Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2504/17 (A. J.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2504/17
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2504/17, rješavajući apelaciju A. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. J. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 066226 17 Kž 7 od 27. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 K 066226 17 Kv 7 od 21. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 20. juna 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 K 066226 17 Kž 7 od 27. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 K 066226 17 Kv 7 od 21. aprila 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 30. juna 2017. godine, a Kantonalni i Općinski sud 5. jula 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Protiv apelanta i R.D. je potvrđena optužnica Tužilaštva broj T03 0 KT 0065333 17 od 5. aprila 2017. godine, kojom je R.D. optužen zbog produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 1. u vezi sa čl. 55. i 54. KZFBiH, a apelant zbog produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH.
6. Općinski sud je, nakon održanog ročišta na kojem su se Tužilaštvo, branioci optuženih i optuženi izjasnili u vezi sa prijedlogom za produženje pritvora, donio Rješenje broj 127 0 K 066226 17 Kv 6 od 10. aprila 2017. godine kojim se apelantu i R.D. ukida pritvor, te da se imaju pustiti na slobodu odmah, a izrečene su im mjere zabrane, i to u odnosu na apelanta zabrana napuštanja mjesta boravišta i zabrana putovanja bez prethodnog odobrenja suda uz privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrane izdavanja novih putnih isprava i zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine, te da se jedanput sedmično javlja Policijskoj upravi Živinice PS Banovići.
7. Odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 127 0 K 066226 17 Kž 6 od 19. aprila 2017. godine kojim se žalba Tužilaštva uvažava, te je Rješenje Općinskog suda broj 127 0 K 06622617 Kv 6 od 10. aprila 2017. godine ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Osporena rješenja
8. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 127 0 K 066228 17 Kv 7 od 21. aprila 2017. godine kojim je optuženima R.D. i apelantu produžen pritvor koji po tom rješenju može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci od dana lišavanja slobode s tim što se kontrola opravdanosti mjere pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati najduže dva mjeseca od dana i časa lišavanja slobode, ili da nove odluke suda. Pritvor je produžen, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
ZKPFBiH).
9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora apelantu i R.D. zasnovao na dokazima priloženim uz potvrđenu optužnicu, a naročito iz zapisnika o saslušanju većeg broja svjedoka, zapisnika o pretresanju porodičnih kuća i ostalih prostorija koje koriste apelant i optuženi R.D., te potvrda o privremeno oduzetim predmetima koji su tom prilikom oduzeti od apelanta (mobilni telefoni i digitalna vaga), zapisnika o pretresanju osobe G.R., potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na ime G.R., nalaza i mišljenja vještaka za hemijska ispitivanja i rezultata posebnih istražnih radnji -nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, odnosno sažetka presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i saoptuženog R.D., kao i sa trećim licima koji su pribavljeni na osnovu naredbi Općinskog suda u Tuzli.
10. U pogledu postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je naveo da je ocijenio ličnost optuženog apelanta, pa je našao da je apelant do sada tri puta osuđivan za različita krivična djela, i to: za krivično djelo iz člana 171. stav 1. KZFBiH šest mjeseci zatvora, uvjetno dvije godine, za krivično djelo iz člana 173. stav 1. KZFBiH šest mjeseci zatvora, uvjetno dvije godine, i za krivično djelo iz člana 362. stav 1. KZFBiH sedam mjeseci zatvora, uvjetno dvije godine. Na osnovu ranije osuđivanosti Općinski sud je zaključio da se radi o osobi koja je kriminalno aktivna i sklona vršenju krivičnih djela i na koju dosadašnje sankcije nisu utjecale, te da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio deset inkriminisanih radnji koje ulaze u konstrukciju produženog krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, i to u kraćem vremenskom periodu, i za koje se može izreći kazna zatvora više od tri godine. Općinski sud je zaključio da je predmetno krivično djelo učinjeno radi stjecanja protupravne imovinske koristi, odnosno stjecanja novčanih sredstava, naročito imajući u vidu činjenicu da je apelant nezaposlena osoba i da mu je prodaja droge izvor stjecanja prihoda, da je prodao i preko saoptuženog R.D. nabavio u dva navrata tešku drogu kokain za relativno značajne novčane iznose. Takođe je navedeno da su apelant i R.D. međusobno koristili i poseban način komunikacije, „sleng“, kako bi prikrili kriminalne radnje. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da način izvršenja krivičnog djela i ličnost počinioca (apelanta) ukazuju da se radi o osobi koja je odlučna u vršenju krivičnih djela i da ove okolnosti predstavljaju upravo naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Istaknuto je da je u odnosu na apelanta sasvim jasno da niti jedna od blažih mjera zabrane ne može biti adekvatna i efikasna zamjena za mjeru pritvora, jer, ukoliko se analizira način izvršenja djela koje se sastoji u tome da je apelant nabavljao i dogovarao telefonom sa kupcima prodaju opojne droge, a koju mu je donosio R.D., logičan je zaključak da bi apelant navedene mjere zabrane mogao lako zloupotrijebiti kako bi bez smetnje raznim licima mogao nastaviti prodavati opojnu drogu i iz mjesta stanovanja. Imajući u vidu način izvršenja djela, njegovu težinu i posljedice, kao i ličnost optuženih, iz čega se, ujedno, može zaključiti da izvršenje krivičnog djela nije jedan izdvojen i nepromišljen akt, već upravo rezultat toga da su se apelant i R.D. opredijelili za vršenje krivičnog djela kao načina stjecanja novčanih sredstava, Općinski sud je smatrao da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, zbog čega je zaključio da je ispunjen uvjet za produženje pritvora iz člana 146. tačka c) ZKPFBiH.
11. S obzirom na navedeno, Općinski sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opći, tako i posebni zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora apelantu, zbog čega mu je produžio pritvor u smislu člana 151. ZKPFBiH u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) istog zakona.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 127 0 K 066226 17 Kž 7 od 27. aprila 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
13. Kantonalni sud je, prije svega, ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što mu uz prijedlog za produženje pritvora nisu dostavljeni dokazi, te da je na taj način Općinski sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelantovoj odbrani omogućeno, u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZKPFBiH, nakon podizanja optužnice, da izvrši uvid u sve dokaze. Imajući u vidu da je optužnica podignuta 5. aprila 2017. godine, da je potvrđena 7. aprila 2017. godine, a da je ročište povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora održano 10. aprila 2017. godine, kao i činjenicu da se apelantov branilac na ročištu održanom povodom prijedloga za produženje pritvora potpuno, jasno i određeno izjašnjavao o prijedlogu, te zaključio da se takav apelantov žalbeni prigovor ne može prihvatiti.
14. Kantonalni sud je, dalje, i u pogledu produženja pritvora apelantu i R.D., zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, našao da je Općinski sud u obrazloženju prvostepenog rješenja naveo sasvim dovoljne razloge koji opravdavaju produženje pritvora optuženima iz ovog zakonskog osnova.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da su prekršeni čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
16. Naime, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Iz nejasnih navoda u ovom dijelu proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi usvojili, kako navodi, „minimalistički pristup“ na koji način je „suština prava umanjena i data prednost drugoj strani“, da mu je uskraćen pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu kroz nejednak tretman i narušena ravnopravnost stranaka, što podrazumijeva „da optuženi u krivičnom ili prekršajnom postupku treba da imaju ista prava kao i podnosilac optužnog akta“.
17. Apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Smatra da u osporenim rješenjima nisu navedene naročite okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora. S tim u vezi je istakao da se u pritvoru nalazio od 20. januara 2017. godine do 10. aprila 2017. godine, da su mu, nakon toga određene mjere zabrane, te da mu je pritvor ponovo određen, odnosno produžen, osporenim rješenjima pri čemu nije obrazloženo zašto mu je poslije izrečenih mjera zabrane ponovo određen pritvor.
