Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2115/17 (Osnovna škola Stolac)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2115/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2115/17, rješavajući apelacije Osnovne škole Stolac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Osnovna škola Stolac protiv:
-Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045928 12 Rsž od 28. marta 2017. godine, -Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045939 12 Rsž od 27. marta 2017. godine i -Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 045924 12 Rsž od 27. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2115/17
1. Osnovna škola Stolac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 045928 12 Rsž od 28. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužiteljici (C. R.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2010. i 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period.
AP-2116/17
2. Apelantica, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 045939 12 Rsž od 27. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužiteljici (M. B.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period.
AP-2117/17
3. Apelantica, koju zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 045924 12 Rsž od 27. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da isplati tužiteljici (M. B.) određene novčane iznose na ime dijela regresa za 2010. i 2011. godinu, te na ime dijela naknade za ishranu za određeni vremenski period. Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2115/17.
5. U obrazloženju osporenih odluke Kantonalni sud je naveo, u suštini, da je sporno da li tužiteljicama kao zaposlenicima apelantica pripada razlika naknade za regres i ishranu u visini kao i za službenike organa uprave i sudske vlasti HNK, na koje službenike se primjenjuje odredbe članova 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (kao njihovog Granskog kolektivnog ugovora), ukoliko u tom iznosu ista naknada nije utvrđena od strane Vlade HNK u pregovorima sa sindikatom u smislu odredbe člana 41. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNK (u daljnjem tekstu: GKU). Kantonalni sud je istakao da prema odredbi člana 41. GKU-a zaposlenik ima pravo na naknadu, između ostalih, za prehranu za vrijeme rada i regres, čiji iznos i način isplate u pregovorima sa sindikatom utvrđuje Vlada i ista je za sve korisnike proračuna HNK (izuzev za pripadnike Jedinice za podršku MUP-u HNK). Kantonalni sud je ukazao da u odredbi člana 41. GKU nije određen iznos naknade za ishranu i regres, pa da ostaje da je naknada ista za sve korisnike proračuna HNK, kao što su namještenici, državni službenici, policijski službenici i rukovodeći državni službenici, iz čega slijedi da je naknada odrediva. Kantonalni sud je konstatovao da je u utuženom periodu korisnicima proračuna određena naknade za ishranu u visini od 2 % od prosječene plaće u F BiH, odnosno za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70 % od njihove prosječne plaće ili najmanje 70 % od prosječne plaće isplaćene u F BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu (član 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH). Kantonalni sud je istakao da nije sporno da je tužiteljicama kao zaposlenicima apelantice u istom periodu isplaćena naknada za topli obrok i regres prema odlukama Vlade HNK. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da se jednostranim odlukama Vlade HNK ne može smatrati utvrđenim iznos visine naknade za regres i ishranu. Kantonalni sud je pojasnio da je donošenjem jednostrane odluke o visini naknada, bez prethodnog pregovaranja sa sindikatom, Vlada HNK postupila suprotno odredbi člana 41. GKU-a, jer visinu ovih naknada i način isplate nije utvrdila u pregovoru sa sindikatom kako se obavezala citiranom odredbom Kolektivnog ugovora, koji je dvostrani ugovor i sačinjen suglasnošću volja obiju strana, pa jednostrano donesena odluka Vlade protivno ugovorenoj proceduri ne može obavezivati drugu stranu. Kantonalni sud je ocijenio da je iz navedenih razloga pravilan stav prvostepenog suda da naknada za topli obrok i regres tužiteljicama u pogledu visine, može biti ista kao za službenike organa uprave i sudske vlasti u HNK, jer se Vlada HNK obvezala, odredbom člana 41. GKU-a, da će iznos i način isplate ove naknade zaposlenicima u osnovnim školama biti isti kao i svim korisnicima proračuna HNK. Kantonalni sud je pojasnio da to znači, da u situaciji kada visina naknade nije utvrđena u pregovorima sa sindikatom, naknada je odrediva prema naknadi koja pripada ostalim korisnicima proračuna HNK.
Apelacioni navodi
6. U navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnim postupcima proizvoljno primijenili materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1637/17 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman