Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-892/15 (M. V., M. V. i R. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-892/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 892/15, rješavajući apelaciju Mlađenke Vrhovac i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mlađenke Vrhovac, Mladena Vrhovca i Rajne Vrhovac podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 159888 14 Gž od 16. januara 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 159888 12 I od 20. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mlađenka Vrhovac, Mladen Vrhovac i Rajna Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Vid V. Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 25. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 159888 14 Gž od 16. januara 2015. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 159888 12 I od 20. juna 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Ministarstva finansija Republike Srpske - Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 26. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su u periodu od 1. do 14. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su prijedlogom od 28. decembra 2012. godine protiv izvršenika zatražili izvršenje pravomoćne i izvršne presude Okružnog suda kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 159888 I od 17. januara 2013. godine odredio predloženo izvršenje u obimu, na način i u visini kako je bliže opisano u navedenom rješenju („isplatom zabranjenih novčanih sredstava i to, na ruke ili žiro račun punomoćnika tražioca izvršenja […]“).

6. Izvršenik je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor 4. februara 2013. godine, na koji su apelanti dali pismeni odgovor 14. februara 2013. godine. Izvršenik je u razlozima prigovora istakao da u izvršnom postupku samo tražioci izvršenja, dakle apelanti, mogu tražiti prinudno izvršenje i da njihov punomoćnik nije ovlašten da primi dosuđeni iznos na ime troškova postupka jer mu takvo ovlaštenje nije dato odredbom člana 305. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi je napomenuto da navedena mogućnost, dakle plaćanje troškova postupka punomoćniku (advokatu), postoji samo u slučaju dobrovoljnog ispunjenja obaveze, ali ne i prinudnog, te da stoga izvršenik svoju obavezu iz izvršne isprave može ispuniti samo prema apelantima, a ne prema njihovom punomoćniku.

7. Apelanti su u podnesku od 14. februara 2013. godine, odgovarajući na prigovor izvršenika, istakli da su punomoćnika (advokata) izričito ovlastili da na svoj žiro račun primi dosuđene troškove parničnog i izvršnog postupka. Stoga su predložili da se prigovor izvršenika odbije i dozvoljeno izvršenje ostavi na snazi.

8. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 159888 12 I od 20. juna 2014. godine, potvrđeno rješenjem Okružnog suda, kojim je prigovor izvršenika djelimično usvojen kao osnovan i rješenje o izvršenju od 17. januara 2013. godine izmijenjeno u dijelu i na način da se troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.242,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2009. godine do isplate i troškovi izvršnog postupka u iznosu od 819,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja rješenja do isplate, isplate apelantima (tražiocima izvršenja) umjesto na račun njihovog punomoćnika, kako je bilo određeno rješenjem o izvršenju od 17. januara 2013. godine.

9. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja, u pogledu navoda iz prigovora kojima je ukazano na nemogućnost da punomoćnik apelanata na svoj žiro račun primi novčani iznos koji pripada apelantima (troškove postupka), naveo sadržaj odredbe člana 305. stav 1. tačka 3. ZPP i s tim u vezi naveo da se ovlaštenje advokata iz navedene odredbe sastoji u tome da primi dosuđene troškove od protivne strane koje ona dobrovoljno isplati, dakle van izvršnog postupka u kojem se potraživanje naplaćuje prinudnim putem. Pri tome je također naveden sadržaj odredbi čl. 36. i 39. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koje podržavaju načelo strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja, a to znači da izvršenik (dužnik) svoju obavezu može ispuniti samo prema tražiocu izvršenja, konkretno prema apelantima. U odredbama ZIP-a, kako je dalje obrazloženo, nije predviđena mogućnost provođenja izvršenja prenosom sredstava dužnika u korist računa punomoćnika tražioca izvršenja (apelanata), pa se u okolnostima konkretnog slučaja punomoćnik apelanata ne može legitimirati kao lice kome bi, umjesto apelantima, bilo isplaćeno novčano potraživanje na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Istaknuto je da punomoćnik nije povjerilac iz izvršne isprave, a ni tražilac izvršenja u izvršnom postupku, pa je u tom dijelu prigovor izvršenika prihvaćen i prvostepeno rješenje u tom dijelu izmijenjeno.

10. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 159888 14 Gž od 16. januara 2015. godine žalbu apelanata odbio i prvostepeno rješenje od 20. juna 2014. godine potvrdio. Apelanti su u žalbi naveli, kako je obrazloženo u rješenju, da njihov punomoćnik umjesto njih može primiti dosuđeni iznos glavnog duga, troškove parničnog i izvršnog postupka, te su se pri tome pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP 1433/06. Okružni sud je cijeneći navode iz prigovora zaključio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je djelimično usvojio prigovor izvršenika. Naime, Okružni sud je ponovio sadržaj odredbe člana 305. ZPP i člana 21. ZIP-a kojima je regulirano zastupanje stranaka u postupku. Okružni sud je imajući u vidu navode iz prigovora apelanata posebno ukazao da je ovlašćenje punomoćnika da u ime i za račun stranke primi troškove parničnog postupka iz odredbe člana 305. stav 3. ZPP materijalnopravne prirode i tiče se samo dobrovoljnog ispunjenja obaveze, pa je stoga bez osnova pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 1433/06 koja se odnosi na parnični postupak, a ne postupak prinudnog izvršenja, kao što je konkretan slučaj. Izvršenje je dozvoljeno, kako je dalje obrazloženo, isključivo u korist izvršnog povjerioca, dakle lica iz presude koja su ovlaštena zahtijevati ispunjenje obaveze iz izvršne isprave. Imajući u vidu da prijedlog za izvršenje glasi na apelante, a ne na njihovog punomoćnika kao tražioca izvršenja, ne može se primijeniti ni odredba člana 30. ZIP-a po kojoj se izvršenje može odrediti u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja. Međutim, u ovoj pravnoj stvari je prijedlog za izvršenje podnesen u korist tražilaca izvršenja kao lica koja su označena u izvršnoj ispravi (pravomoćnoj presudi). Okružni sud je u konačnici zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda prema kojem se po prijedlogu tražilaca izvršenja (apelanata) koji su povjerioci iz izvršne isprave ne može odrediti naplata potraživanja iz izvršne isprave u korist njihovog punomoćnika, čak ni u slučaju kada se to potraživanje odnosi na troškove parničnog postupka. To iz razloga jer su troškovi parničnog postupka izvršnom ispravom dosuđeni stranci (ovdje apelantima). Zbog toga je, kako je zaključeno, prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu zasnovano na pravilnoj primjeni odredbi čl. 36. stav 1. i 39. stav 1. ZIP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno protumačili odredbu člana 305. ZPP i zauzeli pogrešan stav prema kojem se isplata potraživanja u izvršnom postupku, koja u konkretnoj situaciji predstavlja troškove parničnog i izvršnog postupka, može realizirati samo van izvršnog postupka, odnosno samo u situaciji dobrovoljnog izvršenja obaveze. Apelanti smatraju da je takav stav pogrešan budući da su svog punomoćnika - advokata izričito ovlastili da u izvršnom postupku u njihovo ime od izvršenika preuzme troškove parničnog i izvršnog postupka. Ukazali su da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u Odluci broj AP 1433/06. Osim toga, apelanti su ukazali na dužinu trajanja izvršnog postupka budući da su prijedlog za izvršenje podnijeli 28. decembra 2012. godine, a postupak je okončan 16. januara 2015. godine, dakle nakon dvije godine, iako je sud u izvršnom postupku dužan postupati hitno.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud smatra da navodi apelacije nisu osnovani jer u postupku pred tim sudom koji je predmet na odlučivanje o žalbi primio 11. septembra 2014. godine i o istoj odlučio 16. januara 2015. godine nije prekršeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Također smatra neosnovanim navode apelacije kojima je ukazano na pogrešnu primjenu prava budući da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni jasni i argumentirani razlozi za odluku koja se apelacijom osporava, pri kojoj taj sud ostaje u cijelosti.

13. Osnovni sud je hronološki opisao tok postupka izvršenja po prijemu prijedloga za izvršenje, istakavši da je postupao hitno budući da je 20 dana nakon prijema prijedloga donio rješenje o izvršenju i dostavio ga Trezoru na provođenje. Odlučujući utjecaj na dužinu postupka u ukupnom trajanju od 16 mjeseci, prema mišljenju tog suda, jeste odredba člana 166, st. 8. i 9. ZIP-a koja je bila na snazi u vrijeme provođenja predmetnog izvršenja, kojom je bio izričito propisan način prinudnog izvršenja na teret sredstava budžeta Republike Srpske. Navedena odredba više nije u primjeni, počev od donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-65/15 od 28. decembra 2016. godine kojom je utvrđeno da navedene odredbe nisu u saglasnosti s Ustavom Republike Srpske. Stoga je predloženo da se apelacija odbije.

14. Izvršenik smatra da su osporene presude pravilne, zasnovane na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. S druge strane smatra da su navodi apelacije neosnovani i da je kao takvu treba odbiti jer su u osporenim odlukama navedeni jasni razlozi za njihovo donošenje. V.Relevantni propisi

15. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom uređuje se postupak po kojem sudovi u Republici Srpskoj sprovode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (u daljem tekstu: izvršni postupak) ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na postupke izvršenja propisane posebnim zakonom.

Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

[...] Član 21. stav 1.

(1)U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 23.

(1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drugačije određeno, 3) izvršna notarska isprava, 4) druga isprava koja je zakonom određena kao izvršna isprava.

(2) Pod izvršnom ispravom iz stava 1. ovog člana smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini.

Član 36.

(1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.

[...] Član 39.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja. [...] Član 166.

(1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se sprovesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Rješenjem o izvršenju na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu izvršenika nalaže se banci da novčani iznos za koji je izvršenje određeno prenese sa transakcijskog računa izvršenika na transakcijski račun tražioca izvršenja, a za potraživanja za koja nije propisana naplata preko žiro-računa kod banke, da isplati taj iznos tražiocu izvršenja u gotovom novcu. [...] (7) Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa Republike Srpske, gradova i opština koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine.

16. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

U članu 166. poslije stava 7. dodaju se novi st. 8. i 9, koji glase:

"(8) Izvršenje novčanih potraživanja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, gradova i općina provodi se do visine iznosa na poziciji budžeta predviđenoj za te namjene, u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta Republike Srpske i odlukom o usvajanju budžeta Republike Srpske, gradova i općina.

(9) U budžetu Republike, gradova i općina za svaku fiskalnu godinu osiguravaju se sredstva na ime izvršenja pravosnažnih sudskih presuda, sporazuma o priznanju krivice ili zaključenim poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, Zakonom o izvršenju budžeta i odlukom o usvajanju budžeta Republike, gradova i općina za odgovarajuću fiskalnu godinu."

17. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 159888 14 Gž od 16. januara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili posredstvom punomoćnika 4. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti ukazuju da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da im je zbog prekomjerne dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05; Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju se radi o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku čije su izvršenje apelanti zatražili u izvršnom postupku, pa apelanti uživaju sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski vide u proizvoljnoj primjeni prava u postupku izvršenja. Smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno protumačena odredba člana 305. ZPP koja daje mogućnost da ovlašteni punomoćnik umjesto stranke koju zastupa primi ili preuzme novčani iznos, kamate i troškove postupka iz izvršnog naslova (pravomoćne presude).

27. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o prijedlogu apelanata za dozvolu izvršenja, donio rješenje kojim je odredio predloženo izvršenje u obimu i na način kako su apelanti zahtijevali, obavezavši izvršenika da troškove parničnog i predmetnog izvršnog postupka isplati na žiro račun punomoćnika apelanata. Međutim, odlučujući o prigovoru izvršenika kojim je ukazano na pogrešno tumačenje i neprimjenjivost odredbe iz člana 305. ZPP, Osnovni sud je djelimičnim usvajanjem prigovora prethodno rješenje izmijenio u dijelu koji se tiče načina izvršenja, obavezavši izvršenika da prema apelantima izvrši svoju obavezu uplatom novčanog iznosa na njihov žiro račun, a ne na žiro račun njihovog punomoćnika, kako je ranijim rješenjem bilo određeno. Okružni sud je potvrđujući pravilnost navedenog rješenja u žalbenom postupku naglasio da je odredba člana 305. ZPP primjenjiva samo u situaciji dobrovoljnog izvršenja obaveze, a ne van toga, dakle da nije primjenjiva u izvršnom postupku u kojem se obaveza izvršava prinudnim putem S tog aspekta je naglašeno načelo formalnog legaliteta u izvršnom postupku, prema kojem rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa se stoga ono ne može dovršiti isplatom novčane obaveze (konkretno troškova parničnog i izvršnog postupka) na žiro račun punomoćnika apelanata, bez obzira na punomoć kojom su apelanti ovlastili svog punomoćnika za preduzimanje i te pravne radnje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, obrazlažući nemogućnost primjene odredbe iz člana 305. ZPP u konkretnoj situaciji, prije svega naveo sadržaj navedene odredbe, a zatim zaključio da punomoć koju su apelanti dali svom punomoćniku za preuzimanje duga iz izvršne isprave može biti primjenjiva samo u slučaju dobrovoljnog izvršenja, a ne u izvršnom postupku jer bi u suprotnom bilo narušeno načelo formalnog legaliteta.

29. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na stav Ustavnog suda BiH povodom rješavanja pitanja koje se tiče ovlaštenja punomoćnika u sudskom postupku, izraženog u predmetu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu osporena konačna odluka koja je donesena u parničnom postupku radi naknade štete i s tim u vezi primjena odredbe člana 95. ZPP koja je s izmjenama i dopunama bila na snazi do 2001. godine. Imajući u vidu da se u navedenoj odluci, između ostalog, odlučivalo o obimu ovlaštenja punomoćnika u parničnom postupku u slučaju kada stranka koju zastupa advokat nije bliže odredila ovlaštenja u punomoći, a ne postupku prinudnog izvršenja, kao što je konkretan slučaj, te imajući u vidu da je odredbama ZIP-a uređen postupak po kojem sudovi u Republici Srpskoj provode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (član 1. ZIP-a) koje su, kako je u prethodnim stavovima navedeno, primijenjene u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o primjeni stava iz Odluke broj AP 1433/06 neosnovani jer su u pitanju dva različita sudska postupka koja imaju svoja posebna pravila sadržana u odredbama ZPP, odnosno odredbama ZIP-a, pri čemu se u izvršnom postupku odredbe ZPP primjenjuju na odgovarajući način samo o onim pitanjima koja nisu regulirana odredbama ZIP-a kao lex specialis propisa, a iz stipulacije odredbi ZIP-a na koje su ukazali redovni sudovi (čl. 36. i 39. iz kojih proizlazi načelo strogog formalnog legaliteta) nespornim proizlazi da je postupanje sudova u postupku izvršenja determinirano sadržajem izvršne isprave.

30. Imajući u vidu jasna i argumentirana obrazloženja iz osporenih rješenja, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Analiza razumnosti trajanja postupka

31. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude, i to u dijelu koji se tiče troškova parničnog postupka koje izvršenik nije izvršio u roku određenom pravomoćnom presudom. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da nije u pitanju naročito složen postupak.

32. Imajući u vidu da su apelanti postupak za izvršenje pokrenuli prijedlogom od 28. decembra 2012. godine i da je postupak okončan 16. januara 2015. godine, proizlazi da Ustavni sud, pri ocjeni dužine postupka, treba cijeniti period koji je trajao dvije godine i 18 dana.

33. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. ZIP-a i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud, Comingersoll S. A. Protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ), uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne u izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84- 86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka.

34. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, kojem je prijedlog za izvršenje podnesen 28. decembra 2012. godine, veoma brzo odredio predloženo izvršenje, 17. januara 2013. godine, a 28. januara 2013. godine je dostavio rješenje o izvršenju Trezoru na nadležno postupanje u smislu relevantnih odredaba ZIP-a. Te odredbe su međutim, imajući u vidu da je izvršenik javna vlast, u uskoj vezi s odredbama Zakona o izvršenju budžeta RS (član 166. st. 8. i 9. ZIP-a) kojima je u vrijeme donošenja osporenih rješenja bio propisan način prinudnog izvršenja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, odnosno stav 7. iste odredbe koja je bila u primjeni počev od 2005. godine (dakle i u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje) kojom je propisano da se odredbe člana 166. ZIP-a (konkretno od stava 1. do stava 6. navedenog člana) ne primjenjuju na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. S tim u vezi se postavlja pitanje da li su i u kojoj mjeri sudovi, primjenjujući jasno definirane odredbe ZIP-a, s dopunama koje su uslijedile nakon donošenja Zakona 2003. godine, odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja, konkretno apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je nakon izjavljivanja prigovora od strane izvršenika u februaru 2014. godine, Osnovni sud preduzimao izvršne radnje, pobliže opisane u činjeničnom dijelu odluke, koje su trajale nešto duže (godinu i šest mjeseci) i koje su okončane donošenjem rješenja o prigovoru u junu 2014. godine. Zatim je Okružni sud, odlučujući o žalbi, postupio u razumnom vremenskom roku donošenjem odluke u roku nešto dužem od četiri mjeseca. Imajući u vidu da u izvršnom postupku primjenom relevantnih odredbi ZIP-a o prinudnom izvršenju koje su u okolnostima konkretnog slučaja bile dopunjavane 2005. godine (član 166. stav

7. ZIP-a) na način da je prinudno izvršenje na novčanim sredstvima čiji je cilj očuvanje općeg interesa (u konkretnom slučaju novčana sredstva izvršenika kao nosioca javne vlasti), te imajući u vidu da je dopunama navedene zakonske odredbe (član 166. ZIP-a) koje su uslijedile 2014. godine prinudno izvršenje dovedeno u usku vezu s odredbama Zakona o izvršenju budžeta RS, konkretno odredbom člana 166. st. 8. i 9. ZIP-a koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja osporenih rješenja, Ustavni sud cijeni da u tim okolnostima Osnovni i Okružni sud nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka. Imajući u vidu odredbu člana 166. ZIP-a s dopunama iz 2005. i 2014. godine (st. 7, 8. i 9) Ustavni sud ne može staviti na teret Osnovnom sudu pred kojim je postupak trajao godinu dana i četiri mjeseca, niti može staviti na teret Okružnom sudu dužinu trajanja izvršnog postupka jer u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje elementi bezrazložnog odugovlačenja postupka.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužina izvršnog postupka posmatranog u cjelini razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i da okončanjem izvršnog postupka u periodu od dvije godine i šesnaest dana, u kojem su donesene tri sudske odluke, nije došlo do povrede prava apelanata na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada je dužina predmetnog postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-892/15 (M. V., M. V. i R. V.) | Sudska praksa | Aktio