18. Apelant tvrdi i da je povrijeđena jednakost u postupanju, jer prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Peša protiv Hrvatske, Contrada protiv Italije, Clooth protiv Belgije, apelant ističe da u obrazloženjima osporenih rješenja nedostaju razlozi koji upućuju na zaključak da je opasnost od počinjenja krivičnog djela vjerovatna, da ne postoji pravilo prema kom je isključeno puštanje na slobodu lica koje ima ranije krivične osude ili optužbe za određena krivična djela, odnosno da prethodne osude ne moraju obavezno biti razlog za određivanje pritvora zbog bojazni da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo. Takođe, apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog sud broj AP 566/08 shodno kojoj se, kako navodi, mogućnost da će apelant nastaviti sa vršenjem krivičnog djela ne može zasnivati na prirodi i težini krivičnog djela za koje se tereti, odnosno samo na pretpostavci bez postojanja nekih objektivnih ili konkretnih radnji da je apelant i pokušao tako da djeluje.
19. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi prekršili član 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije „kroz direktnu diskriminaciju optuženog u odnosu na stav Tužilaštva, na način da su jednu stranku tretirali manje povoljno nego što se tretirala druga stranka u sličnoj situaciji u skladu sa čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH kroz ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim licima u BiH za uređenje i sistema zaštite od diskriminacije“. Apelant tvrdi da su odluke redovnih sudova u suprotnosti sa „odlukom Evropskog suda za ljudska prava C-391/97, Frans Gschwind v. Finanzamt Aachen-Aussentsadt (1999) ECR I-5451“. Apelant smatra da je došlo do indirektne diskriminacije prema njemu, „jer je naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavila lice u posebno nepovoljan položaj u poređanju sa drugim licima“.
b)Odgovor na apelaciju
20. Općinski i Kantonalni sud, te Tužilaštvo su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana. Općinski sud se opširno referirao na razloge i obrazloženja iz svog rješenja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga za produženje mjere pritvora apelantu, zbog čega je zaključio da nema mjesta za izricanje blažih mjera. Takođe, ukazano je da je apelantu pružena mogućnost da predoči svoj slučaj, odnosno da nije bilo kršenja principa jednakosti oružja na apelantovu štetu.
V. Relevantni propisi
21. U Krivičnom zakonu („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 238.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
22. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 145. st. (1), (2, (4)) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću. (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Član 151.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora od pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. (3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 127 0 K 066226 17 Kž 7 od 27. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 20. juna 2017 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su prekršeni čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
30. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te da nedostaju naročite okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi su propustili ocijeniti i nisu dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera od mjere pritvora.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.
32. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva da hitno postupaju zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
34. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. god.).
35. Ustavni sud primjećuje da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti, a u apelaciji tvrdi da su u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje izostali valjani razlozi i obrazloženja. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je protiv apelant optužnica za krivična djela za koja se tereti potvrđena. Nadalje, u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje prvostepeni sud je ocijenio obimnu dokaznu građu predočenu od Tužilaštva, a naročito zapisnike o saslušanju većeg broja svjedoka, zapisnik o pretresanju porodičnih kuća i ostalih prostorija koje koriste apelant i optuženi R.D. i potvrdu o privremeno oduzetim predmetima koji su tom prilikom oduzeti od apelanta (mobilni telefoni i digitalna vaga), zapisnik o pretresanju trećih lica i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od tih lica, nalaz i mišljenje vještaka za hemijska ispitivanja i rezultat posebnih istražnih radnji-nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, odnosno sažetka presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i saoptuženog R.D., kao i sa trećim licima, koji su pribavljeni na osnovu naredbi Općinskog suda u Tuzli. Na temelju navedenih dokaza i kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a koje je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje da je počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo pomoć učinitelju nakon učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
37. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZK FBiH.
38. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009.). Uz to, kad se doma će vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključuju ći jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. god.).
39. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).
40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se apelant osnovano sumnjiči da je u kontinuitetu, preduzimanjem inkriminisanih radnji počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga koja se svrstavaju u krivična djela protiv zdravlja ljudi, a koje vrijednosti i njihova zaštita nesporno predstavljaju važan i značajan javni interes koji, usprkos presumpciji nevinosti, može pretezati nad principom poštivanja slobode pojedinca. U konkretnom slučaju opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi su zasnivali kako na postojanju objektivnih okolnosti vezanih za ovaj pritvorski razlog (apelantu i saoptuženom se kao osumnjičenim stavljaju na teret krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna), tako i na postojanju subjektivnih okolnosti vezanih za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Pri tome redovni sudovi su imali u vidu i raniju osuđivanost apelanta. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, nije moguće zaključiti da su redovni sudovi raniju osuđivanost ocijenili u vezi sa prirodom i težinom optužbi koje se apelantu stavljaju na teret u konkretnom postupku. Naime, ova činjenica je ocijenjena u vezi sa okolnošću da je apelant lice bez zaposlenja i stalnih izvora prihoda, te sa kontinuitetom i brojnošću iskazanih radnji i iskazanom odlučnošću i upornošću u njihovom vršenju. Imajući u vidu da iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi da su apelant i optuženi R.D. prodajom droge, za što se osnovano sumnjiče, ostvarivali i značajnu novčanu dobit, proizlazi da je apelant kod činjenice da je bez zaposlenja i stalnog izvora prihoda, preduzimanjem kriminalnih radnji za koje se osnovano sumnjiči ostvarivao sredstva za život, a s obzirom na brojnost ranijih osuda i iskazanu upornost i odlučnost u vršenju inkriminisanih radnji za koje se sumnjiči, nije nerazumno zaključiti da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantovo pozivanje u ovom dijelu na presude Evropskog suda u predmetu Peša protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, presuda od 8. aprila 2010. godine, stav 95), već citiranom predmetu Clooth protiv Belgije (stav 40), te Contrada protiv Italije (vidi, Evropski sud, presuda od 24. avgusta 1998. godine, stav 95) s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su, pored ozbiljnosti optužbi i javnog interesa koji preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (Contrada), redovni sudovi ocijenili i konkretne naročite okolnosti u svojoj ukupnosti koje su ih opredijelile za zaključak da postoji opravdana bojazan da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela (Peša i Clooth). Stoga, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je zaključak redovnih sudova u ovom dijelu zasnovan na njegovoj ranijoj osuđivanosti, odnosno da su izostale naročite okolnosti u prilog zaključku o postojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Iz istih razloga je neosnovano i apelantovo ukazivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 566/08 od 12. juna 2008. godine budući da apelantu nije, kao u tom predmetu, produžen pritvor samo na osnovu pretpostavke suda, zbog prirode i težine krivičnog djela za koje se tereti, već je produženje pritvora, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, dovoljno obrazloženo konkretnim razlozima koji ukazuju na to da postoji ozbiljna bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo.
42. Na kraju, imajući u vidu sve navedeno, evidentno je da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali valjane razloge i obrazloženja zašto je apelantu poslije izrečenih mjera zabrane ponovo određen pritvor, odnosno zašto je mjera pritvora jedina mjera kojom se predmetni krivični postupak može okončati. Naime, redovni sudovi su imali u vidu način izvršenja djela, odnosno da je apelant počinio krivično djelo tako da je nabavku i prodaju droge dogovarao telefonom, te su zaključili da bi apelant navedene mjere zabrane mogao lako zloupotrijebiti kako bi bez smetnje raznim licima mogao nastaviti prodavati opojnu drogu i iz mjesta stanovanja.
43. Najzad, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti na čemu apelant temelji tvrdnje da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, te pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu.
44. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te da su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela zasnovali na naročitim okolnostima, koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta za određivanje blažih mjera od pritvora.
45. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima prekršeni čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je drugačije tretiran u odnosu na „drugu stranu“, tj. Kantonalno tužilaštvo, ali ni iz njegovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sud nije moguće zaključiti u čemu se ogleda različiti tretman i na koji način je, kao strana u postupku, doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na Tužilaštvo. Stoga se Ustavni sud nije mogao ni upuštati u posebno ispitivanje ovog dijela apelantovih navoda.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te kada su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, nastavio sa vršenjem krivičnih djela zasnovali na naročitim okolnostima, koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta za određivanje blažih mjera od pritvora.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman