Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-508/17 (Z. M.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-508/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine, u predmetu broj AP-508/17, rješavajući apelaciju Zorana Milakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine–Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Milaković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 149486 15 Rsž od 7. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Milaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 149486 15 Rev od 10. novembara 2016. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 149486 15 Rsž od 7. jula 2015. godine. Apelant je 11. aprila 2017. godine dopunio apelaciju. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2305/14 od 10. novembra 2015. godine u odnosu na predmet broj AP-4393/15, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Presudom Okružnog suda žalba tuženog „Adria MM“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) je uvažena, pa je Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 149486 12 Rs od 30. septembra 2014. godine preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu, da se obaveže tuženi da ga vrati na posao i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, da mu na ime naknade štete u vidu izgubljene zarade isplati određeni novčani iznos u određenim vremenskim intervalima, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da za apelanta uplati nadležnoj Poreskoj upravi Republike Srpske sve doprinose i zakonske obaveze, uz nakandu troškova postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zakazao raspravu jer je ocijenio da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su na raspravi ponovo saslušani svjedoci, te apelant u svojstvu parnične stranke. Okružni sud je naveo, između ostalog, da iz sadržaja prvostepenog spisa proizilazi da je rješenjem tuženog o pokretanju disciplinskog postupak apelantu stavljeno na teret da je kod tuženog izvršena provala u prostorije preduzeća, da je stanje provale konstatovao skladištar, koji je na posao došao u 5,30 časova i zatekao apelanta da spava u portinici, kao i to da u toku kritične noći psi nisu bili pušteni, koji se inače puštaju do ujutro sljedećeg dana. Okružni sud je naveo da iz sadržaja prvostepenog spisa proizilazi da je apelant počinio težu povredu radne obaveza, da je apelantu omogućeno da na navedene okolnosti da izjavu pred disciplinskom komisijom, te da mu je odlukom disciplinske komisije od 27. septembra 2011. godine utvrđena odgovornost za predmetne povrede radne obaveze i izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Okružni sud je naveo da u sudskom postupku pored formalne zakonitosti, sud cijeni zakonitost iste odluke i sa aspekta materijalne zakonitosti, odnosno da li je radnik u konkretnom slučaju apelant počinio povrede za koje mu je od strane tuženog utvrđena odgovornost. Naime, Okružni sud je naveo da u okviru ove ocjene sud utvrđuje i činjenicu da li je od strane tuženog utvrđena odgovornost apelanta za radnje koje su mu stavljene na teret rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka. Izvođenjem dokaza saslušanja apelanta u svojstvu parnične stranke i svjedoka, te analizom sadržaja zapisnika disciplinske komisije tuženog, Okružni sud konstatuje da je apelant od strane svjedoka zatečen da spava na radnom mjestu, čime je počinio težu povredu radne obaveze. Takođe, cijeneći izjavu svjedoka koji kod tuženog obavlja iste poslove koje je obavljao i apelant na okolonosti da je postojala obaveza puštanja psana noću i da nije bilo izuzetaka, po ocjeni Okružnog suda ukazuje da je apelant počinio i težu povredu radne obaveze propuštanjem da pusti pse u cilju obezbjeđenja objekata tuženog. Okružni sud je je naveo da je tuženi, temeljem odredbe člana 128. Zakona o radu, u sudskom postupku dokazao da je apelant počinio težu povredu radne obaveze koja mu je rješenjem o pokretanju disciplinskog postupka stavljena na teret i koja temeljem odredbe člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu ima sve elemente teže povrede radne obaveze za koju se može izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, odnosno otkazati ugovor o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze, jer je ponašanje apelanta takvo da njegov dalji rad kod tuženog više nije moguć.

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je Okružni sud pogrešno ocijenio dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i pogledu primjene materijalnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-508/17 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio