Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-915/17 (P. V.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-915/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-915/17, rješavajući apelaciju Petra Vasića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Vasić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 K 019946 16 Kž od 23. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 9. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 K 019946 16 Kž od 23. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda (bliže opisano u izreci prvostepene presude) iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKZ RS), za koje krivično djelo mu je izrečena uslovna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i rokom provjere od dvije godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su bez osnova žalbeni prigovori branioca apelanta da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 173. stav 1. ZKP. Okružni sud je naveo da je tačno da je tom odredbom propisano da se vještačenje tjelesnih povreda vrši po pravilu pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno onda na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisu. Okružni sud je ukazao da se sudskomedicinsko vještačenje po pravilu obavlja po naredbi tužioca ili suda u određenoj fazi krivičnog postupka. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je vještačenje obavljeno na glavnom pretresu dana 31. marta 2016. godine, a povredni događaj se desio dana 24. aprila 2013. godine, te da je očigledno da nije bilo svrsishodno vršiti pregled povrijeđenog poslje tolikog vremenskog perioda, pa je pravilno vještak koristio tada jedinu raspoloživu medicinsku dokumentaciju koja mu je poslužila kao osnov za davanje nalaza i mišljenja. Nadalje, Okružni sud je naveo da pregled povrijeđenog nakon proteka vremenskog perioda od tri godine, očigledno ne bi mogao predstavljati pouzdan osnov za zaključak vještaka u pogledu vrste i težine povreda, povrednog sredstva i načina povređivanja. Okružni sud navodi da je ispravno postupio prvostepeni sud na način da je angažujući vještaka na glavnom pretresu, da se izjasni u pogledu tjelesnih povreda kod oštećenog R.B., a nastalih prilikom konkretnog povrednog događaja, predstavljao jedini ispravan način prikupljanja dokaza o odlučnim činjenicama, pošto validna medicinska dokumentacija predstavlja pouzdan osnov za definitivan zaključak vještaka u nalazu i mišljenju o povredama koje je zadobio oštećeni, pa se samim time ispostavilo da nije ni bio potreban pregled oštećenog, na kome potencira žalba. Nadalje, Okružni sud je naveo da to što apelant nije liječen bolnički, nije od uticaja ukoliko je pravilno zbrinut u skladu sa zvaničnim medicinskim standardima, a da li će se prilikom medicinske dijagnostike koristiti rendgen aparat radi snimanja povrijeđenih dijelova tijela pacijenta, to zavisi od procjene postupajućeg ljekara. Takođe, Okružni sud je naveo da ukoliko nije vršeno rendgensko snimanje, to ne znači daje dovedena u sumnju ispravnost date medicinske dijagnoze postupajućeg ljekara, odnosno valjanost nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Okružni sud konstatuje da nije od značaja ni to, da li je ili nije nastupila opasnost po život povrijeđenog, pa ni to da li je povrijeđen važan dio tijela ili organ, da li je nastupila nesposobnost za rad ili teško oštećenje zdravlja, jer sve ove posljedice su eventualno bitne za postojanje kvalifikovanog oblika predmetnog krivičnog djela, a ne krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da ne stoji ni žalbeni navod branioca, da je apelantu uskraćeno pravo da ima branioca po službenoj dužnosti, jer je apelant imao branioca od početka glavnog pretresa, koji je mogao preduzimati sve radnje u cilju pravilne odbrane apelanta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji ukazao na žalbene navode koje je iznio u žalbi protiv prvostepene presude (kojima je ukazivao na pogrešnu ocjenu dokaza, te u vezi s tim pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek), te kršenje člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman