Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-726/15 (D. P.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Naknada
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Legitiman cilj
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39a
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Uredba o dopuni uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora · čl. 14
- Uredba o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora · čl. 14
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-726/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 726/15, rješavajući apelaciju Dušana Prelevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušana Prelevića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da, u slučaju ispunjenja uvjeta, apelantu osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Prelević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 0494464 13 Rev od 18. novembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 0494464 10 Gž od 21. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049464 05 P od 15. februara 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 19. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 22. juna 2017. godine, Vrhovni sud 16. maja 2017. godine, a tužena također 16. maja 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 049464 05 P od 15. februara 2010. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji - otkupu nekretnine broj 3513860-4 od 23. decembra 1991. godine, zaključen između države SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd kao prodavca s jedne strane i apelanta kao kupca s druge strane na stanu koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Grbavička broj 68/1, stan broj 6, ukupne površine 56 m , koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i ostalih nusprostorija (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II iste presude je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu da je prvotužena Federacija BiH dužna izdati nalog Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da u KPU izvrši upis prava vlasništva na predmetnom stanu.
6. Kako je obrazložio Općinski sud, prema odredbi iz člana 9. Zakona o prometu nekretnina, pravno valjani su samo oni ugovori koji su sačinjeni u pismenoj formi, a izmijenjenim članom 9. Zakona o prometu nekretnina ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu RBiH s posebnim naglaskom da ugovor koji nije zaključen u ovom obliku ne proizvodi pravno dejstvo. Predmetni ugovor o kupoprodaji je sačinjen u pismenoj formi na osnovu važećih propisa u vrijeme zaključenja ugovora, potpisan od strane ugovarača, ovjeren i potvrđen od strane vojnog pravobranioca, ovjeren u nadležnoj Poreznoj upravi društvenih prihoda i ovjeren kod Osnovnog suda II u Sarajevu. Kako je utvrđeno, nije sporno da je apelant u smislu odredbe člana 39a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) uputio zahtjev za izdavanje naloga za upis prava vlasništva Federalnom ministarstvu, pa kako tuženi nije udovoljio apelantovom zahtjevu to istom pripada pravo na sudsku zaštitu na osnovu člana 39a. istog zakona. Nadalje, članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova je izmijenjen član 39. Zakona, te je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu za stan koji je na raspolaganju FMO zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj Poreznoj službi, te ukoliko je i cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i iznos cijene izmiren u ugovorenom roku, a ta činjenica je utvrđena u konkretnoj pravnoj situaciji iz dokaza koje je proveo apelant. U konkretnoj pravnoj situaciji potpisi ugovorača su ovjereni kod nadležnog suda pod brojem Ov. 1570/1991, tako da je i na taj način ispunjen još jedan od uvjeta punovažnosti ugovora. Slijedom gore navedenog utvrđeno je da je predmetni ugovor o otkupu stana sačinjen u pismenoj formi na osnovu važećih propisa u vrijeme zaključenja ugovora, te je izvršen u pretežnom dijelu, pa iz ovih razloga Općinski sud smatra da je ugovor pravno valjan, a činjenica da apelant nije u posjedu stana i da je odbijen sa zahtjevom za povrat stana u posjed, prema mišljenju suda, nije od utjecaja na pitanje ocjene valjanosti predmetnog ugovora o otkupu stana jer navedene okolnosti ne utječu na pravnu valjanost ugovora, te je iz ovih razloga sud ovaj dio tužbenog zahtjeva usvojio kao osnovan.
7. Predmetni ugovor sadrži klauzulu intabulandi i prednik tužene se članom 4. stav 2. ugovora obavezao da će nakon što kupac izmiri svoje obaveze izdati saglasnost kupcu za uknjižbu vlasništva na stanu koji je predmet ugovora. Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova izmijenjen je član 39e. Zakona, te je stavom 2. citiranog člana propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u OS van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu u skladu sa članom 18, umanjeno za amortizaciju. Kako dalje navodi Općinski sud, stavom 3. izmijenjenog člana 39e. propisano je da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu s važećim propisima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana. Kako je dokazima tužene utvrđeno da je apelant i poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, da je tužena zaključila ugovor o korištenju stana s drugim licem i da je apelant riješio stambeno pitanje zaključkom o priznatom pravu po ranijem pravilniku dodjelom u zakup trosobnog stana u Beogradu, to je u skladu s navedenim sud zahtjev tužioca kojim se traži upis vlasništva na predmetnom stanu odbio kao neosnovan.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 0494464 10 Gž od 21. juna 2013. godine žalbe apelanta i tužene su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je naveo da je apelant, zaključenjem navedenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene, stekao samo valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, a davanjem dozvole prodavca za upis u zemljišnim knjigama i pravo na isticanje takvog zahtjeva za uknjižbu, a što je u skladu sa članom 20. stav 1. i članom 23. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) koji se primjenjivao na dan zasnivanja navedenog pravnog odnosa između prednika parničnih stranaka. Međutim, kako je dalje navedeno u obrazloženju odluke, počev od 18. februara 1992. godine zaustavljena je prodaja stanova iz Vojnostambenog fonda i upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, što su bile pravne posljedice Uredbe o privremenoj zabrani prodaje stanova u društvenom vlasništvu („Službeni list SRBiH“ broj 4/92). Lica koja su kupila stanove prema Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA, ukoliko nisu izvršila upis ovih prava, ostala su nosioci stanarskog prava jer ugovor o kupoprodaji sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca. Imajući u vidu navedene materijalno-pravne propise ne može se prihvatiti apelantov žalbeni navod da se odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova odnose samo na nosioce stanarskih prava, a ne i na lica koja imaju zaključene ugovore o kupovini navedenih stanova.
10. Prema ocjeni Kantonalnog suda, odluka prvostepenog suda je u ovom dijelu pravilna i zakonita, a njena zakonitost također proizlazi i iz općih materijalno-pravnih pretpostavki za osnovano isticanje zahtjeva za izdavanje tabularne isprave. Naime, licu koje je zaključenjem ugovora u kupoprodaji nekretnine steklo valjan pravni osnov za zemljišno-knjižni prenos pripada pravo da može ovaj zahtjev postaviti samo protiv onoga ko je upisan u zemljišnim knjigama kao njezin vlasnik, pa i za slučaj da s njim nije zaključilo taj ugovor. Isključena je mogućnost da se tužbom takav zahtjev može postaviti protiv lica koje nije u zemljišnim knjigama upisano kao vlasnik, a sve kako je to određeno odredbom člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 68/02 i 19/03) i odredbom člana 14. Uredbe o osnivanju i vođenju knjiga položenih ugovora („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 1/98, 16/01 i 18/02).
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 0494464 13 Rev od 18. novembra 2014. godine apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena.
12. Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njezinom donošenju, a sve u skladu sa odredbom člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je utvrdio da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, na šta Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvaren ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, činjenična utvrđenja da je apelant nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA jer je zaključio pisani ugovor o kupoprodaji - otkupu stana 23. decembra 1991. godine, dakle do 6. aprila 1992. godine, ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj Poreznoj službi i kupoprodajnu cijenu utvrđenu u skladu s tada važećim zakonom izmirio u cijelosti u ugovorenom roku, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili. Pri tome su primijenili odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova kao pravno obavezujući ugovor i osnov za stjecanje prava na upis prava vlasništva pod uvjetima iz člana 39a. istog zakona. Kako je dalje navedeno, radi se o tzv. vojnom stanu na kome je pravo raspolaganja imala država SFRJ-SSNO, a prema odredbi člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova, prodaju takvog stana vrši Federalno ministarstvo odbrane, odnosno Vlada Federacije BiH u skladu sa Zakonom koji je u ovom predmetu lex specialis. Kako navodi Vrhovni sud, pravo vlasništva na stanu se ne stječe na način kako smatra apelant pozivajući se na zakonske odredbe koje su važile u vrijeme zaključenja ugovora. Članom 39a. Zakona o prodaji stanova propisano je da Vlada Federacije BiH izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije BiH taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. tog zakona.
14. Vrhovni sud zaključuje da apelant u upravnom postupku nije ostvario povrat napuštenog stana i da predmetni stan ne koristi legalno, apelant ne ispunjava zakonske pretpostavke za ostvarivanje prava uknjižbe kao vlasnika na stanu, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanta sa zahtjevom za izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva. Iz navedenih razloga revizija je odbijena kao neosnovana, primjenom odredbi člana 248. ZPP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
16. Apelant je posebno, osim povrede ustavnih prava na pravično suđenje, prava na dom i zabranu diskriminacije, obrazložio da su nižestepeni sudovi prekršili i apelantovo pravo na imovinu. Navodi da zbog očigledno proizvoljne primjene odredaba materijalnog prava, posebno odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, država stavlja prekomjeran teret izbjeglicama navedenom normom da moraju ostati u posjedu stanova kako bi uspjeli uknjižiti svoje pravo vlasništva na stanu, ne vodeći računa da apelant pripada srpskoj etničkoj grupi čiji se stan nalazio u središtu ratnih razaranja - Grbavici. Ugovor o kupoprodaji vojnog ili nekog drugog društvenog stana, iako ne prenosi na kupca pravo vlasništva, prenosi na kupca pravo na posjed stana i pravo da bude upisan kao vlasnik, te samim tim predstavlja „imovinu” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je bio onemogućen biti u posjedu stana zbog ratnih razaranja, zbog čega je napustio Bosnu i Hercegovinu. Evropski sud je prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv BiH zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana zaključen prije disolucije bivše SFRJ predstavlja njegovu postojeću imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu navedeno, predmetni stan predstavlja imovinu apelanta, koji uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nemogućnost apelanta da izdejstvuje nalog za uknjižbu predmetnog stana, odnosno da vrati u posjed stan u kojem je živio i koji je predstavljao njegov dom, bez sumnje dovodi do kontinuiranog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine.
17. Apelant ukazuje da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. S tim u vezi je naveo činjenicu koja je u postupku nesporno utvrđena, prema kojoj je s pravnim prednikom tužene zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana i isplatio kupoprodajnu cijenu, pa unatoč tome, redovni sud u osporenim presudama pogrešno zaključuje da se na konkretnu pravnu stvar ne može primijeniti odluka Evropskog suda koja je donesena u predmetu Đokić protiv BiH. Predložio je da se o apelaciji samostalno meritorno odluči ili ukine odluka Vrhovnog suda i vrati sudu na ponovno odlučivanje s jasnim uputama.
b) Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je sud postupao u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom.
19. Kantonalni sud navodi da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Vrhovni sud, također, smatra da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tužena smatra da je apelacija neosnovana jer je apelant svoje stambeno pitanje riješio iz novoformiranog Stambenog fonda bivše SFRJ i da je pri tome, da bi se kvalificirao za dodjelu stana u Beogradu, morao da se odrekne prava na predmetnom stanu u Sarajevu. Također je istaknuto da se apelant ne može smatrati izbjeglicom i raseljenim licem zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju osporenih presuda, da nije u posjedu stana jer mu povrat nije dozvoljen, pa su stoga osporene presude zakonite, a apelacija neosnovana, zbog čega je predloženo da se kao takva odbije. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992.
godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 0494464 13 Rev od 18. novembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
29. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba da predstavlja osnovni cilj (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te pitanjem da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
30. S obzirom na navedeno, dovodeći apelacione navode u kontekst zagarantiranih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je svrsishodno prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio utvrđenje da je ugovor o kupoprodaji - otkupu nekretnine - „vojnog“ stana pravno valjan (na osnovu ugovora o otkupu s bivšim SSNO), te o upisu tog prava u zemljišne knjige.
34. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje u vezi s primjenom člana 39. Zakona o prodaji stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
35. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg načela mirnog uživanja imovine i zaključio da je „nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tač. od 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštovanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed“ (tačka 47).
36. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).
37. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim, Ustavni sud uočava da je apelantov položaj, u konačnici, identičan položaju apelanata iz predmeta broj AP 1205/08 jer je u obrazloženjima osporenih odluka priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji koji je apelant zaključio s pravnim prednikom tužene, ali je izrekom presude odbijen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu. Dakle, nesporno je da, u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08, predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenom odlukom Vrhovnog suda kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (u smislu da ima pravno obavezujući ugovor, ali da nema pravo na uknjižbu zbog neispunjenja kumulativnih uvjeta propisanih Zakonom o prodaji stanova) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da nije bilo proporcionalno, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
38. S obzirom na navedeno, bez utjecaja su navodi tužene iz odgovora na apelaciju koji se tiču dodjele stana apelantu iz novoformiranog fonda bivše SFRJ budući da iz obrazloženja osporenih odluka (presude Kantonalnog suda) proizlazi da tužena nije dostavila dokaze na činjenične navode da je apelant riješio svoje stambeno pitanje dodjelom stana u Beogradu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, s obzirom na svoju nadležnost, ne može provesti postupak utvrđivanja svih relevantnih činjenica u vezi sa eventualnim stjecanjem novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu i sl., pa je upravo zbog tih razloga odlučio da ovu odluku dostavi Vladi Federacije BiH koja će na osnovu relevantnih dokaza nesporno utvrditi da li je apelant nakon napuštanja prijeratnog stana stekao novo stanarsko pravo, ili pravo koje odgovara tom pravu, ili je eventualno dobio kredit radi otkupa stana u Republici Srbiji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4021/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba) naglasio da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, kako je Ustavni sud naglasio u citiranoj odluci, iako je ta odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici sličan položaju apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08.
39. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje (s obzirom na to da je pred redovnim sudovima ostalo nerazjašnjeno pitanje da li je apelant dobio drugi stan) na stav Evropskog suda izražen u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. maja 2014. godine, aplikacija broj 1495/07, objavljena na www.mhrr.gov.ba ) . U navedenoj odluci Evropski sud je prvenstveno u tački 63. istakao „da je ovaj predmet potrebno razlikovati od predmeta Đokić jer su ovim aplikantima dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji u zakup na neodređeno vrijeme“, te je istaknuto da su neki od njih „kasnije čak i otkupili te stanove“. Nadalje je Evropski sud u tački 66. naveo da „činjenica da je lice steklo imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje imovine tog lica u drugoj državi. Međutim, kao i u predmetu Mago i drugi, Sud je svjestan izuzetnih okolnosti raspada SFRJ i ratova u regionu. Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju, oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1997. godine. Dakle, Evropski sud je, također, ukazao da aplikantima koji su u konkretnom slučaju imali zaključen pravno obavezujući ugovor i kojima su dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
41. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje, pravo na poštovanje doma i zabranu diskriminacije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona, nemogućnošću utvrđivanja visine naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, među kojima je i apelant, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman