decembra 2016. godine kojim je odbačena apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 044344 12 Rsž od 4. aprila 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2014/15 od 15 septembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-1872/16, konstatuje se da je presuda Kantonalnog suda od 4. aprila 2016. godine, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Dom zdravlja Mostar) i preinačena Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 044344 08 Rs od 14. juna 2012. godine na način da je odbijen u cjelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za određeni vremenski period i na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2005. godinu određene novčane iznose.
AP-2088/17
2. A. G. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Blagaja, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 041259 15 Rev od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 041259 11 Rsž od 27. februara 2015. godine kojom je, pored ostalog, djelimično uvažena žalba tuženog (RMC „Dr. Safet Mujić“ Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati razliku plaća za period od 1. marta 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regres za 2005. godinu.
AP-2127/17
3. Dražena Pejić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 038952 15 Rev od 7. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 038952 11 Rsž od 31. marta 2015. godine kojom je, pored ostalog, djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku plaća za period od 1. februara 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regres za 2005. godinu.
AP-2128/17
4. Lidija Blažević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 041635 15 Rev od 30. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 041635 11 Rsž od 30. marta 2015. godine kojom je, pored ostalog, djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku plaća za period od 20. maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine i naknadu na ime uvećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za period od 20. maja do 8. septembra 2005. godine.
AP-2135/17
5. Ivanka Marić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 30. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 039106 15 Rev od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 039106 11 Rsž od 30. marta 2015. godine kojom je, pored ostalog, djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku plaća za period od 1. februara 2005. godine do 1. januara 2009. godine i naknadu na ime uvećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za period od 20. maja do 8. septembra 2005. godine.
AP-2184/17
6. Beta Karačić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 1. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 041851 15 Rev od 6. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 041851 11 Rsž od 26. oktobra 2015. godine kojom je djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku plaća za period od maja 2005. godine do 1. januara 2009. godine i regres za 2005. godinu.
AP-2540/17
7. Nermina Bilić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 040961 15 Rev od 30. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 040961 11 Rsž od 27. februara 2015. godine kojom je djelimično uvažena žalba tužene (Klinička bolnica Mostar) i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže tužena da joj isplati razliku plaća za period od 1. juna 2005. godine do 31. decembra 2008. godine. Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1361/17, AP-2088/17, AP-2127/17, AP-2128/17, AP-2135/17, AP- 2184/17 i AP-2540/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 1361/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
9. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da se u odnosu na predmetna potraživanja apelanata za koja su odbijeni tužbeni zahtjevi, nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU/00), iz razloga što je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrdio da GKU/00 u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH o predmetnim potraživanjima apelanata nije bilo pravosnažno riješeno, te da odluke Ustavnog suda po pravilu djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, zbog čega se odluka Ustavnog suda FBiH primjenjuje u konkretnim predmetima. Osim toga, u obrazloženjima pojedinih osporenih odluka je navedeno da se nisu mogle primijeniti niti odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine iz 2005. godine, iz razloga što je članom 7. navedenog ugovora propisano, da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uslove i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja. S tim u vezi, ukazano je da navedenim ugovorom nije utvrđen koeficijent za obračun osnovne plaće, te da shodno tome obračun plaća nije moguć kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata iz razloga što oba parametra moraju biti regulisani istim pravnim osnovom. Isto tako, u obrazloženjima pojedinih osporenih odluka je navedeno da se nisu mogle primijeniti niti odredbe Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 2000. godine jer se prema odredbama člana 1. primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, dok tužena (tuženi) nije preduzeće, već javna ustanova koja se finansira iz budžeta. Pored toga, u obrazloženjima pojedinih osporenih odluka je navedeno da prigovori apelanata kojima su ukazali da su se u konkretnim slučajevima trebale primijeniti odredbe Pravilnika o radu tuženog (tužene) nisu osnovani, iz razloga što su tužbene zahtjeve za isplatu razlike plaća zasnivali na odredbama GKU/00, a ne na odredbama pravilnika.
Apelacioni navodi
10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman